Draško Luković: Egzistencijalna tjeskoba

Povezani članci

• Ministarstvo kulture obnavlja kuću fašističkog dželata
• Zvuci Bosne u Crnoj Gori
• Policija: Nisu pederi Papa da moraju biti bezbjedni
• Konferencija o 20 godina rada MKSJ: Napuštanjem sale izrazili protest protiv sudije Theodora Merona
• Što je Hrvatskoj slovenski ustanak
• Tri godine od ubojstva Denisa Mrnjavca: Ubijen bez povoda, bez razloga i objašnjenja

Danilo Kiš je prije tridesetak godina, tokom prigodnog govora po dobijanju književne nagrade „Le Grand Aigle d’Or de la ville de Nice“, rekao kako bi se saznanje koje čini kvintesenciju njegovog književnog rada moglo svesti na sljedeće: u osnovi ljudskog iskustva leže dvije u suštini kontradiktorne pozicije, pozicija “jogija” i pozicija “komesara”. Prva pozicija određena je metafizičkim i ontološkim statusom čovjeka, odnosno njegovom obuzetošću posljednjim pitanjima. Druga pozicija je pozicija društvenog bića, odnosno čovjeka koji metafiziku svodi na sociologiju, nalazeći pritom totalitet bića u njegovom društvenom statusu. Ova dva načina gledanja na stvari, na egzistenciju, čine naizgled protivrječne, no u suštini komplementarne pristupe svijetu.

Krik i pitanje

Kiš je istom prilikom istakao kako svi njegovi tekstovi svjedoče o dvojnosti, o razdiranju između dvaju kontradiktornih pozicija, jer šta bi, kaže on u nastavku, literatura i mogla biti drugo do krik i pitanje, uvijek novo i uvijek bez odgovora, čovjeka zagledanog u paskalovske užasavajuće prostore, istovremeno duboko zainteresovanog za sagledavanje sopstvene istorijske epohe.

Novi roman Andreja Nikolaidisa „Odlaganje. Parezija“, čiji izlazak ne prati ni približna medijska buka kakvu je izazvala njegova kolumna “Benjamin i Verhoeven u Banja Luci: Srebrenica Troopers“, na svojevrstan način podupire tvrdnje Danila Kiša. Naime, sudeći po Nikolaidisovom javnom angažmanu, odnosno po svemu onome što se dešavalo početkom ove godine, lako se dalo naslutiti kako knjiga o vlastitom progonu teško može izbjeći ispisivanje „komesarskom“ rukom. Međutim, iako pripovjedač, kome je (gotovo) nemoguće pripisati bilo kakvu distancu od autorovog ja u najvećem dijelu knjige pokušava rasvijetliti stvarne događaje vezane za izlazak navedene kolumne, ovaj roman je, ipak, mnogo više od puke hronike političkog slučaja u čijem se centru nalazio Nikolaidis.

Istina, pitanje je da li je drugačije i moglo biti, budući da piščev angažman značajno određuje svijest, istovremeno „joginski“ i „komesarski“ utemeljena, kako je svaka bitka unaprijed izgubljena. Naime, Nikolaidisu je jasno da pisanje ne može spasiti svijet, tim prije jer je, kao što se ovdje pripovijeda, javno mnijenje eufemizam za statistički presjek uvjerenja političkih idiota i ontoloških mediokriteta. Čak i ako niste spremni za jake formulacije kao što je ova, opet vam valja priznati da književnost nije ništa drugo do, kako to Kiš kaže, uvijek uzaludan i beznadan pokušaj da se golemi problemi ljudske egzistencije dodirnu i da se, samo na trenutak, osmisle književnim sredstvima, ne bi li se sveopštem haosu istorije dao neki smisao i, eventualno, ostvarila neka nada. U Nikolaidisovoj verziji ovaj stav formuliše se kao razlika između fikcije i stvarnosti: fikcija, naime, za razliku od stvarnosti, ima smisla.

Poetska pravda

Nikolaidisov „komesarski“ krik podstaknut je tranzicijskom pljačkom, ali i terorom tzv. politički korektnog govora, koji najčešće nije ništa drugo do zabrana psovanja u prljavom jeftinom bordelu. Naime, u velikom dijelu romana Nikolaidis pojašnjava zašto je njegova varijanta namirenja poetske pravde (kad već nijedna druga nije moguća!) nedavno izazvala buran odjek koji je iznenadio i samog pisca, jer se navedena kolumna suštinski nije nimalo razlikovala od njegovih ranije javno iznesenih stavova.

Čini se kako je aktuelna gromoglasna šutnja vezana za izlazak romana „Odlaganje. Parezija“ najbolja potvrda koliko je Nikolaidis u pravu kada u tzv. kritikama njegovog teksta ne vidi pokušaj stvarnog moralnog i etičkog sučeljavanja, nego hajku izazvanu isključivo kratkoročnom političkom korišću.

Oglušujući se na zabrane politički korektnog govora, Nikolaidis se ne libi stvari nazvati pravim imenom i staviti ih u značajno šire kontekste od nedavne istorije prostora koji obuhvata tzv. region, zbog čega njegov govor postaje parezija, odnosno, specifičan način govorenja istine, koji podrazumijeva ozbiljne posljedice po onoga ko je izgovara, ali i svijest o riziku u koji se upušta takvim govorom.

Međutim, kao što nam to sugeriše i naslov romana, Nikolaidisov govor nije samo parezija. On je i odlaganje, koje je pripovjedaču, po vlastitom priznanju, oduvijek donosilo nemjerljivo zadovoljstvo. No, ono što je posebno važno, barem kada se o književnosti govori, jeste pitanje koje pripovjedač postavlja samom sebi: ne leži li u odlaganju razlog što sve tvoje knjige imaju otvoren kraj?

Beznađe i fikcija

Fikcionalni okvir, odnosno dodatne naslage smisla koje obezbjeđuje uplitanje misteriozne sudbine kotorskog sveštenika s vlastitom ispovješću, čine od romana „Odlaganje. Parezija“ nešto mnogo više od aktuelne priče o politikantskom propagandnom mehanizmu, koji se, vođen dnevnim potrebama poslijeratnih tranzicionih elita, stavlja u puni pogon, ne bi li smo se, opet i nanovo, umjesto stvarnim problemima bavili apsolutno sporednim stvarima. Svi centralnoj temi dodati narativni tokovi (vještičarenje, sveštenikovo stanje razapetosti između odanosti Bogu i obaveza prema majci na samrti, njegov nestanak, pripovjedačeve porodične uspomene…), otvaraju veliki broj analagija, koje se međusobno ogledaju i indirektno komentiraju, ali se se ne dovode do konačnog, jednoznačnog smisla, čime se u potpunosti ostvaruje pripovjedačev nagovještaj o otvorenom kraju priče.

Možda se pisac ne bi složio i to najvjerovatnije s punim pravom i mnoštvom argumenata, s mišljenjem da odlaganje, ustvari, predstavlja traženje odstupnice, odnosno ostavljanje otvorenih mogućnosti da se izmijeni definitivni smisao sopstvene riječi. Riječ sa odstupnicom, rekao bi Mihail Bahtin, po svome smislu se gradi kao konačna, mada ustvari predstavlja samo pretposljednju riječ, koja sebe stavlja samo kao uslovnu, ali ne i definitivnu tačku. Drugačije rečeno, Nikolaidis kao da izbjegava da u „Odlaganju. Pareziji“ sveprisutnu egzistencijalnu tjeskobu zatvori u bezizlazni tragički krug, čime se otvara prostor za ostvarenje kakve-takve nade, mada, objektivno govoreći, roman čitan kao posljednja riječ njoj ne daje nimalo mjesta.

Ljudska savjest

Danilo Kiš, na kraju ranije pomenutog govora, u svoju pesimističku koncepciju literature ipak unosi zračak optimizma, zaključkom da ona, literatura, ipak, nečemu služi. Ljudskoj savjesti. Naime, on je vjerovao i procjenjivao da će pisac u današnjem svijetu biti suđen u prvom redu u zavisnosti od stava, od pozicija prema dvama krucijalnim fenomenima svoga doba: prema logorima istrebljenja, hitlerovskim i staljinskim podjednako. S te tačke gledano, Nikolaidis može biti miran.

„Odlaganje. Parezija“ udaljena je od svakog ideološkog opravdanja zločina, u ime istorijskih nužnosti ili bilo čega drugog, u najvećoj mogućoj mjeri, bez obzira šta o tome mislili pokretači aktuelnih i budućih sudskih procesa protiv pisca. Dapače, ovaj roman je svojevrsno odavanje počasti žrtvama fenomena, koji je u Markalama i Srebrenici dobio svoju žalosnu aktuelizaciju.

Istovremeno, ovaj roman sadrži i fino izbalansiranu intimnu notu. Naime on je pisan i kao neodržani posmrtni govor pripovjedačevoj baki. Ovaj govor sigurno neće promijeniti svijet, ali zato, zasigurno, može govorniku donijeti mirnu savjest.
Treba li od književnosti očekivati išta više?

 Al Jazeera, objavljujemo uz dozvolu autora