Džepni rat

Povezani članci

• Renato Baretić: Moć živih mrtvaca
• Zenički rudari: Bit ćemo u štrajku dok se ne ispune svi zahtjevi
• BH PRAVOSUĐE ZATAŠKALO SLUČAJ: Hrvatski policajci pucali na kuće u BiH
• Roda Istanbulska
• Iz EUFOR-a pojasnili kuda sve patroliraju i koje su privremene zone okupljanja
• Esad Bajtal: Građani su pokazali da su mnogo zreliji od vlasti

Hrvatskom vršlja peta kolona – zagrmio je ovih dana Ivan Miklenić, glavni urednik “Glasa Koncila”, najvećih i najutjecajnijih katoličkih novina. Za njega se poodavno zna da ga patriotski živci lako izdaju, ali ovaj put, kada sve zbrojiš i oduzmeš, za to čak možeš naći mrvu razumijevanja. Ne shvaćam, rekao je srdito u jednom televizijskom intervjuu, kako to da su hrvatske banke prodane sadašnjim stranim vlasnicima za petnaestinu novca koji je potrošen za njihovu sanaciju. Niti mi ide u glavu, dometnuo je, kako je INA mogla biti prodana Mađarima za desetinu cijene koliko realno vrijedi. I nije jedini kojemu to nije jasno.

Problem čestitog Miklenića je, međutim, u tome što nikako ne može shvatiti da su korijeni ovog zla u voljenoj Hrvatskoj, pa je – to bi trebalo biti značenje “pete kolone” – nalogodavce smjestio u bijeli svijet, a našoj čeljadi namijenio samo ulogu smjernih izvršitelja. Oh, kako staromodno i krivo! Da se glavni urednik “Glasa Koncila” malo osvrnuo oko sebe, vidio bi da u zemlji upravo bjesni pravi verbalni građanski rat s kojim nitko od potencijalnih imperijalnih centara u svijetu nema ništa, čak vjerojatno nemaju blagog pojma što se događa. Ne znamo, uostalom, puno više ni mi koji to promatramo iz neposredne blizine. Jer to je krajnje neobičan i rijedak rat, koji se vodi između najviših državnih i političkih čelnika s jedne, te njihovih prethodnika s druge strane, pri čemu prvi optužuju druge da imaju zaplotnjačke političke namjere. Usmjerene na to da, ni manje ni više, ugroze njihovu poziciju, pa valjda da ih i svrgnu sa sadašnjih funkcija. Pritom nitko ne želi objelodaniti imena tih zaplotnjaka, iako se ona između redaka sasvim lako čitaju. Riječ je odreda o nekadašnjoj najbližoj političkoj svojti, među kojom ni danas nema vidljivih svjetonazorskih razlika, pa je očito da je do razlaza moglo doći samo iz uskih i sebičnih karijernih interesa.

Po krajnjim političkim konzekvencama, to je zapravo džepni rat – a zna se kakva se oružja upotrebljavaju kada gurneš ruku u džep – potpuno beznačajan sa stanovišta vitalnih interesa zemlje, čak štoviše, suprotan tim interesima. Ali, trenutno nema nikoga tko bi taj rat makar pokušao rasvijetliti i prokazati motive zaraćenih strana, jer i oni koji bi to eventualno mogli – najveći hrvatski mediji, nadležna državna istražna tijela – u pravilu također orno marširaju pod zastavom neke od zaraćenih strana. I tako rat između Ive Josipovića i Stjepana Mesića, jer o tome je ovdje riječ, i dalje traje, bez ijednog znaka da bi uskoro mogao završiti, a paralelno se vodi još jedan sličan rat, između Jadranke Kosor i Ive Sanadera, također bez perspektive skorog primirja. Ovaj drugi rat svakako prednjači po mahnitosti. Jadranka Kosor optužuje Sanadera, ne spominjući mu ime, da stoji iza sve koordiniranije kandidature petorice aspiranata na njenu predsjedničku funkciju, ali time zapravo samo pokušava sakriti ono što se vidi i iz aviona. A to je da i ona, kao i on, spada u prošlost HDZ-a, i da će tako ostati čak i ako uspije zadržati mjesto predsjednice stranke.

Sa sukobom Josipovića i Mesića unekoliko je čak i gore. Obojica u širem smislu spadaju u opciju Kukuriku koalicije, dakle pripada im politička budućnost, ali kada tu budućnost promotriš kroz naočale ovog sukoba, tu ružičastih tonova jednostavno nema. Rastopili su se u moru osobne taštine, koja ne dopušta da se pored nje pojavi išta drugo, pa nesretni Miklenić može presvisnuti u svojim domoljubnim jadima, ali to što njega muči ovdje ne igra nikakvu ulogu. Sukob Josipović-Mesić započeo je kada je sadašnji predsjednik doveo u pitanje smisao postojanja ureda bivšeg predsjednika, u čemu je prilično u pravu, ali nije u krivu ni Mesić, koji je odmah jednako žestoko uzvratio. Rekao je, prepričano, da je Josipoviću lako biti popularan kada nema prepoznatljivu vlastitu politiku, nego svima ide niz dlaku, a od hrvatskog predsjednika traži se, veli, puno više. I zbilja se traži, ali je Josipović toliko zaljubljen u svoju popularnost da je spreman zaboraviti sve i ući u ljutu bitku za svaki poen te popularnosti, za koji ga loši savjetnici uvjere da je izgubljen krivicom nekog njegovog oponenta. U ovom slučaju, povjerovao je da Mesić stoji iza afere ZAMP koja ga je ošinula i pored svih bliskih odnosa s velikim medijima, iako to, po svemu sudeći, uopće ne stoji.

Mesić jeste veće zlopamtilo nego što misle oni koji ga doživljavaju samo kao šaljivčinu, no to u razotkrivanju afere ZAMP nije igralo nikakvu ulogu, iako joj se on najvjerojatnije jako poradovao. Ta afera, govore dobri izvori u novinarskim krugovima, rasvijetljena je isključivo angažiranjem novinskih istraživača i jedino je s tim motivom i objavljena. No, pokazalo se da Josipović u pogledu revanšističke taštine stoji još koplje-dva gore od Mesića. U koordinaciji s nekim protukriminalnim državnim institucijama i polukriminalnim medijima – to je valjda to “javno-privatno partnerstvo” – upustio se u krajnje problematičan protuudar, koji čini i posljednju epizodu ove kaustične svađe. Prije nekoliko dana, u Josipoviću bliskom “Jutarnjem listu” pojavila se informacija da se protiv Mesića vodi “istraga” u vezi korupcije s kupovinom bornih kola od finske Patrije, za koju je otprve jasno da stoji na klimavim nogama. Nema službene potvrde da se ikakva istraga vodi, barem ne protiv Mesića, kojeg uostalom finski izvor (Patrijin posrednik Wolfgang Riedl) i ne spominje kao primatelja mita, nego samo čovjeka, a i to prema spekulaciji “Jutarnjeg”, s kojim se sastajao (što je i logično, on je u to vrijeme bio vrhovni vojni zapovjednik).

U svakom slučaju, Mesić je ovo shvatio kao podmetanje, ali iako je jasno da misli kako mu podmeću Josipović i krug oko njega, izbjegao je to reći, izjavivši da to ne želi u interesu stabilnosti zemlje. Objašnjenje mu je vrlo traljavo i kilavo, jer ako zbilja misli da o svađi njega i Josipovića ovisi stabilnost zemlje, onda debelo precjenjuju i sebe i njega. U najnovije vrijeme, morali su zbog spleta sličnih inkriminacija otići predsjednici dviju evropskih država, Njemačke i Mađarske, ali se nije čulo da je te zemlje to ozbiljno dotaklo, a kamoli destabiliziralo. Uostalom, ako netko ne vjeruje da bi tako bilo i u hrvatskom slučaju, nikada nije kasno provjeriti. U međuvremenu, s visokom se sigurnošću može reći da napad Josipovića na Mesića i napad Jadranke Kosor na Sanadera ne narušavaju stabilnost zemlje, ali itekako narušavaju njeno elementarno političko zdravlje. Jer, ovdje se očito radi o tome da dvoje slabih, nedoraslih političara, bez ikakvog uvjerljivog političkog projekta, pokušavaju narasti tako da se uspnu na trupla svojih prethodnika, koji su bez obzira na različite gafove, pa i svinjarije, bili generalno uspješniji od njih.

Pri tome naum Jadranke Kosor ima barem neku unutrašnju logiku, jer je Sanader, po kojem gazi, ionako već zgažen općim javnim prezirom zbog afera radi kojih mu se sudi, dok je Mesić zadržao ugled, ili barem dio ugleda koji je imao kao predsjednik. No, zato je kod Josipovića prisutnije nešto što me podsjeća na zapažanje hrvatskog proljećara Josipa Šentije, koji je u jednoj svojoj knjizi ovako opisao razliku između sovjetskog i jugoslavenskog tipa socijalizma. U ovom drugom vlasti su tražile od građana samo da ne budu protiv službene komunističke ideologije, nisu dakle tu ideologiju morali voljeti, čak ni prihvaćati, dok se u sovjetskom socijalizmu tražilo da vladajuću ideologiju građani oduševljeno prigrle i slave. E, kod Josipovića vidiš natruhe baš tog drugog, sovjetskog modela vlasti. On se ne zadovoljava samo time da kao predsjednik bude prihvaćen, nego bi želio, a bogami se oko toga i sve nervoznije trudi, da mu se i kadi kao idealnom državnom čelniku kakav Hrvatskoj treba.

Htio bi, dakle, da njegova funkcija, oko koje se i najozbiljniji pravnici i politolozi spore je li u ovakvoj formi dalje potrebna, ne bude samo respektirana, nego i hvaljena kroz masovnu simpatiju ostalih političkih aktera, medija i cijele javnosti. A zna se što je povijest rekla o takvom tipu političara. Oni su redovito naporni, a ponekad i opasni, pa nam preostaje samo nada da će u našem slučaju ostati na ovom prvom.

 tekst uz dozvolu autora prenosimo iz tjednika Novosti