ENG
DŽABA NAM ŠKOLA, KAD NAM JE MOSTARSKO SRCE U PETAMA!
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Dragi profesori, džaba je bio sav vaš trud, džaba je bilo svo vaše znanje, džaba je grad izdvajao velike novce za naše (besplatno) školovanje…
Piše: Sergio Šotrić
Stara mostarska gimnazija “Aleksa Šantić” je (kažu) nekad bila najbolja škola – na daleko i na široko. Tu se (kažu) obrazovala elita Mostara – novi naraštaji, koji su grad i njegove stanovnike trebali povesti u svijetlu i još uspješniju budućnost. Mnogo se tada svakodnevno ulagalo u mlade gimnazijalce. Mnogo novca, mnogo truda, mnogo kompetencije, mnogo ljubavi… I sam sam imao sreću sjediti u klupama ove stare gimnazije (1980 – 1984).
Moj razrednik prof. Safet Sarić – ugradi mi ljubav za pisanu riječ.
Moja školska raja – ugradi mi ljubav za zajedništvo u svim našim različitostima.
Tih godina nisam ganjao najbolje ocjene. Važnije od matematike, fizike i marksizma, mi je bilo: muziciranje, ljubav, čitanje…
Imao sam dugu kovrdžavu kosu, nosio “Leviske” i “Starke” – pisao poeziju, svirao, pjevao i snimao vlastite pjesme…
Na kraju gimnazijskih dana, bili smo na ekskurziji u Hrvatskoj (lijepe uspomene), maturirali smo i otišli, svako na svoju stranu…
Neki od nas su ostali u stalnom kontaktu, neki kontaktiraju povremeno, a nekima se izgubio svaki trag.
Proslavili smo zadnjih godina u Mostaru i naše jubileje: 20 godina mature, 30 godina mature.
Jeli, pili, plesali…
Oni koji dožive, slavit će i 40 godina mature, 50 godina mature…
I tako… Šta jos reći?
Mogao bih ovdje i da završim text…
Mogao bih, ali neću!
RAZMIŠLJAM I PITAM SE:
Gdje je danas gimnazijalski obrazovana elita Mostara?
Gdje su danas generacije gimnazijalaca 80tih, koji su grad i njegove stanovnike odavno trebali povesti u svijetlu budućnost?
Gdje su danas svi ti pametni ljudi, puni snage, entuzijazma i znanja?
Gdje su – gdje smo?
NEMA NAS NIGDJE!
Neki od nas dobro žive – neki ne.
Neki od nas žive u Mostaru – neki ne.
Neki od nas više vole susjedne države od BiH – neki ne.
Neki od nas imaju strana državljanstva – neki ne.
Ali da, ima još stvari, koje su nam zajedničke!
Velika većina nas su konformisti, oportunisti, hedonisti…
Velika većina nas su kukavice!
Velika većina nas gleda samo svoj lični interes – za interese šire društvene zajednice bi (kao) trebao neko drugi da se bori, samo mi ne – mi (kao) svakako ne možemo ništa promijeniti.
Velika većina nas se osjećaju prije svega kao Hrvati, Bošnjaci, Srbi, a tek onda (možda) kao Mostarci. (možda) kao građani – (možda) kao državljani Bosne i Hercegovine.
Čast malobrojnim izuzecima!
Naša gimnazija odavno više ne nosi ime slavnog pjesnika Alekse Šantića.
Naša raja odavno više ne sjede u klupama ove slavne škole…
Dragi moji profesori.
žao mi je, ali moram da vam priznam:
Mi nismo nista naučili!
Mi nismo postali elita Mostara!
Mi ne znamo – mi NEĆEMO povesti Mostar u bolju budućnost.
Dragi profesori, džaba je bio sav vaš trud, džaba je bilo svo vaše znanje, džaba je grad izdvajao velike novce za naše (besplatno) školovanje…
DŽABA NAM ŠKOLA, KAD NAM JE MOSTARSKO SRCE U PETAMA!
P.S.
O KLASJE MOJE…
O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?
Skoro će žetva… Jedro zrnje zrije…
U suncu trepti moje rodno selo.
No mutni oblak pritiska mi čelo,
I u dno duše grom pada i bije.
Sjutra, kad oštri zablistaju srpi
I snop do snopa kao zlato pane,
Snova će teći krv iz moje rane –
I snova pati, seljače, i trpi…
Svu muku tvoju, napor crnog roba,
Poješće silni pri gozbi i piru…
A tebi samo, kô psu u sindžiru…
Baciće mrve… O, sram i grdoba!…
I niko neće čuti jad ni vapaj –
Niti će ganuti bol pjanu gospodu…
Seljače, goljo, ti si prah na podu,
Tegli i vuci, i u jarmu skapaj!
O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?!
Aleksa Šantić / 1910.
Autor/ica 👤tačno.net
