„Duboka država“ za plitku pamet

Izdvajamo

• RH je nesretna „duboka država“, premrežena nesretno impotentnim HDZ-ovim uhljebima, koji mu uredno i ponizno omogućuju relativne izborne pobjede i redikulozne saborske većine, a to ne sluti nikakvom izglednom budućnošću.

Povezani članci

• Erih From: Izražavanje autoriteta
• Dodik posećuje Putina, a Zapad se češlja
• TEMELJNA OZBILJNOST U NEVREMENU
• Moguće tužbe i pred srpskim sudovima za Srebrenicu
• POTPUNI PORAZ PROBOSANSKIH SNAGA: Dodik i Čović kontrolišu sve važne tokove u državi!
• Pelješki most: Odakle još 95 posto?

Foto AFP

Bez obzira na to kakav će biti ishod europarlamentarnih izbora 26. svibnja u RH, tko će u Uniju na pet godina boli glava činovničke apanaže, nitko tamo neće paliti ama baš nikakva – hrvatska svjetla. To je floskula nedarovitih animatora biračke naivnosti. Kao ona da rigidnoj konzervativki Ruži Tomašić treba produžiti mandat (stečen na HDZ-ovoj listi 2014. godine) za još pet godina, jer u prvom nije „završila posao u korist hrvatskih ribara“. Sic transit. Ruža i ribari!? Mo’š mislit’. Kao i buljuk nacionalno i strukovno „najboljih među nama“, koji bi i debelog mesa dali za birački glas koji im jamči putnu kartu za Strasbourg/Bruxelles. Kaže vrijedni Erich Maria Remarque: Na zapadu ništa novo. Ni u Bijednoj Našoj i Uniji nakon hrvatskog 25. svibnja 2019. 

Marijan Vogrinec

Predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović neki je dan aktivirala zeleno svjetlo za početak predizborne kampanje za 11/12 (ovisno o ishodu Brexita) hrvatskih novih ili starih eurozastupnika u novom mandatu, što je ujedno bio znak za intenziviranje beskrupuloznog političkog i politikantskog vađenja crijeva jednih drugima među konkurentskim stranačkim opcijama. Osim HDZ-a i SDP-a, koji ukupno imaju šanse za osvojiti barem dvije trećine hrvatske europarlamentarne kvote, kao i dosad – HDZ računa na pet ili šest mjesta, a SDP na najmanje tri ili četiri – u utrku za boli glava visokim plaćama i nevjerojatnim povlasticama uz njih zauzeto su se uključilo šareno društvo od najrigidnije, protueuropske desnice tipa Autohtone hrvatske stranke prava obiteljskog nasilnika Dražena Keleminca, poznatog po nedavnom postrojavanju svoje proustaške „straže“ na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, do proljevičarskog Starta, što ga je ovih dana osnovala pravnica Dalija Orešković, bivša predsjednica saborskog Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa.

Deklarirani bi „Europejci“ u Europski parlament radi, kažu, „radi jačanja doprinosa RH  pozicioniranju zemlje kao važne sastavnice napredne, uljuđene Europe te konkretnih razvojnih prednosti što ih ima Hrvatska kao članica Unije“, a tzv. suverenisti bi među eurozastupnike navodno sami radi toga da dođu u prigodu demontirati Uniju iznutra kao savez unitarnih nastojanja, koja potire nacionalne interese u korist zajedničkih. I to nekolicine država tzv. prve brzine, gdje se Bijednoj Našoj, etc. oduzima suverenitet u odlučivanju o vitalnim pitanjima svog ekonomskog i društvenog identiteta. Nitko ni slijeva niti zdresna ne bi priznao ni pred streljačkim vodom kakva je, zapravo, slast i mast – ni za kakav ozbiljan posao, radno vrijeme i uvjete boravka u Bruxellesu ili pak u Strasbourgu – biti eurozastupnikom te da je ta vrst uhljebljenja prvi, najvažniji motiv za uključiti se u izbornu utrku. Dolaskom europskog birokrata Andreja Plenkovića za predsjednika HDZ-a i potom predsjednika vlade RH, europarlamentarka denver plave ZNA se opcije Ivana Maletić zahvalila se na ponuđenom joj visokom položaju u vladi, jer se osjetila „potrebnijom“ u Unijinoj parlamentarnoj navodno demokraciji.

SDP-ov joj europarlamentarni kolega Tonino Picula, inače svakom loncu poklopac kad ga pozovu pred tv-kamerama govoriti o bilo čemu, također se zahvalio na tomu da zamijeni izbornog gubitnika Zorana Milanovića na čelu stranke, ako to znači da se mora vratiti iz Bruxellesa i voditi SDP – iz RH, s Iblerovog trga u Zagrebu. Njima je, na stranu formalna objašnjenja koja ionako nisu držala vodu, bilo mnogo komotnije, ali i unosnije i manje odgovorno ubirati masne apanaže u Uniji. Desetak prosječnih plaća u njihovoj domovini, odnosno trećina primanja na državnoj dužnosti u Bijednoj Našoj. Egzemplare tipa europskog povjerenika iz hrvatske kvote Nevena Mimice (SDP) s više od, preračunano, 150.000 kuna – samo neto plaće. Svaki mjesec. U usporedbi s tim „sitnicama“, nacionalni interesi i razvojne potrebe države RH, političke fraze o „preuzimanju odgovornosti“, etc. realno su – slika u iskrivljenom ogredalu. Kao što je slika u iskrivljenom ogledalu sve što, kako i čime vladajući politički mainstream u predizbornim kampanjama nudi biračima kao mrkvu iznad glasačke kutije. Kad ju nakon ubacivanja listića pokušaju zagristi, smrknu se kao noć: mrkva je plastična.

Ljepljiv politički populizam

Doduše, na tu plastičnu mrkvu već neko vrijeme oštro reže tzv. populističke stranke u Europi, a kolateralno i sestrinske im opcije u Bijednoj Našoj. Ne samo Živi zid, koji je cijelim politikantskim habitusom protiv EU-a, ali unatoč svemu ne može ili ne želi odoljeti „europskom zôvu“ onog što realno nude Strasbourg i Bruxelles. Ugledana agencija France Presse objavljuje da se europske desničarske, populističke stranke „užurbano pripremaju za kampanju za izbore za Europski parlament u svibnju, no političke razlike među njima dovode u pitanje san o ‘ujedinjenju desnice’“, pa mnogi strahuju da će izbori „biti poziv na buđenje Brixellesu i shvaćanje da su europske protuimigrantske i nacionalističke stranke prešle s ruba političke scene u mainstream. Nekoć smatrani autsajderima, sada bi mogli dobiti petinu ili više zastupničkih mjesta, što bi im omogućilo legitimitet da promijene ton političkih rasprava“. Slično je i u RH, gdje se politički populizam osobito lijepi na mladi naraštaj i najmlađe birače, pa kako je potrebno resetirati Uniju eda bi joj se osigurala zdrava demokratska budućnost, na dnevnom bi se redu – da se stekla dovoljna količina kritičke svijesti – morala naći i potreba resetiranja tzv. duboke države (Anto Nobilo) RH.

Većina europskih populističkih stranaka, Hina prenosi France Presse, „ublažila je protueuropsku retoriku jer je zbog problema u vezi Brexita, koji se pretvara u debakl, napuštanje Unije postalo mnogo manje privlačno. Le Pen je odustala od ‘frexita’ nakon predsjedničkih izbora 2017. i katastrofalnih rasprava s Emmanuelom Macronom, dok je njemački AfD scenarij ‘dexita’ spustio na razinu ‘krajnje nužde’. Ipak, potencijal krajnje desnice ne smije se podcjenjivati, smatra Sven Hutten, politolog sa Slobodnog sveučilišta u Berlinu. Upozorio je da te skupine ciljaju ’15 do 30 posto populacije te da se ‘populistička desnica u ovom trenutku bori za jedinstvo i izgradnju jedinstvenog bloka’“. Hrvatski radikali i desni populisti, uključivo Živi zid, ni u teoriji nemaju šanse ujediniti se u zajednički blok, jer na zapovjednom vrhu nema dovoljno mjesta za tolike osobne taštine, zbog kojih se svojedobno u Rovanjskoj ustrijelio međunarodni terorist Zvonko Bušić-Taik, shvativši da od ujedinjenja desnice u RH, koji je san sanjao za 32 godine robije u američkom zatvoru – nema ništa.

„Vi ste danas sa mnom kako bismo se izborili“, kazao je predsjednik Živog zida Ivan Vilibor Sinčić neki dan na predstavljanju stranačke liste s 12 kandidata za Europski parlament, na kojoj je on na zadnjemu mjestu, „da hrvatski narod preko Hrvatskog sabora, a pogotovo preko direktne demokracije koju ćemo jačati sâm kroji ekonomsku, monetarnu i fiskalnu politiku, vanjsku i poljoprivrednu politiku, a ne da nam se nameće ono što nama ne odgovara, što odgovara velikima. Centralizirani i birokratizirani mehanizam je za velike, za korporacije i banke, a malima se nameće da se uklope u taj okvir.“ Ako se pita šefa HDZ-a, predsjednika vlade RH i deklarirana Europejca Andreja Plenkovića, pa i HDZ-ovu „ženu iz naroda“ proameričkih afiniteta, kritike te vrsti „potpune su gluposti, jer Hrvatska je hvaljena partnerica/saveznica Zapada i zapadnih vrijednosti, demokracije tog tipa i kapitalističkog ustroja zemlje te od tog opredjeljenja ima korist i izglednu budućnost“. A populisti „govore gluposti i ne treba im vjerovati, kamoli dati glas na izborima“.

Neki pametni ljudi pak u Bijednoj Našoj, ali i vani, ekonomski i politički analitičari od međunarodnog formata, imena i prezimena na domaćem tlu, u posljednje vrijeme inzenziviraju upozorenja da od srpnja 2013. godine „28. članica europske obitelji kojoj uduvijek pripda“ zabrinjavajuće nazaduje i propada, a suverenitet u ključnim područjima svoje ekonomije, vojne, sigurnosne, političke i društvene perspektive maloumno stavlja na raspolaganje Bruxellesu i Washingtonu sa njihovim filijalama NATO-u, Svjetskoj banci, MMF-u, rejtinškim/kreditnim agencijama (Standard & Poor’s, Fitch, Moody’s…), globalnim međunarodnim diplomatskim asocijacijama, etc. I postavljaju temeljno pitanje: kako resetirati kvarnu „duboku državu“, omogućiti joj reinkarnaciju u uljuđenom demokratskom i učinkovito razvojnom formatu kako bi bila prihvatljiva njezinim žiteljima i u socijalnom, političko-ideološkom, ekonomskom, ali i u svomu moralnom habitusu? Kako? Očito nitko ne zna među onima, što bi mogli očistiti trulež i zaustaviti zloslutne trendove propadanja, ali ne žele, ne znaju ili zbog ulizivanja dvama globalnim središtima moći – ne smiju. Iz čistog kukavičluka ili nečeg, što u pristojnom mediju nije pristojno registrirati. Pa će onda birački publikum opet simptomatično i većinski apstinirati na europarlamentarnim izborima. Jer će mu opet biti puna kapa blesavih fraza bez sadržaja, besprizornih likova i obećanja koja trkači za europske plaće ne mogu i neće ispuniti, koja se ni ne daju ispuniti jer su nerealna i cijeli se neveseli igrokaz ponovno reprizira u svoj svojoj ironičnoj izvedbi.

Foto – RSE

Novi i isti kandidati starih i novih političkih opcija govorit će iste politikantske gluposti za koje su i sami svjesni da su – gluposti. Mazanje očiju javnosti, a hlebinci među nama bit će uvjereni kako su o nečemu odlučili. Sic transit, za svoje i dobro svoje djece, jer će nas opet u Uniji zastupati HDZ-ova Dubravka Šuica uz bok prvom na listi mladom Karlu Ressleru, sinu druge supruge Vladimira Šeksa i Plenkovićevom najpouzdanijem nositelju fenjera, ali i opet SDP-ov Tonino Picula, etc. Hrvatska nema šanse s takvima, a još bi manje imala da kojim slučajem prođe Mostov trubadur Miro Bulj, koji opravdava stranački napor svoje protueuropske platforme nakanom kako Most želi u Uniji – „upaliti hrvatsko svjetlo“. Sic transit. Da pukneš od smijeha, ako se već ne možeš zgroziti nad tolikom budalaštinom. Hrvatska će paliti svjetla u Europi!? Mo’š mislit’. Hrvatskih 11/12 stranački i ideoloških europarlamentarnih rogova u vreći nije u stanju međusobno se dogovoriti o tomu što su, zapravo, ključni hrvatski državn i nacionalni interesi, a kamoli među 751 (EU 28) ili 705 (EU 27) europarlamentarcem u Strasbourgu uvjerljivo paliti nekakva – svjetla. Dajte najte, rekel bi Titov sused i partizanski mezimac s druge strane zavičajnog brega, Francek iz Velikog Trgovišća.

I vukovarska braniteljska legenda Predrag Matić nadimkom Fred, uznik srbijanskih konc-logora nakon pada Vukovarai bivši ministar hrvatskih branitelja u SDP-ovoj koalicijskoj vladi Zorana Milanovića karikaturalno se nudi za europalitelja hrvatskih svjetala. Službeno je, u MUP-u registrirao promjenu imena, pa ga od neki dan mediji moraju oslovljavati kao Predraga Freda Matića. „Nadimak Fred nosim od djetinjstva i po njemu sam također poznat u javnom/političkom životu“, kaže, „pa će i birači na izborima točno znati o kojem se kandidatu radi. Samo Predrag Matić može biti bilo tko. Tko bi znao tko je Josip Broz da nema onog – Tito?“ Što sve ljudi ne bi (u)činili i što još neće (u)činiti nakon što političke stranke do utorka 9. travnja u ponoć predaju Državnom izbornom povjerenstvu kandidacijske liste za euroizbore u RH ne bi li se nekako uhljebili na najprivlačnijim mjestima eurobirokracije, gdje se blaguje toliko toga i iznad bijela kruha bez motike. Kampanja počinje u četvrtak 11. travnja, trajat će do 24. svibnja, dan kasnije je izborna šutnja, a birači će pred glasačke kutije u nedjelju 6. travnja. Bude li tada Velika Britanija još u Uniji, u Europski će parlament putovali 11 novih zastupnika iz RH.

„Bavit ćemo se konkretnim pitanjima od životne važnosti za hrvatske građane“, tvrdi  nositelj HDZ-ove liste Karlo Ressler, „te ćemo naglašavati konkretne prednosti koje ima Hrvatska kao članica EU-a. Diljem RH gradi se ili obnavlja više od 500 vrtića i to je pokazatelj koliku korist Hrvatska već sada ima kao članica EU-a, a ta korist može biti i veća.“ Sic transit. Jest mladi Ressler našao primjer za vola ubit’, koji će jamačno – kad ga na HTV-u čuju iz njegovih naručenih usta – povećati izlaznost birača s 25,24 posto na prošlim, prvim izborima za Europski parlament u RH na barem 106,3 posto. I to najvećim dijelom u HDZ-ovu korist. Bude li opet glasala pokojna baba Anđa iz kraja, koji se globalno diči genima kamenim i tom sviješću da se „bezodvlačno“ glasa i za magarca, ako je u HDZ-u.

Muljatori u nemilosti

Drugo, neki s dva zrna soli u glavi prigovorit će mladomu Ressleru, kojeg su očuh Vladimir Šeks i aktualni premijer Andrej Plenković takorekuć odmalena odgajali za euročinovnika, da je Bijedna Naša za novac ekvivalentan svim uplatama europske članarine u prošlih pet godina i nepovučenih svota iz EU-fondova mogla izgraditi ili obnoviti nekoliko puta po 500 vrtića. Da se i ne govori koliko škola, dvorana za tjelesni odgoj djece i mladeži, bolnica, kupiti lijekova za rijetke bolesti i medicinske opreme, povećati bijednih mirovina, riješiti socijalnih slučajeva, etc. U financijskoj perspektivi EU-a od 2014. do 2020. godine, Hrvatskoj je stavljeno na raspolaganje 10,676 milijardâ eura u strukturnim i investicijskim fondovima, a dosad je povučeno manje od dvije milijarde. S tim da će se dio povučenog novca morati vratiti Uniji zbog domaćeg muljanja i inih gluposti tipa lijeva ruka desni džep. Što je najpopularniji sport na Balkanu. Popularniji i od nogometa. Mladi se Ressler olako nabacuje floskulom o još „većoj koristi“ za RH u Uniji, što potvrđuje mentalitet politikantskog farbanja tunela budući da izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz EU-a, kakav god i kada god bio, izravno znači osjetno smanjenje europskog proračuna, time i novca u fondovima za pomoć slabije razvijenim članicama Unije, a time, analogno i – Hrvatskoj.

„Cijelim našim programom želimo izaći pred hrvatske birače i tražiti od njih povjerenje 26. svibnja“, pametuje Karlo Ressler na način kako su godinama dosad pametovali ne samo HDZ-ovi nego i SDP-ovi i ostali stranački uhljebi, koji su politiku pretvorili u profesiju, najpoželjniju i najunosniju, te Bijednu Našu natjerali na prosjački štap, bacili u živo blato, nagnali u masovno iseljeništvo, etc. Apage satanas, čuje se iz pustinje, a nigdje Krista ni od korova. Samo frazetine i pasati što zasjenjuju oči: „HDZ-u je važno pokazati u ovih pedesetak dana kampanje vrijednosti i sadržaje koje nudi, ali isto tako kvalitetne i stručne kandidate na listi koji svojim znanjem i iskustvom (on ima znanje, pa je prvi na listi, a Dubravka Šuica iskustvo, pa je druga, sic transit, op. a.) mogu ponuditi kvalitetne odgovore za razliku od onih (SDP-a, Živog zida, Mosta, Glasa, hrpe rigidnih marginalaca s desnice, etc., op. a.), koji nude samo kritiku i na ružan način potenciraju atmosferu besperspektivnosti“. Znâ se da opcija ZNA SE ne znâ, što je demonstrirala i prošlih pet godina u Europskom parlamentu i, još kobnije, za prošlih 22 godine upravljanja državom od 29 ljeta njezina postojanja, odnosno 21 godine od međunarodnog priznanja. Ukupno sedam godina, u dva mandata, vlast je obnašao SDP s koalicijskim partnerima, što je njegov krimen za stanje zdravlja RH.

Saborski zastupnik i šef male političke stranke Promijenimo Hrvatsku Ivan Lovrinović, uvaženi ekonomist i jamačno do konca radnog vijeka nesuđeni guverner Hrvatske narodne banke (HNB), uvjeren kako je „Hrvatska financijski okupirana te je nužno da sudbinu zemlje uzmemo u svoje ruke“, neki je dan u sabornici također pokazao karte. Treba temeljito, čeličnom metlom pomesti sve što godinama jedni druge zamjenjuju na vlasti ili se stalno vrte oko nje, presvlače stranačke kapute ili se ideološki/moralno prostituiraju radi održanja u uhljebničkom sedlu, zbori Lovrinović, koristeći repliku za obračanje biračima (sic transit), jer „mi ćemo urediti državu u interesu i po volji svih njezinih žitelja“. Pazi sad: „oni“ dolje, „mi“ gore. Sjaši Kurta da uzjaši Murta? Itekako već viđeno na ovim zemljopisnim širinama, ne samo u prošla tri desetljeća RH nego i svih 45 godina ex-Jugoslavije.

Foto: hkv.hr

Tada je o svemu i svačemu, pa i o ljudskim životima odlučivala jedna Partija – da se ne kaže prvi među prvima u Partiji i državi, što mu dođe na isto – a od tzv. državnog osamostaljenja RH 1990-ih opet je meta bila ista i isto rastojanje. RH je bio preslika SFR Jugoslavije u svim bitnim sastavnicama, osim ideologije, simbolike, retorike, etc. Neka su tadašnja zakonska rješenja, npr. o pobačaju, još na snazi i ostat će neko vrijeme, jer se vladajući ne usude mijenjati ih. Tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo je Tuđman primjetno glumatao svoj partizanski i državnički u socijalizmu uzor Josipa Broza Tita, što je karikaturalno, u bijeloj „maršalskoj“ odori à la Josip Broz, urbi et orbi obznanio na vojnoj paradi svibnja 1995. na zagrebačkom Jarunu. U doba „mraka“ su se isti partijski podobni kadrovi – najveći dio starijih s jakim partizanskim i partijskim pedigreom – godina izmjenjivali na važnim upravljačkim mjestima Saveza komunista, Saveza sindikata, Socijalističkog saveza radnog naroda, Saveza omladine, političkih škola, vojne piramide, Saveza boraca Narodnooslobodilačkog rata, pa kad odradiš mandat na jednoj poziciji, automatizmom ideš na drugu. I dok dlanom o dlan, eto ti povlaštene mirovine.

U tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj na vlas ista jugoslavenska praksa. Samo u režiji vladajućeg HDZ-a, odnosno SDP-a, čiji su šefovi ujedno šefovi države, a njihovi podobnici popunjavaju sve važne niše u upravljačkoj piramidi. I dok su na vlasti, a ne daju se maknuti ni kad gube izbore – sklapaju besmislene koalicije opasnih namjera ili mijenjaju političke stranke i duh Tito-Tuđmn reinkarnira se do besvijesti, u drugim likovima, drugoj državnoj folkloristici, pobedničkoj mitologiji, etc. I to je ta „duboka država“, koju valja resetirati iz temelja, jer u protivnom RH nema budućnost. Ne može je imati s istim ljudima na i pri vlasti, koji svakim mandatom kreću ispočetka, negiraju sve što su (u)činili prethodnici, nerijetko izigravaju i sami sebe iz oporbenih dana, pa inercija zloslutno ubrzava državna kola, koja su i inače na nizbrdici. Odvjetnik Anto Nobilo, s iskustvom života i državnog tužitelja u ex-Jugoslaviji, dao je ovih dana veliki intervju Večernjem listu, naslovljen „Državu treba resetirati, potaracati sve što su dosad napravili i napraviti novu“. A tko to ima ili može učiniti? Ovi s vlasti neće, SDP se manje-više raspao, a ostala oporba je niš’koristi. Nemoćna i razmarvljena. Nema lidera od autoriteta, mudrosti i sposobnog ujediniti/aktivirati naprednu svijest radi reformi i napretka. Potonuće, je li, još će potrajati, a budući da je RH darovao svoj tzv. suverenitet na bezuvjetno raspolaganje moćnijima od svojedobno Beča, Pešte i Beograda zajedno, međunarodnoj zajednici odgovara hrvatsko stanje ni vrit ni mimo.

„Od kada smo ušli u EU, s nekim demokratskim standardima smo otišli unatrag“, tvrdi Nobilo. „Na neprimjetan, puzajući način uz poštivanje forme, ide prema režimu čvrste ruke i kontrole u svim segmentima društva. Cijelo naše gospodarstvo je složeno kao ortački kapitalizam, rijetke su značajnije kompanije koje nisu umrežene s državom. A imamo i miniudar na pravosuđe koji nam se događa pred očima, a nitko ništa ne poduzima. HDZ si radi svoj novi vrhovni sud. Stvara se bez značajne javne rasprave i u trenutku kada je HDZ jači no ikada, jer nema nikakve opozicije. Od svog nastanka, HDZ je imao problema sa zakonom, počevši od optužbi za ratne zločine preko Haaga pa sve do postupaka za korupciju.“ Nobilo drži da bi se isto tako ponašao SDP da je na vlasti, jer je RH 1990-ih godina preslikao ideju partijske države.

Država ne prepoznaje problem

„Osnovna uloga Partije u komunizmu bila je kadroviranje“, ističe ugledni odvjetnik. „Okružni komitet Partije u Zagrebu raspoređivao je kadrove na gradskoj i republičkoj razini. Tako danas radi i HDZ, radio bi i SDP da može. Nakon završetka školovanja umjesto na burzu idete po stranačku iskaznicu. (Tako je počeo Milan Bandić u doba Ivice Račana, op. a.) Zao što živimo u ortačkom kapitalizmu, gdje mogu napredovati samo tvrtke koje su povezane s državom, a na sve bitne i mnje bitne funkcije dolazi stranačka vojska. I kada je SDP bio na vlasti, radio je po istom tom modelu. HNS je čuven po tom modelu. A sve je to pogrešno. Hrvatska je kapilarno premrežena korupcijom, uhljebima koji su nesposobni, a ukupan rezultat je da nema napretka i da su to sve retrogradni procesi. Sve što se događa, društvo ne prepoznaje kao problem pa oni koji žele imati apsolutnu kontrolu sada imaju odličnu situaciju. Ugroženi smo kao društvo u cjelini, jer smanjenje demokratskog standarda rade ljudi koji su sada već svladali tehnologiju vladanja. U ’90-ima smo imali ljude koji nikada nisu imali državu, pa kada su dobili priliku da provode svoju politiku to je izgledalo loše i nedemokratski. Danas imamo Plenkovića koji je bruxelleski birokrat. On neke stvari radi u svilenim rukavicama i sa stilom, bez ikakve reakcije, jer nema oporbe. I zato imamo sve manje slobode, a pravosuđe je jedan od naših najvećih problema.“

Foto: Tom Dubravec / CROPIX

RH je nesretna „duboka država“, premrežena nesretno impotentnim HDZ-ovim uhljebima, koji mu uredno i ponizno omogućuju relativne izborne pobjede i redikulozne saborske većine, a to ne sluti nikakvom izglednom budućnošću. „Duboka država je kada preuzmete vlast, ali je zapravo niste preuzeli, jer ne možete zato što ste naslijedili ljude koje je postavio netko drugi po principu stranačkih iskaznica i ortačkog kapitalizma“, pojašnjava Nobilo. „I onda oni koji su vam postavili te ljude i dalje vladaju, a vi kao vlada donosite zakone koji se ne provode. Čemu HDZ služi? Kadrovska komisija za cijelu Hrvatsku. Treba potaracati sve što su dosad napravili i napraviti novu državu, jer ova neće dobro završiti. Što vidimo i po odljevu stanovništva i po tome koliko zaostajemo u razvoju za sličnim zemljama. U Hrvatskoj nema razvoja, jer se ova vlada, kao i svaka druga, brine samo o svojoj stabilnosti i o tome hoće li opstati četiri godine ili neće. Ne bavi se razvojem i reformama, a da bi se provele reforme država se treba ‘resetirati’ i izgraditi iz početka jer je ova koju sada imamo preslika Saveza komunista (u HDZ je 1989./1990. Ušlo oko 100.000 bivših članova SKH/SKJ, op. a.) samo s nacionalističkim parolama. Suština je ostala ista.“

Bez obzira na to kakav će biti ishod europarlamentarnih izbora 26. svibnja u RH, tko će u Uniju na pet godina boli glava činovničke apanaže, nitko tamo neće paliti ama baš nikakva – hrvatska svjetla. To je floskula nedarovitih animatora biračke naivnosti. Kao ona da rigidnoj konzervativki Ruži Tomašić treba produžiti mandat (stečen na HDZ-ovoj listi 2014. godine) za još pet godina, jer u prvom nije „završila posao u korist hrvatskih ribara“. Sic transit. Ruža i ribari!? Mo’š mislit’. Kao i buljuk nacionalno i strukovno „najboljih među nama“, koji bi i debelog mesa dali za birački glas koji im jamči putnu kartu za Strasbourg/Bruxelles. Kaže vrijedni Erich Maria Remarque: Na zapadu ništa novo. Ni u Bijednoj Našoj i Uniji nakon hrvatskog 25. svibnja 2019.