Država na štakama

Niknula su tri svježa humka na groblju hrvatske borbe protiv korupcije. Nedavno su u Zagrebu izrečene tri presude dvojici najpoznatijih stanovnika tog groblja, Ivi Sanaderu i Milanu Bandiću, dvije oslobađajuće i jedna praktički oslobađajuća. Naravno, digla se velika buka u javnosti i zaredala je kiša otrovnih kritika, većinom sasvim opravdanih i dobro obrazloženih, ali, pokazat ćemo poslije, nijedna nije cjelovita i suštinska. Najprije što je opravdano. Bandić nikako nije smio biti oslobođen, nego barem uvjetno osuđen jer je u na sudu priloženim snimkama otvoreno priznao da je Željki Markić ustupio štandove po zagrebačkim trgovima iz žalosno očitog političkog koristoljublja (otvoreno je rekao da želi da mu ona postane partner u širenju na političkoj sceni, a ne obratno, u suprotnom neka p… k….). Sa Sanaderom je i gore. Kako to da mu je za jednom već presuđenu muljažu s Hypo bankom sada odrezana godinu dana manja kazna nego prvi put, iako se okolnosti nisu nimalo promijenile, štoviše, sada su i gore? Novinari su naime ovih dana otkrili da je on domovinski rat odslužio sa svega nekoliko sati pod uniformom na nekoj pustoj plaži u blizini Splita, a sve da se radilo i o nekoliko mjeseci ili čak godina, ima li, dođavola, išta gluplje nego mu to uzeti za olakotnu okolnost, a istodobno ga osuditi za ratno profiterstvo. O svakako, pod ljutite upitnike stavljeno je i to što je od Sanaderovog počinjenja djela do presude prošlo čak više od dvadeset godina, ali tu se javljaju i prva naprsnuća u ovim kritikama.Navodno vrlo upućena Vesna Škare Ožbolt izjavila je da je gori od toga samo Haški sud, poznat također po višedesetljetnim suđenjima, iako taj prigovor nimalo, baš nimalo ne stoji. U Haagu se zbilja sudilo dugih, predugih dva desetljeća, ali su donesene, ili će tek biti donesene, brojne kapitalne presude, a ako ćemo o manjkavostima, one su u tome što su se neki optuženici izvukli a nisu smjeli (Momčilo Perišić, Ante Gotovina). U ovdašnjem slučaju izvukli su se, žalibože, svi, pa hrvatsko pravosuđe sliči na zahrđalu šklopociju koja ne služi ničemu osim da se ruga samoj sebi i sramoti državu koja ju je osnovala. Još gore, ta država i želi da bude osramoćena jer je to jednostavno način njezinog postojanja, drukčiji i bolji ona ne poznaje, niti ga je ikada tražila. Zato je sve okrenuto naglavce, što je lako pokazati dvama primjerima.

Državno odvjetništvo nedavno je ušlo u brodogradilišta Uljanik i 3. maj, i neka je, nitko nema imunitet kada je riječ o trošenju budžetskog novca, iako je ovdje načelno sve jasno. Da, u škverove su se slile milijarde u obliku subvencija i jamstava, ali postoje vjerodostojni izračuni da su povratnim putem oni vratili u budžet još više milijardi u obliku poreza i drugih davanja. S druge strane, DORH ne pokazuje nimalo zanimanja kako je Milan Bandić preveo, zavrbovao na svoju stranu nikada zabilježenih deset saborskih zastupnika, a na putu je izgleda i jedanaesti, i je li i tu kapnula neka para čiji bi opticaj morao zanimati represivne organe. Naravno, ovdje se ne može raditi o nelegalno uzurpiranim milijardama, ali kada malo pogledaš, zapravo i može jer deset zastupnika itekako može utjecati na to da se milijarde iz državnog budžeta usmjere ovamo, a ne onamo. Tim kanalima, uostalom, i teku glavni tokovi korupcijskog vrbovanja velikih nedržavnih institucija i cijelih slojeva hrvatskog stanovništva, a da ne ispadne da govorimo napamet, podsjetit ćemo i kojih. Na taj način vrbuje se i korumpira ponajprije Katoličku crkvu, koja zauzvrat drži mrtvu stražu na prilazima HDZ-u, a ako ponekad i otkaže poslušnost (Istanbulska konvencija, nedavni vukovarski prosvjed), to je samo zato što želi drukčiji HDZ, a ne nekoga drugoga. Na taj način korumpira se i stotine hiljada branitelja, koji po sličnoj matrici kruže u orbiti oko HDZ-a, a kako popunjavaju ispražnjeni prostor koji je nekada zauzimala radnička klasa, moglo bi se reći da su se oni transformirali od ratnika u radnike režima. Napokon, na taj način se korumpira, kako smo vidjeli, sve veći broj saborskih zastupnika, sve veći dio civilne scene, posebno one pseudokatoličkog predznaka, medijske i kulturne institucije, na kraju krajeva i onaj dio privrede koji se uklapa u pojam ortačkog kapitalizma.

Ovdje dobivamo upravo klasičnu, maksimalno izoštrenu sliku države na štakama. Država je naprosto pokleknula pred cijelim špilom paradržavnih institucija i nevladinih interesnih klika. Riječima Dalije Orešković, te klike su ‘otele’ državu, nakon što su uspostavile monopol nad domoljubljem koji im nitko nije u stanju dovesti u pitanje. Orešković, naravno, nije rekla ništa što već ne znamo, ali je rekla nešto što u pravilu ne izgovaraju etablirane političke stranke i zato treba priželjkivati da nešto napravi u politici. Tim više što joj je notorni svekar Slaven Letica poručio da joj je prije mjesto u kući s djecom, iako se nikada nije čulo da bi isto savjetovao Kolindi Grabar Kitarović. Nisu ovdje previše važni ni prigovori s ljevice da Orešković ništa ne govori o radništvu, jer ima stranaka kojima je to glavni posao, a nitko im ne brani, ni ona, da ga bolje rade. Ali doista bi bilo važno da se Orešković ne utopi u bljutavoj frazeologiji sveprisutnih liberalno-demokratskih stranaka, za koje je korupcija samo stvar dobro uređene i uhodane pravne države. Pa je, kao, jedino važno upiti i primijeniti dobre uzore u inozemstvu i sve će biti u redu.

Ti ljudi ne vide dalje od nosa. Pa zar u ovim najnovijim sudskim procesima (Hypo banka, Ina-Mol, a ima ih još ohoho) nije bjelodano pokazano da je dobar dio hrvatske korupcije uvezen iz navodno pravno uzorne Evropske unije, iako se ona uporno pravi da s tim nema veze. Nije dakle problem samo u lošem hrvatskom pravosuđu, iako je ono toliko očajno da sigurno jeste i u tome, nego, u pravu su ljevičari, taj problem ima i jasnu klasnu dimenziju. Drukčije rečeno, nije stvar samo u tome da ovdje u Hrvatskoj imamo neki primitivniji oblik kapitalizma, ortački, rođački, kroni i kako ga sve ne zovu pa se, eto, na to nadovezuje sva ova silna korupcija. Stvar je puno više u tome da kapitalizam općenito rađa kao svoju zakonitu djecu korupcijske afere jer je to naprosto ugrađeno u egoistična ekonomska i politička načela na kojima počiva, a onda se to zakonomjerno prenosi i u sferu javnog morala. Tko u to ne vjeruje, neka se zapita zašto u bivšoj yu-državi, u kojoj je također bilo korupcije, ona ipak nikada nije poprimila takve razmjere da je doslovce drmala temeljima države i upravljala ključnim političkim procesima u zemlji.

A baš to je ono što sada imamo i gledamo u Hrvatskoj, i to u tolikoj mjeri da se više ni uvjetno ne može odrediti tko tu drži stranu dobra, a tko stranu zla. Jer ako, kako upravo svjedočimo, akteri afere SMS nasrću na aktere afere Borg i obratno, a nikoga trećeg tu više ne vidiš, onda smo, u pravu je Orešković, zbilja puki taoci jednog korupcijskog supersistema, koji sve natkriljuje kao nebeski svod. Konac priče.

portalnovosti.hr