Dvije laste hrvatskog proljeća

Povezani članci

• Bilježnica Robija K.: Maksimalna bolest
• Slavo Kukić: Pametni ljudi se ponose maršalom Titom
• (SRPSKO)HRVATSKI NAŠ SVAGDAŠNJI
• Petar Fehir: Šamar
• Panamski raj na Južnom Kavkazu
• Izbori za Evropski parlament puni neugodnosti za hrvatskog premijera

Ako je istina ono što piše u novinama – a piše da će prva hrvatska predsjednica od svih suradnika Ive Josipovića zatražiti da svoje mandate stave na raspolaganje, ali i da će sa svima njima obaviti razgovore – nisam siguran hoće li Kolinda Grabar-Kitarović uspjeti dovršiti taj posao do četvrtka, 19. veljače ove godine, kada bi službeno trebala stupiti na dužnost i nakon raskidanja radno-pravnih sveza s tvrtkom NATO d.o.o., Boulevard Leopold III, 1110 Bruxelles, Kraljevina Belgija, začeti novi radni odnos s firmom Republika Hrvatska d.n.n., s privremenim sjedištem na adresi Pantovčak 241 (kod Josipović), 10000 Zagreb.

  Ne sumnjam ja u dokazani radni elan i službeničku revnost gospođe Grabar Kitarović, ali ne sumnjam ni u njezine često ponavljane riječi o enormnom broju savjetnika i ostalog osoblja na Pantovčaku. Baš zato i brinem hoće li taj posao što si ga je nesebično navukla za vrat biti prezahtjevan čak i za osobu kojoj se ljenguzi rugaju da je štreberica i radoholičarka. Jer ako novoizabrana predsjednica doista namjerava ozbiljno porazgovarati i s Vitom Turšićem i s Mirjam Katulić i s Danicom Juričić-Spasović i sa Zlatkom Gareljićem i s Mirjanom Mladineo i s Tamarom Obradović-Mazal i sa Zrinkom Vrabec-Mojzeš i s Ankicom Marinović i sa Sinišom Tatalovićem i sa Sašom Perkovićem i sa svim ostalim ljudima bez kojih predsjednički ured barem do sada nije mogao funkcionirati, bojim se da je od tih pustih razgovora ne uhvati muskul-fiber na jeziku ili da je onaj vražji karoši ne strefi i prije no što svojom čašću svečano prisegne da će dužnost predsjednice Republike Hrvatske obavljati savjesno i odgovorno, na dobrobit hrvatskog naroda i svih hrvatskih državljana.

    Čak i ako uspije – kako bi to sama lijepo rekla – do kraja iskomunicirati sve što je naumila sa svom tom Josipovićevom kamarilom, tko zna hoće li joj ostati imalo vremena da formira tim koji će sljedećih pet godina skupa s njom crnčiti u novom uredu, smještenome na jedva nešto više od tisuću kvadrata skromne palače Pongratz, na dvojnoj adresi Visoka 22/Mesnička 23? Jer, ako je i dalje vjerovati novinama, trenutno se znaju samo dva imena čiji će ponosni nositelji u taj gornjogradski simbol nove štedljivosti ući kad i Kolinda Grabar-Kitarović. I oba su ta imena – novinarska.

    Novinarsko ime prvo: Mladen Pavić, kojega će se netko sjetiti i po tome što je prije ulaska u glasnogovorničku branšu, godinama novinario na Hrvatskoj televiziji. Većina gledatelja državne dalekovidnice ga vjerojatno bolje pamti po glasnogovorenju u Čobankovićevu Ministarstvu poljoprivrede, u kampanji Sanaderova HDZ-a za parlamentarne izbore 2007. godine, u Vladi Republike Hrvatske pod ravnanjem Jadranke Kosor, te na koncu i po portparolašenju u upravo okončanoj kampanji Kolinde Grabar-Kitarović.

    Novinarsko ime drugo, a prezime drugo i treće: Jadranka Jureško-Kero, dugogodišnja dopisnica Večernjeg lista iz Sjedinjenih Američkih Država i višemjesečna osobna savjetnica nove hrvatske predsjednice iz perioda dok je ova koristila neplaćeni odmor u NATO-u kako bi im objema izborila nova radna mjesta.

    Gospođi Jureški-Kero je u Visokoj 22/Mesničkoj 23 navodno namijenjena pozicija šefice predsjedničina kabineta, a da je baš ona idealna osoba za obnašanje te zahtjevne dužnosti svjedoči nam i njezin tekst iz listopada 2006. u kojemu je tadašnjem hrvatskom premijeru Ivi Sanaderu predviđala budućnost puno sretniju od one koja ga je snašla. Ali on – na vlastitu žalost i nevolju – nije imao sluha za sugestivne vizije Večernjakove novinarke:

    „Odluče li u budućnosti hrvatski glasači da nema mjesta za Ivu Sanadera u političkom životu zemlje, premijersko ili zastupničko mjesto mogao bi podjednako uspješno zamijeniti novinarskim ili glavnouredničkim. (…) Sanader bi bio najdraži novinar svakom glavnom uredniku, jer iz njegova bi računala izlazile samo pozitivne vijesti dobro opremljene realnim argumentima, ali i ukrasnim epitetima. (…) Uz takvog urednika kakav bi bio Sanader i svi bi drugi, slabiji, novinari izgledali bolji, uspješniji i čitaniji jer bi on stvorio takvo pokretačko emocionalno okruženje. (…) Za divljenje je kako je političar Sanader u Bijeloj kući gotovo u novinarskoj ulozi intervjuirao ni više ni manje nego američkog predsjednika Georgea Busha. Bolje od CNN-a! Ma, za ovogodišnju Pulitzerovu nagradu!«

    Samoljubivi Sanader je vjerojatno mislio da mu se Jadranka Jureško-Kero tim tekstom neukusno dodvorava, a ona mu je zapravo suptilno poručivala da se ostavi politike i uhvati novinarstva – profesije u kojoj bi dužnost vlastitoga glasnogovornika vršio puno bolje od svoje medijske služinčadi.

    Shvatila je gospođa Jureško-Kero tada još jednu važnu stvar – da »nova lica u politici mogu doći jedino iz iseljeništva, a s njima i nova hrvatska proljeća«. Srećom je to shvatila i Sanaderova ondašnja suradnica Kolinda Grabar-Kitarović, pa je iz fotelje ministrice vanjskih poslova otišla u pečalbu, e kako bi se jednoga dana u hrvatsku politiku vratila kao posve novo lice, koje s ozloglašenim i osuđenim bivšim premijerom nije imalo nikakva posla. Baš kao što mu se ni buduća šefica njezina predsjedničkog kabineta nikada nije javno divila.

    A budući da nijedno proljeće ne čini samo jedna lasta, pa tako ni ovo hrvatsko, jasno vam je valjda i zašto Kolinda Grabar-Kitarović u Hrvatsku nije doletjela sama, već u društvu s Jadrankom Jureško-Kero rečenom Pulitzer.