Draško Luković: Obrazovanje (za) patriote

Povezani članci

• GLASAČKO TIJELO PRIJETI SILOVANJEM
• Performans i predstavljanje knjige „Nindža od Japana sa Balkana“ Marije Grujić u Zvonu
• Krleža iz Ciste Provo
• JAVNA I PRIVATNA ZLOUPOTREBA SPOMEN OBILJEŽJA CIVILNIH ŽRTAVA DRUGOG SVJETSKOG RATA
• Treba li tome išta dodati?
• Festival ulične umjetnosti u Sarajevu

Nedavno su posjetioci jednog sarajevskog internet portala imali priliku čitati članak u kome se obrazlaže pomalo neobična ideja o uvrštavanju teksta pop-rock pjesme „Nas troje“ u školske udžbenike, nauštrb neimenovanih djela kanonizirane književnosti.

Ukoliko niste od ranije upoznati sa sadržajem dotičnog članka, mogli biste pomisliti kako je po srijedi još jedno adolescentsko izmotavanje, poput onog, desetak godina starog, kad je srednjoškolac iz Bjelovara u školskom radu, docnije objavljenom na internetu, objašnjavao zašto je Haris Džinović bolji pjesnik od Jesenjina.

Međutim, to ovdje nije slučaj. Naime, potpisnicu teksta, pjesnikinju Feridu Duraković iz Sarajeva, na pisanje članka potakli su vrlo ozbiljni razlozi, daleko značajniji od potrebe da se javno pohvali rad autora navedene pjesme.

Književnost i ideološka indoktrinacija

Nakon osamdesetak pročitanih čitanki štampanih na teritoriji Bosne i Hercegovine i to iz svih jezika i književnosti tzv. konstitutivnih naroda, ova ugledna kulturna radnica zaključila je da je neophodno pristupiti ozbiljnim izmjenama u literaturi preko koje se književnost namijenjena djeci uvodi u škole.

Po njenom mišljenju, djeca u BiH imaju puno opravdanih razloga, ne samo da ne vole, nego čak i da mrze lektire i pjesmice sastavljene za njih, jer školski programi iz jezika i književnosti nisu rađeni da zadovolje potrebe djece, nego naloge ideološko-nacionalističkih centara moći.

Po procjenama Duraković, obrazovna politika prepuštena podobnim, ali ne nužno i sposobnim kadrovima, bez valjanih didaktičko-psihološko-estetičkih uzusa uvođenja književnosti u škole, za posljedicu ima i imaće porast ksenofobije, nacionalizma, netolerancije.

Ove procjene nekome se mogu činiti odveć smionim i nedovoljno argumentovanim. Isto tako neko će reći da ideološka indoktrinacija u školama nije ništa novo, te da ona odlikuje i sretnija društva od bosanskohercegovačkog.

Pa ipak, bez obzira na to da li ste spremni navedenom tekstu priznati veliki polemički potencijal ili ne, valja primijetiti kako on predstavlja ne baš beznačajan glas u narastajućoj javnoj raspravi o kvalitetu obrazovanja, koja odavno prevazilazi okvire privatnih razgovora zabrinutih roditelja pred upis djece u školu.

Doprinos pomenutoj raspravi svakako predstavlja i knjiga „Školokrečina: nacionalizam u bošnjačkim, hrvatskim i srpskim čitankama“ književnika i profesora Nenada Veličkovića.

Školokrečina

U predgovoru “Školokrečine“ Veličković nas ukratko upoznaje sa organizacionom strukturom sistema obrazovanja u BiH, koji je, po rješenjima nastalim na temeljima dejtonskog mirovnog sporazuma umjesto kao jedinstven sistem pod nadležnosti države, uspostavljen kao „cjelina“ tri nezavisna sektora.

Svaki od tri, treba li to napominjati, nacionalno konstituirana sektora, preko vlastite, međusobno odvojene regulative, obrazuje neovisan obrazovni plan i program. Poredbom sadržaja tzv. nacionalne grupe predmeta, koje čine maternji jezik, istorija, geografija i vjeronauk, Veličković je došao do zaključka kako postoje velike razlike u izboru nastavne građe, ali i, što je posebno zanimljivo, velike sličnosti u metodama njene obrade.

Ovo, kaže Veličković, ne treba nimalo da čudi, budući da su ciljevi vladajućih nacionalističkih elita principijelno isti: kroz obrazovanje i vaspitanje pribaviti naklonost i podršku budućih birača u ime vrijednosti i ciljeva u čije ime se vlada.

Veličković, baš kao i Duraković, u književnosti vidi moćan instrument indoktrinacije, jer ona pokriva sve ono što nacija vidi kao element svog određenja (jezik, tradicija, teritorija, istorija, religija, nacionalni simboli i mitovi).

Patriotizam, u kome Veličković ne vidi ništa drugo do moćan instrument u rukama nacionalizma na vlasti, u današnjem školstvu figurira kao krajnji i nadasve poželjan rezultat obrazovanja. Postizanju snažnog patriotskog osjećanja podređeno je baš sve: od opismenjavanja forsiranjem jednog od dva zvanična pisma, preko nametanja isljučivosti kao pravopisnog principa, pa sve do izbora pisaca, djela i tekstova uključenih u udžbenike i spiskove obavezne lektire.

Institucionalnim nametanjem nacionalnog identiteta kao primarnog, te potpunim podređivanjem individualnih ljudskih prava grupnim, potiskuje se svijest o univerzalnim ljudskim vrijednostima, pa, zahvaljujući nastavno-obrazovnim metodama, književni jezik i stil sve manje bivaju shvaćeni kao sredstva umjetničke komunikacije, a sve više isključivim reprezentima nacije i poželjnim modelima mišljenja, u kojima istina, objektivnost, logika, pravičnost, ne igraju gotovo nikakvu ulogu.

Priča i diskurzivni govor

Glavni dio „Školokrečine“ čini devet poglavlja, sastavljenih od kratkih priča koje Veličković naziva dramatizacijama. Veliki broj njih je već objavljivan u periodičnoj štampi. Međutim, priče svoju pravu vrijednost stiču tek okupljanjem unutar knjige.

Naime, podjelom na devet poglavlja postiže se klasifikacijska preglednost književnih obrada glavnih tokova analiza i teorijskih saznanja iznijetih u akademski sročenom predgovoru.

Ficionalni svijet „Školokrečine“ sastavljen je od tri učionice, u kojima nastavnici izvode nastavu iz bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika. Nakon što Veličkovićev anonimni pripovjedač svaku od priča pokrene varirajući formulu “danas smo na času radili”, unutar učionice se uspostavlja dijalog utemeljen na stvarnom gradivu iz čitanki, čiji popis, uz fotokopirane stranice dramatizacijama obrađenih lekcija, čini sastavni dio knjige.

Bez obzira na to što je fond korištenih vlastitih imena vrlo ograničen i što se uporno ponavlja, učesnici ovih dijaloga nisu razrađeni književni likovi, nego funkcije preko kojih Veličković uvodi diskurzivni govor, provučen kroz, koliko god je to moguće, perspektivu djeteta.

Kroz pripovjedački postupak izgrađen na ponavljanju i variranju nerijetko iskarikiranog diskurzivnog govora, Veličković, na momente razornim humorom, razgolićuje suštinsku istovjetnost metodoloških matrica na kojima počiva obrazovanje djece i omladine.

Osim toga, on argumentovano ukazuje i na enorman broj grešaka koje nisu plod ideološke orijentacije, nego neznanja, nesposobnosti i aljkavosti priređivača i izdavača, što opet, na svojevrstan način, svjedoči i o mogućoj korumpiranosti recenzenata i ministarstava koja odobravaju upotrebu nekvalitetnih udžbenika.

Humorom obojene analize i ispravke uočenih propusta, pored dobre, nerijetko crnohumorne zabave, „Školokrečini“ daju i edukativnu dimenziju. Sve navedeno čini „Školokrečinu“ vrlo zabavnim dokazom da se književnost od ideološke instrumentalizacije može braniti  književnošću. Međutim, konačan rezultat knjige je groteskna slika stvarnosti, koja čitaoca ostavlja negdje na pola puta između smijeha i plača.

Vrijedan pažnje

Potpisnik ovih redova priznaje da ne zna šta su istinske potrebe djece i omladine. Međutim, dio odgovora na ovo daju nam pismeni radovi, kakav je primjerice onaj što ga potpisuje već pomenuti bjelovarski srednjoškolac. Navedeni rad, usput budi rečeno, sjajno korespondira s onim što čini sukus Veličkovićevih priča i analiza, bez obzira na to što se Bjelovar ne nalazi u BiH.

Naprotiv, on samo potvrđuje Veličkovićev stav da su shvatanja svijeta na kojima se grade bosanskohercegovačke obrazovne matrice prisutna i na području ostalih zemalja tzv. regiona.

Iako pisan s nesumnjivom željom da se kroz suprotstavljanje važećem književnom kanonu zasluži/ iznudi herojska jedinica, ovaj i njemu slični tekstovi zaslužuju mnogo više pažnje i uloženog truda obrazovno-vaspitnih radnika, negoli što to od njih iziskuje upisivanje negativnih ocjena.

Naime, primjetno je kako učenik nije nudio samo vlastite stavove, nego i obrazloženja, koja nisu plod napamet naučenih lekcija. Ako je vjerovati tekstu na internetu, učenikovo mišljenje je, pored negativne ocjene, isprovociralo i povrijeđenost profesoričine sujete.

Da li književni kanon treba braniti „batinom“ uvrijeđenih profesora? Ne vjerujem. Prije će biti da je rješenje u onoj vrsti dijaloga iz kojeg nijedan od sagovornika ne izlazi isti, a kroz koji se, uz poticanje samostalnog i kritičkog mišljenje učenika, autoritet nastavnog osoblja potvrđuje jedino kroz znanje i erudiciju.

No, da li mi raspolažemo stručnim kadrom, sposobnim i voljnim da svoje učenike povedu u avanturu kritičkog propitivanja udžbeničke literature i književnog kanona? Naravno da raspolažemo. Samo što je takav kadar malobrojan, premda među đacima uvijek iznimno popularan, tim prije ukoliko živi i radi u okruženju kolega i koleginica koji nastavu shvataju kao mentalnu dresuru.

Da li postojeći obrazovni sistem podržava kritički orijentisan rad? Kada bi odgovor na ovo pitanje bio pozitivan, vjerovatno bi problem više škola pod jednim krovom sasvim izgubio na važnosti. Zapravo, ne bi ni postojao.

Izvor: Al Jazeera