“Društvena tragedija u BiH je neizbježna i ako mladi ljudi odu i ako ostanu”

Povezani članci

• Jelena Svilar: Kako smo sistematski ugušeni sapunskim mjehurićima
• Naša stranka: 400 hiljada za ‘adaptaciju’ općinske sale bolje dati za đačke užine, gradnju parkinga i slične svrhe
• Borrell: Važnost mira i sigurnosti je nesporna
• Boris Pavelić pita državni vrh: Šta je sa našom moralnom krivicom za zločine u Hercegovini
• Književno veče s Anjom Golob u Zvonu
• Močvara, a isušivača ni od korova

Problem mladih je problem njihovih roditelja – oni im usađuju i razvijaju pomenuti refleks, jer za druge vrijednosti ili ne znaju ili do njih ne drže. Potom tu nacionalističku pedagošku poemu nastavljaju i dovršavaju političari, desničarski mediji, profesori, hodže i popovi. Stvaraju se novi “vojnici vjere i nacije”, spremni da zamijene kolovođe ratova iz 90-ih godina.

Pripremio: Radomir Lazić

Tu skoro, u intervjuu jednom ovdašnjem portalu, reditelj Haris Pašović je izrekao više ljutnje nego razumijevanja za mlade u našoj zemlji: “Nigdje mladi ljudi neće otići. To izmišljaju agencije za istraživanje i predavači na seminarima, jer to dobro zvuči, a i dobro se plaća. Niko od tih pametologa što plaču nad sudbinom mladih ljudi u BiH ne predlaže konkretne programe. Niti mladi ljudi imaju ideju gdje bi otišli i zašto. Tamo gdje odu, valja raditi po 14 sati dnevno, i subotom i nedjeljom. I neće biti mame i tate da s njima stanuju do svoje 39. godine, i da im roditelji daju po 10 KM za izlazak. Društvena tragedija u BiH je neizbježna i ako mladi ljudi odu i ako ostanu.” Pašovićev intervju izazvao je reagovanje mladog građanina Rusmira Pobrića iz Instituta za razvoj mladih KULT. Pobrić tvrdi da, prema svim istraživanjima, više od dvije trećine mladih želi napustiti BiH zauvijek ili na duži period, ali još “ne pronalaze urbanu stazu za odlazak”. Pobrić se poziva i na službene informacije koje govore da je u periodu od 1996. do 2002. godine našu zemlju napustilo 100 hiljada mladih ljudi. A što se tiče roditeljskog džeparca, dotični mladi građanin žali što on nije tri ili pet puta veći. Pobrić se slaže s Pašovićem da je društvena tragedija neizbježna ako mladi odu, ali nipošto ako ostanu. U međuvremenu je drami odlaska dopisan novi čin – na televiziji smo čuli kako neki studenti prijete samospaljivanjem pred jednom od stranih ambasada u Sarajevu?!

Zašto mislim da je Pašović u pravu kad kaže da je naša društvena tragedija neizbježna “i ako mladi ljudi odu i ako ostanu”? Pa, naprosto zato što BiH već dvadeset godina živi tu tragediju a da niko ne vidi njen kraj i konačni oblik. Svaku najavu boljeg života stvarnost već sutradan demantuje. Počelo je onog momenta kad su naši idiotski nacionalizmi uništili političku i svaku drugu infrastrukturu, koja je ipak omogućavala ideju zajednice. Etnička podjela izvršena je silom, razoreno je sve što nas je institucionalno i kao ljude spajalo, otete su i podijeljene ceste na kojima su postavljena entitetska obilježja, oteti su vozovi i željezničke pruge i stanice, hidroelektrane i aerodromi, razoreni su i uništeni veliki privredni sistemi, oteti su terminali i radnička odmarališta, a država je opljačkala vlastite devizne štediše.

“Bosna je idealan pacijent novog svjetskog poretka, primjer slabe, kriminalno regulisane države koja je tako idealno tržište za epidemiju novog kapitala. Ona ne samo da ne funkcioniše kao država nego se radi o tome da niko ko u tome učestvuje ne želi da profunkcioniše, jer u trenutku kad se uspostavi nekakav red i zakon, kad se razbije kriminalno-politička elita, kad se tržište nekako reguliše, kad bogati počnu plaćati poreze, bezočna eksploatacija stanovništva će morati prestati”, kaže Aleksandar Hemon u razgovoru za Sarajevske sveske, Sarajlija koji je kao pisac poznatiji u Americi nego u Bosni. “A što se tiče američkog kapitalizma, mislim da neizbježno potiskuje, štaviše, napada sve ono ljudsko u ljudima. Logika kapitala zahtijeva stalno uvećavanje, stalni rast profita i sve ono što se toj logici suprotstavlja, postaje prepreka ili meta. Ja ne žalim za Titom, nisam nešto bio zadovoljan našim samoupravnim socijalizmom, ali američki kapitalizam mrzim kako te socijalističke eksperimente i promašaje nikad nisam mrzio.”

Mladima koji čeznu za Amerikom i njenom demokratijom ovo neće zvučati naročito privlačno. S druge strane, pljačkaški je kapitalizam na našim prostorima takođe napao, moglo bi se reći i uništio, “sve ono ljudsko u ljudima” a da mladi nisu toga ni svjesni. Današnji srednjoškolci rođeni su u bjesnilu krvavog rata, u neimaštini, opsadi i društvenoj anarhiji u kojoj je bilo dopušteno sve. Na sve strane vladale su prevarantske mafije zaogrnute plaštom “nacionalnih interesa”, pri čemu su politički kraljevi bili u sprezi sa kraljevima podzemlja. Bilo je prirodno i logično da Ismet Bajramović i Ramiz Delalić postanu uzori sarajevskim tinejdžerima. Današnja generacija mladih pati od nasilja i mržnje, ona na sebe privlači pažnju stadionskim i drugim manifestacijama fašizma, među kojima je ponoćno ispisivanje fašističkih grafita najraširenija. Mladi su danas najzastupljeniji u crnim hronikama naših listova, što je simptom ozbiljne bolesti cijelog društva. Neki univerzitetski profesori će vam reći da među mladima nigdje nema toliko fašizma kao na univerzitetima. Pa dobro, gospodo, šta vi onda uopšte radite? Dobićete očekivani odgovor: Niko ne želi ispravljati tu krivu Drinu.

Još bi se nekako dalo i razumjeti što ovdašnji narodi ni petnaest godina od završetka rata nemaju viziju vlastite budućnosti. Mnogo je teže razumjeti njihovu nesposobnost da se suoče sa mračnim stranama svoje bliske prošlosti u koju su i dalje nekritički uronjeni. Sva obećanja kriminogenih nacionalističkih elita su iznevjerena, svi snovi su se raspršili, sve maske su popadale u blato naknadno legalizovanog političkog i kriminalnog nasilja, ali je narodnjački refleks na spominjanje srpstva, hrvatstva ili bošnjaštva, pravoslavlja, katoličanstva ili islama – potpuno očuvan. Prema tome, problem mladih je problem njihovih roditelja – oni im usađuju i razvijaju pomenuti refleks, jer za druge vrijednosti ili ne znaju ili do njih ne drže. Potom tu nacionalističku pedagošku poemu nastavljaju i dovršavaju političari, desničarski mediji, profesori, hodže i popovi. Stvaraju se novi “vojnici vjere i nacije”, spremni da zamijene kolovođe ratova iz 90-ih godina.

Buka