Elmir Šator – doktor od znanja i dobrote

Milan Račić
Autor/ica 3.11.2023. u 08:55

Izdvajamo

  • Mostar je nekad bio perspektiva Jugoslavije, danas je hronični grad – slučaj. Mostar je nekad imao i mudre političare: Komadinu i Husagu Ćišića, Džemu, Bracu, Avdu Humu, sportiste: Mujića, Bajevića, Maru i Kulju, Vahu i Tucu, Jasnu Merdan, pjesnike: Šantića, prozaiste: Ćorovića i Humu, da ne pričamo o Miši Mariću, glumcima: Njiriću i Lepetiću, Dani Kurbaliji, Anti Vicanu i Šerifu Aljiću, a danas... danas Lanu Pudar i možda još ponekog. Grad je divlje urbaniziran, došlo je tu svega i svačega, moj je dojam da se gubi onaj čuveni duh Mostara, da se pretvara u nešto drugo, još uvijek nepotpuno i nejasno uobličeno. U čvrstim rukama dvoglave aždaje, a treća čini sve da im se pridruži. Slika Mostara danas je slika devastiranog Partizanskog groblja, nekad ponosa moderne jugoslovenske arhitekture, a sada simbola reinkarniranih aveti prošlosti.

Povezani članci

Elmir Šator – doktor od znanja i dobrote

Foto: Oslobođenje

Takav je naš Mostarac dr. Elmir Šator, neuropsihijatar i specijalista socijalne medicine, koji je odavno mogao, kao i mnogi drugi, otići iz goreg u bolje, ali se opredijelio da radi, stvara i pomaže tamo gdje je najpotrebniji – u svom Mostaru. Sjećam se ovog trinaestogodišnjeg dječaka još iz 1980. godine kada sam ga ispratio na njegovu prvu radnu akciju. I danas je ostao zagledan u čovjeka i bolju budućnost. Usuđujem se ustvrditi, i u ovom potamnjelom mostarskom sivilu, gradom hodi još Elmira koji su založili sebe za Mostar

Piše: Milan Račić

BiH ne bila to što jeste da i zdravstvo, prema ustavnim rješenjima, nije u nadležnosti entiteta, a u Federaciji rasparčano između entiteta i kantona. Zbog toga imamo 13 ministarstava zdravstva ili više direktora, sekretarica i vozača negoli specijalista. Još kad je postalo nepisano pravilo da direktori tih institucija budu gradonačelnici ili sjede u skupštinskim klupama, pa umjesto brige o pacijentima određuju cijene parkinga ili odlučuju o vitalnim nacionalnim interesima i, ono mnogo važnije, gdje će i ko graditi, Mostar je, opet, u još dubljim zdravstvenim podjelama jer su domaći političari skupa s međunarodnim grad od stotinu hiljada stanovnika podijelili nadvoje. I bolnice, i kliničke centre, i domove zdravlja, i hitne, i medicinske fakultete, i srednje škole. U takmičenju ko će imati više svojih jedini gubitnik jeste pacijent. A koliko li tek sve to košta. E u takvim okolnostima, razapet između svog poziva, podjela, odlaska mladih i stručnih, dr. Elmir Šator, neuropsihijatar i specijalista socijalne medicine, još za djetinjstva odredio se, a sve po roditeljskom vaspitanju i očevim sudijskim p. s. pravilima i uzusima, kako će mu prva i osnovna briga biti pacijent, a poslije toga da koliko god može uzdigne svoj Mostar iz kaljuže u koju su ga vladajući odavno strpali.

Pitam doktora: – Kako je to bilo prije četerdesesetak godina i kako je sve počelo?

– Lijep je Mostar bio u tim davnim, kasnim sedamdesetim, ali i u ranim osamdesetim. Prosto je nevjerovatno da je od tog vremena prošlo 40-ak godina, a u toliko je godina naš grad otišao u drugom pravcu, meni nepoželjnom, ali današnjoj većini stanovništva očito ne. Bio sam pravo dijete kada sam otišao na prvu „Akciju“. Mršavi trinaestogodišnjak koji se pridružio PRB „Bratstvo – jedinstvo“ koju su činili pioniri iz Splita, Mostara, Kragujevca, Velenja i beogradske općine Voždovac. Pravac – Velenje, a ORA je Slovenska Gorica 1980. To je moje prvo „pravo“ odvajanje od roditelja, s dva najbolja druga iz školskih klupa, Ekom i Micom. Od svega što se dešavalo, s te prve akcije pamtim samo svoje dječije, male šake koje su na unutrašnjoj strani bile zelene u gromuljicama od infekcije na mjestu stvorenih žuljeva. Slijedilo je Sarajevo, 1981, te još dva puta sa stolačkom brigadom i mojom rajom s Ćuprije gdje su stanovali moj dedo i nena, na Kozari 1982. g. i na SORA Savi, Zagreb 1983. Ne želim pisati o trivijalnostima, ali naredne godine pokazale su sve šupljine već pretvorenog u crvotočinu sistema i države, koji su nastali na najljepšim idejama ujedinjenja Južnih Slovena, a pretvorili su se u klasičnu balkansku kasapnicu. S Kozare pamtim nepravdu zbog koje nam je izmakao „V. Vlahović“ koji je na pravdi Boga dat zvorničkoj brigadi, pa je komandant, legendarni Maca Trninić, porijeklom Srbin iz Bosanske Dubice, naredio napuštanje akcije zbog čega je i njemu, a i drugim rukovodiocima trljan nos u Komitetu po povratku. Osim toga, otvoreno ću reći da se sjećam i podsmijavanja i provokativnih dobacivanja iz bašta kafića i restorana u Zagrebu na potezu od Kolodvora, preko Zrinjevca do današnjeg Jelačić-placa, a tada Trga Republike. Sve u svemu, donio sam četiri udarničke značke kući, da se i malo pohvalim, a sve je bilo lijepo i bajkovito, da li zbog naše mladosti, ljeta, života u sređenom društvu ili…

– Slijede studentske godine, godine ratne i poratne, što će sve naglavačke promijeniti?

– Sljedeće godine baziraju se na krvavom radu jer “doktor ne može biti svako“. Mučila me je teška nostalgija, osobito zimi, pa kad bih pozvao majku ili sestru u Mostar i kada bi rekle da su upravo napravile krug preko Rondoa i vratile se u Fejićevu, pa preko Starog do Ruže i kući, zapeklo bi me u želucu i poželio bih bar pet minuta našeg, nigdje ljepšeg, mostarskog sunca. A tek kako su mi falila čak i zimska mostarska jutra, jer nigdje na svijetu nema toliko svjetla i topline. Najljepše godine brzo, bar mi se danas tako čini, zatamniše crni oblaci nacionalizma, a danas, mislim, i fašizma. Sloba dođe na vlast u Srbiji, tad Hrvati šute, a muslimani prvi osnovaše nacionalnu stranku. Greška u koracima. Uvijek sam volio sjediti sa starijima, pa slušam šta stari partizan Dizdarević reče mom ocu: “Ovim daješ legitimnost da i Srbi i Hrvati urade isto. A onda više nema BiH. Bar ne ove za koju smo se zajedno borili”. Kasna je jesen 1989. godine. Malo-pomalo, osjećaju se promjene, pada Marković, simbolički nekad jaki Velež, u najmanje dvije generacije – Duškova i Tucina, bori se za opstanak i nestaje polako. Mašina zla u sve je većoj brzini, rezervisti, društva se izdvajaju po kafanama, „niko nije za rat“, a onda i cisterna ide u zrak u Zaliku, a s njom i suživot, komšijsko pomaganje i svakodnevica. Naučio sam u praksi primijeniti teoretska saznanja iz medicine kroz rad u ratnoj bolnici “Jablanica”, dokle sam jedino mogao doći po izlasku iz Sarajeva. Naučio sam koje antibiotike davati i u kojim uslovima, kako previjati, koji pristup imati u transportu ranjene osobe, išao i u operativnu salu, upijao što rade doktori Hajdarević, Ustamujić ili Jugo. Nakon svih ratnih i poratnih peripetija u martu 1988. godine završavam Medicinski fakultet, s prosjekom 8.85, prvo zaposlenje u Zavodu za javno zdravstvo, nekadašnjem „Higijenskom“. Roditelji šute, a duboko su nezadovoljni. Bavio sam se planiranjem i programiranjem zdravstvenih potreba i završio specijalizaciju iz oblasti socijalne medicine i ekonomike zdravstva, uz podršku mentorice prof. Omanić i doajena medicine na našem području Arifa Smajkića. Ali želio sam psihijatriju – želja koja je već do tada tinjala u meni 15 godina. Sreća mi se osmjehnula, bar na profesionalnom planu, 2006. godine. Dobivam sticajem okolnosti željenu specijalizaciju te postajem predsjednik Upravnog odbora Zavoda zdravstvenog osiguranja HNK. Bio sam dio dotad nečuvenog eksperimenta SDA koji su željeli staviti mlade i stručne ljude na bitna mjesta. U Fejićevoj ulici zaustavi me čovjek, predstavi se kao O. Č. i nakon toga mi kaže: “Bićeš predsjednik UO Zavoda za zdravstveno osiguranje!” Pitam ga zna li ko sam, ko mi je otac, kakvi su mi politički stavovi. S moje strane teška nevjerica, ali on uporan: “Sve mi znamo“, mislio je na SDA, „ali dobili smo saznanje iz naših izvora“. Član i predsjednik Upravnog Odbora ZZO HNK postao sam polovicom aprila te 2006. godine. Zatekli budžet istog cca 49 miliona maraka. Uprkos promjenama vladajuće strukture u HNK što su zajedno činili HDZ 1990. i sveprisutna Stranka za BiH koji su istisnuli HDZ, uz SDA aminovanje, pokrenuvši i održavši niz bitnih projekata – počeci i pripremne radnje za elektronske zdravstvene kartice, projekti porodične medicine, tj. njene afirmacije, projekti za vulnerabilne socijalne grupe, a i povećali plaće zaposlenih u zdravstvu, istina iznuđeno pod pritiskom Vlade, nekoliko puta korigirali i pravili rebalans godišnjeg budžeta, uveli markicu itd. Nastavili smo razvojne projekte sve do čuvene afere Melkom 2008. godine koja se suštinski svodi na sukob dva HDZ-a. Prvi put u životu morao sam se pojaviti u MUP HNK gdje sam bio duže od tri sata ispitivan od ovlaštenih osoba – o utrošku novca, tenderima – R.B. koji je bio direktor Zavoda. Na kraju je uslijedilo pitanje zašto sam došao bez advokata. Odgovorio sam da nisam u životu ni drvce od šibice ukrao i da mi nije potreban advokat. U krajnjoj liniji, rekao sam: “Ne znam da li je direktor krao, znam da nismo ništa o tome znali. Po poslovniku, naše je bilo da predvidimo i odredimo sumu za esencijalnu listu.“ U tim je danima vjerovatno i korijen mojih današnjih hroničnih bolesti. U novi Upravni odbor nisam “normalno” ušao. Predali smo budžet sa zatečenih 49 na čitavih 106 miliona. Nakon završenog specijalističkog staža, krajem decembra 2010. godine polažem specijalistički ispit na Klinici za neurologiju i psihijatriju na UKC-u u Sarajevu. Punih 11 godina radio sam u službi Neurologije i Psihijatrije današnje Kantonalne bolnice „Dr.Safet Mujić“, nešto oko 1350 dežura, svaka od 24 sata. Teška služba za rad, osobito za medicinske sestre, jer su izložene i fizičkom naporu. Pamtim dva specifična slučaja: dva mlađa muškarca kojima sam bez prevelike dijagnostike, skoro pa samo fizikalnim pregledom dijagnosticirao poliradikuloneuritis Gilen – Bare i multiplu sklerozu. Sve je ubrzo potvrđeno i inunotestovima i neuroradiološki.

 A o Mostaru nekad i sad, dr. Šator govori:

– Mostar je nekad bio perspektiva Jugoslavije, danas je hronični grad – slučaj. Mostar je nekad imao i mudre političare: Komadinu i Husagu Ćišića, Džemu, Bracu, Avdu Humu, sportiste: Mujića, Bajevića, Maru i Kulju, Vahu i Tucu, Jasnu Merdan, pjesnike: Šantića, prozaiste: Ćorovića i Humu, da ne pričamo o Miši Mariću, glumcima: Njiriću i Lepetiću, Dani Kurbaliji, Anti Vicanu i Šerifu Aljiću, a danas… danas Lanu Pudar i možda još ponekog. Grad je divlje urbaniziran, došlo je tu svega i svačega, moj je dojam da se gubi onaj čuveni duh Mostara, da se pretvara u nešto drugo, još uvijek nepotpuno i nejasno uobličeno. U čvrstim rukama dvoglave aždaje, a treća čini sve da im se pridruži. Slika Mostara danas je slika devastiranog Partizanskog groblja, nekad ponosa moderne jugoslovenske arhitekture, a sada simbola reinkarniranih aveti prošlosti.

– O politici, o SDP, političkim strankama, mostarskim neprilikama?

– Sa 16 godina postao sam član SKBiH. I dan danas ponos i sreća. Druga vremena, dragi ljudi. Prije svega, odgoj i tradicija. Gdje sam drugo mogao biti? Bez pravog vođe od odlaska Nijaza Durakovića s bolesno ambicioznim Z. Lagumdžijom, čijeg je nerada N. Nikšić direktna posljedica. Postoji kontinuitet brige o partikularnim, individualnim interesima, što je potpuno udaljilo radništvo i siromašne slojeve stanovništva od izblijedjele crvene boje. U Mostaru klan SDP-ovaca u bliskim interesnim relacijama i sa SDA i SBiH. Vrlo malo članova Hrvata, a dijelom i Srba, sve do osvajanja ministarskih fotelja gdje se iste dijele po nacionalnoj strukturi što Bošnjacima stvara realnu odbojnost, a predstavlja i prosipanje glasova za svake naredne izbore i smanjuje izbornu bazu. Kontinuitet zadovoljavanja s tri mjesta u Skupštini HNK ili manje od 10% birača. Nedostatak ideja, padanje u zamku nacionalnih klišea, ulazak u vlast sa SDA uz jak ugriz vlastitog jezika, nećemo s njima nikad, dodatno slabi pozicije i ide u prilog i neutralnim pratiocima zbivanja da su svi isti.

– A kako dr. Šator vidi zdravstvenu i socijalnu zaštitu danas?

– Zdravstveni sistem koji se praktikuje u BiH u sistemu zdravstvenog osiguranja jeste Bismarckov, kakav se koristi u većini zemalja srednje i južne Evrope. Njegova alternativa jeste Beveridge, primjerice u Velikoj Britaniji gdje postoji stroga državna kontrola nad korištenjem i utroškom prikupljenih sredstava. S obzirom na okolnosti, u nas nema stvarne razlike, postoji samo ekonomska diferenijacija. Pod čvrstom je kontrolom HDZ mašinerije uz asistenciju SDA i nekih predstavnika manjih stranaka. Slično je i s rukovodstvima bolnica gdje su direktori i članovi upravnih odbora birani po strogoj stranačkoj kadrovskoj listi. Nikada, osim u našem slučaju, nisu izabrali ljude prema stručnim nego uvijek i samo prema stranačkim referencama. Time HDZ i SDA ostvaruju potpunu kontrolu nad finansijskim tokovima. Ne zaboravimo pritom da budžet HNK ima godišnju vrijednost oko 350–360 miliona maraka, a budžet Zavoda ZZO HNK oko 145–150 miliona. Koncentracija moći jeste u rukama nekoliko ljudi. Zbog te potrebe za apsolutnom kontrolom u „svojoj bašči“ i imamo dualitete i triplete bolnica i domova zdravlja. Primjeri – Mostar, Prozor, Stolac. Ogromni dugovi, pogotovo SKB Mostar, posljedica su nacionalnih ekskluziviteta garniranih megalomanijom i mesijanskim predodžbama. Dug SKB danas doseže 200 miliona maraka. Nevjerovatno bacanje novca, izgradnja koja služi sebi, a ne svrsi, uvođenje nepotrebnih kadrova i stranačko upošljavanje, kupovina najnovijih tehnoloških dostignuća, do te mjere da ih se ni Berlin ni Zagreb ne bi postidjeli. Sve rečeno uz aminovanje i veliku finansijsku pomoć vlade R. Hrvatske, što zaista liči na Nacionalne programe i zaokruživanje projekata istih. Bolnica “Safet Mujić” nastala je iz “Ratne bolnice” u Higijenskom. Mnogo skromnija, ali također s relativno velikim dugom, sve kroz prizmu saradnje i kontakata s onim na Bijelom Brijegu. Naprimjer: ako Ante, direktor SKB, zapošljava 50 ljudi, rezon je da ćemo mi 20, bez obzira na realne procjene i potrebe. Rezultantno, proizvedena su dva konglomerata s više od 2000 zaposlenih, iako je studija prof. Smajkića iz 1979. godine predviđala da je bolnica na Bijelom Brijegu, koja bi zadovoljavala potrebe cijele Hercegovine, trebala imati otprilike 1400–1500 zaposlenih. A zdravstveni kadar puno košta. Čak i kada je riječ o kuharici. Nimalo slučajno. Navedenim „socijalnim“ pristupom jača se baza potencijalnih glasača i osigurava finansijska osnova, a po potrebi prelijevanje istog gdje “zafali“. Veoma je teško ući i dokazati takve finansijske tokove. Samo, oni postoje kao takvi. Realno, tri bolnice sigurno nisu potrebne, a kada pogledamo Hercegovinu kao administrativnu jedinicu iz 1991. godine, bolnica je ustvari šest! Dodajmo na dvije mostarske i bolnicu u Konjicu te bolnice u Livnu, Nevesinju i Trebinju. A stanovnika sve manje na kompletnom području. Posebnu opasnost predstavljaju dugovi bolnica farmaceutskim kućama koje su sve više ili djelimično u rukama privatnika. Time se stvaraju preduslovi za sudske i druge načine naknade duga uzimanjem vlasništva bolnica. I bez toga postoji jaka tendencija jačanja i razvoja privatnih zdravstvenih ustanova sa sve glasnijim zahtjevima za dobivanjem dijela sredstava iz kase Zavoda zdravstvenog osiguranja. Na ruku im idu goleme, višemjesečne liste čekanja koje se, ipak, vještački stvaraju naročito iz oblasti radiološke dijagnostike i kod potrebe za nekom vrstom savremenije radiodijagnostike. Ali isto vrijedi i za ljekarske preglede u općoj medicini, hirurgiji, internom i slično. Ovo upućuje na potrebu dogovora i preciznijih pravila pri dijeljenju i utrošku sredstava iz zajedničke kase Zavoda. Također se stvara sve veći rizik tihe „pri(h)vatizacije“, s daljim socioekonomskim reperkusijama po građane. Suštinski, zdravstveni sistem neće propasti, ali će biti dostupan u punoj mjeri samo višim slojevima društva, što u Titovoj državi nije bio slučaj kada je 1980. godine postignut potpuni obuhvat stanovništva zdravstvenom zaštitom. Danas, primjera radi, u HNK zdravstvenu zaštitu ostvaruje 80 do 85% stanovništva.

Malo je ovakvih ljudi, od kontinuiteta, stava i sopstvenog mišljenja. Ne ide ni u Sarajevo, ni u Zagreb, ni u Beograd da bi tamo naučio šta je to u Mostaru i šta bi to u Hercegovini trebalo raditi. Vjeran struci, a ne politici. I ne razmišlja o dolarima ili markama, jer mu je pacijent svetinja. Sretan je, kad tu u Fejićevoj, s društvom ili zahvalnim pacijentom ispija jutarnju, pa nikom i ne da da se uhvati za džep. Ni na pamet mu ne pada da svoje mišljenje traži u centralama vladajućih političkih stranaka. Takav je naš Mostarac dr. Elmir Šator, neuropsihijatar i specijalista socijalne medicine, koji je odavno mogao, kao i mnogi drugi, otići iz goreg u bolje, ali se opredijelio da radi, stvara i pomaže tamo gdje je najpotrebniji – u svom Mostaru. Sjećam se ovog trinaestogodišnjeg dječaka još iz 1980. godine kada sam ga ispratio na njegovu prvu radnu akciju. I danas je ostao zagledan u čovjeka i bolju budućnost. Usuđujem se ustvrditi, i u ovom potamnjelom mostarskom sivilu, gradom hodi još Elmira koji su založili sebe za Mostar.

Milan Račić
Autor/ica 3.11.2023. u 08:55