Dragan Stojković: Poruka ponavljačima istorije

Autor/ica 👤tačno.net 6.4.2016. u 11:13

Povezani članci

Zbog svega što se dogodilo, od Sarajeva treba svi da uče. Da uvide da je Sarajevo pobijedilo time što u pobjedi ne likuje, ne slavi. Da shvate da Sarajlijama više od te pobijede znači potreba da se živi “kao nekad za vrijeme Tita”, kad se nije pitalo niti gledalo kako se ko zove i odakle je. Od Sarajeva treba da uče i Beograd i Zagreb, i Mostar i Banja Luka, i Kosovska Mitrovica i Priština.

Piše: Dragan M. Stojković

O Sarajevu, i o onom prije rata i o ratnom i o poratnom, nisam u stanju misliti i govoriti objektivno i racionalno. Za mene je to samo, i najviše, emocija nastala prije svega traumom preseljenja u ranom djetinjstvu, radosti ponovnog uspostavljanja veza sa gradom i prijateljima u bezbrižnoj mladosti, tuge i bola zbog zlikovačkog ubijanja grada i njegovih žitelja tokom opsade, sramote zbog nemoći da bilo šta učinim u tom vrtlogu besmisla i nasilja, i ljubavi koja se svih tih godina postepeno uvećavala, obogaćivala, prije svega zahvaljujući mojim prijateljima, onim najstarijim od rođenja, do svih novih koje sam upoznavao.

Moja razmišljanja o Sarajevu ne mogu biti politički, sociološki esej povodom 6. aprila, datuma koji je u djetinjstvu obilježavao radosnu svečanost Dana oslobođenja i prvih prolječnih behara, a od devedesetih početak zaumnog rata protiv života, protiv građana, žena, djece i staraca. Jer, taj rat se nije vodio po šumama i gorama, na meraji što bi se reklo, nego u srednjevjekovnoj, najnižim strastima mržnje motivisanoj opsadi.

Kada danas, imajući u svijesti sve slike, boje i mirise grada koje pamtim pola vijeka, mislim o Sarajevu, prije svega osjetim novo uzbuđenje zbog osjećaja da je to grad koji je pobijedio, koji uspijeva da staje na svoje noge, i koji ima budućnost. Za potvrdu ovog mog osjećanja imam iskustvo brojnih susreta, situacija u kojima sam učestvovao i kojima sam bio svjedok u ovih 16 godina od kako redovito, mnogo češće nego prije rata, raznim povodima dolazim u Sarajevo. Znam, mnoge Sarajlije bi mi prebacile da ja idealizujem i u svojoj subjektivnosti ne vidim sve mračne strane života – bijedu, nezaposlenost, korupciju, krađu, nepravdu, primitivizam… uglavnom sve one pojave, koje su očigledne i identične u svim krajevima bivše Jugoslavije. Ipak, ja možda bolje od njih vidim ono što oni, zagnjureni u svakodnevnicu i ne vide, a ja dolazeći iz onih drugih krajeva odmah prepoznajem.

Šta ja to vidim, a što moje Sarajlije ne vide? Prije svega, ni u jednom od stotina susreta sa poznatim i nepoznatim ljudima, od prosjaka na ulici, zaposlenih u radnjama, restoranima, na parkinzima, do uglednih javnih ličnosti, nikada nisam osjetio ni trun bilo kakvog prijekornog pogleda ili riječi zbog toga što dolazim odande. Moj automobil sa BG tablicama sam ostavljao noću po sporednim ulicama iznad Čaršije i ujutro bih na prljavim staklima pročitao poruku “Operi me”, a kad sam ga u jednom dvorištu nepropisno parkirao zatekao sam cedulju sa ljubaznim tekstom “Molim Vas da ovdje više ne parkirate jer ne mogu izaći…”. Moje Sarajlije, ne znajući da sam i ja jedan od njih, trude se da prema nekom iz Beograda budu nasmijani, predusretljivi i da pokažu kako su oni iznad onog što se dogodilo. I to su upravo trenuci kad osjećam poniznost i poštovanje, i preuzimam na sebe stid zbog strašnih stvari koje su se događale.

Kad pominjem strašne stvari ja ne mislim samo na pojedinačne zločine koje su jedni drugima činili pripadnici svih nacija i kojih je bilo na obe strane u raznim dijelovima grada. Mislim prije svega na zasipanje grada granatama i snajpersko ubijanje ljudi – 1.600 djece, na paljenje stambenih zgrada, javnih ustanova, na izgorjelu Vjećnicu i milion i po knjiga u njoj.

Ali, nije ovde u pitanju samo trud da se bude ljubazan, i predusretljiv da bi se nekome sa strane nešto pokazalo ili dokazalo. Sarajlije su takve i u međusobnoj komunikaciji. Kada sam u neznanju da zaklanjam foto ćelije stajao na stepeniku vrata trolejbusa poslije nekoliko minuta čekanja da pođemo vozač je izašao iz kabine i obratio mi se riječima “Molim Vas da se pomjerite, ne mogu da zatvorim vrata”. Bez ljutnje, bez psovke. I tad sam se postidio. Postidim se kad prolazim sarajevskim ulicama pored spomen ploča na kojima piše “Na ovome mjestu je od granate srpskih zlikovaca stradalo…” iako mislim da bi bilo tačnije da piše “od četničkih zlikovaca…”. Stid me je kad razgovaram sa prodavcima na pijaci Markale, izbjeglih iz zvorničkog kraja, koji se sjećaju lijepih dana kad su svoju robu prodavali na pijacama Loznice i Šapca.

Jedan razlog za moj stid u svim tim situacijama jeste što dolazim odande, odakle je stigla ideologija koja uči da ljudi koji su cijeli život proveli zajedno, živeći u istom gradu, u istoj ulici, u istoj zgradi, na istom spratu, često i u bračnoj postelji, to više ne mogu, iako govore istim jezikom, a drugi ne znaju, samo zato što se drugačijim imenima zovu, ili što se istom bogu na drugačije načine mole. Ideologija koja je etnički čiste teritorije smatrala legitimnim političkim programom, ako treba, po cijenu masovnih ubistava.

Drugi razlog za moj stid jeste što se poslije svega tamo gdje živim, ova ideologija i dalje slavi, i što mnogi nemaju ni trunke osjećaja za posljedice takve ideologije i stradanja drugih u ovom ratu, što ne priznaju, što poriču, što falsifikuju. I što bi opet činili isto.

Treći razlog za moj stid je što poslije svega u Sarajevu nisam nikad nigdje primjetio takvu vrstu mržnje i takvu ideologiju,

Eto, to su razlozi zbog kojih ja imam tu vrstu radosnog osjećaja da je Sarajevo grad koji je pobijedio i koji ima budućnost bez obzira na sve tegobe života i aktuelne posljedice tranzicije i vladavine političkog sistema koji po svojoj prirodi nastoji da svoje građane drži u opsadi kapitala i eksploatacije.

Sarajlije nisu pale u zamku mržnje i osvete. Čak su, prećutno, mnogi prešli preko svega, jer su, okrenuti nadom u bolje sutra, uvjereni da gore od onoga ne može biti i da će se nekadašnji neprijatelji opametiti i shvatiti. Da će se njihovo zlo, zablude i mržnje, vremenom istrošiti, a da će dobri ljudi, na svim stranama, neki novi klinci, prevladati. To je pobjeda Sarajeva.

Prošle godine sam prolazeći Čaršijom, prisustvovao sceni kad je jedna žena, u društvu prijatelja raširila ruke i zapjevala “Da nije ljubavi, ne bi svita bilo…” a pjesmu su svi prihvatili. To nisu bili turisti, nisu bili maturanti, bila je to, reklo bi se, sredovječna lokalna raja. Maturanti su u septembru, već treću godinu za redom, sa svojim vršnjacima iz Bosne, Hrvatske, Slovenije i Srbije priredili JUVENTAFEST (Festival srednjoškolskog teatra) a u slobodno vrijeme pravili male tulume sa muzikom ne samo Dubioza kolektiva nego i cijele nekadašnje yugo-pop-rock scene.

Znaci vremena nisu samo izjave političara, bulažnjenja nacionalnih ideologa, filozofa, pjesnika, pisanje medijskih spin majstora i ostalih guslara. Znaci vremena su i u ponašanju ljudi u svakodnevnim situacijama. I to onih ljudi koji žele da žive “kao sav normalan svijet”.

Taj normalan svijet Sarajeva je 5. aprila 1992. godine izašao na Marin dvor da zatraži od političara spriječavanje katastrofe. Uslijedio je brutalan, mučki, krvav odgovor. Sutradan je započela opsada. I dok se Sarajevo odbranilo, i oslobodilo, mnoge glave u okruženju ostale su opsjednute, i dan danas, poslije, 24 godine. Te glave definitivno nemaju budućnost. Zbog svega što se dogodilo, od Sarajeva treba svi da uče. Da uvide da je Sarajevo pobijedilo time što u pobjedi ne likuje, ne slavi. Da shvate da Sarajlijama više od te pobijede znači potreba da se živi “kao nekad za vrijeme Tita”, kad se nije pitalo niti gledalo kako se ko zove i odakle je. Od Sarajeva treba da uče i Beograd i Zagreb, i Mostar i Banja Luka, i Kosovska Mitrovica i Priština.

Valjda su prošla vremena kad su zavladali ponavljači istorije.

Možda je potrebno “spinovati” i takozvane idealističke priče – zašto one ne bi bile legitimne pored spinovanja tolikih koje podstiču stare mržnje. Izgleda apsurdno, ali kao da je svih ovih decenija od borbe protiv zla najviše koristi imalo samo zlo. Zalažem se da se u sledećim decenijama mnogo više borimo za dobro. Sjećajući se radosnog praznika Oslobođenja i prvih behara onog 6. aprila, misliti na takav, novi put, tako potreban, i vjerovati da je to put spasenja za sve.