Donatella Di Cesare: Manifestirajmo za mir!

Izdvajamo

• Nikada se nismo predali i ne predajemo se toj logici rata. Biti za mir ne znači biti protiv Ukrajine, biti za mir ne znači biti za Rusiju. One koji gledaju na mir pokreće samo zdrav razum. I zaista je začuđujuće da veliki dio europskog vodstva ropski slijedi američki diktat, dovodeći nas sve bliže ponoru. Ne predlaže se nikakva alternativa. Ima li riječ „pobjeda“ još uvijek smisla u nuklearnom scenariju? Što je cilj?

Povezani članci

• Izložba Asima Đelilovića “Periferije /Lice/Naličja”
• Opera Carmen na Mostarskom proljeću
• Republika Hrvatsko-Srpska
• Tuđmanova služinčad
• Esad Bajtal: Gaze nas i onda nas optužuju što se okrećemo prošlosti
• Daleko od nebitnog

foto: huffingtonpost.it

Vidim okolo sebe čeljad koja radi, koja podučava, koja uči – naizgled olako. Ali pomnijim promatranjem nije teško dokučiti suptilnu i nezadrživu tjeskobu koja sada prožima svačiju egzistenciju. Potiskivanje, koliko god bilo učinkovito, ne može sakriti bezumlje onoga što smo prisiljeni živjeti. Nuklearna prijetnja svakodnevno visi nad nama, materijalizira se u riječima velikih svjetskih vođa, oblikuje se u slikama pripremnih operacija, poprima konkretnost u projekcijama znanstvenika, koje su isto tako upozorenja. Rizici su sve veći, upozorenja se moraju shvatiti ozbiljno.

Htjeli mi to ili ne, daleki rat, na granicama Donbasa, za koji je malo tko čuo, došao je do nas, bez ikoga da ga zaustavi, provalio je u naše domove, obećava da će promijeniti naš način života i naposljetku uništiti naše egzistencije. Samo mjesečari još mogu ostati slijepi na atomsku opasnost ovih sati. Nikada nismo mogli ni slutili da će upravo nas dodirnuti iskustvo ponora.

U ovom destruktivnom scenariju, pa čak i naočigled eskalacije, nema niti jednog glasa u Europskoj uniji koji bi se digao da izgovori riječ „mir“, da ocrta čak i mogućnost pregovora. Naprotiv, angažman se svaki put pretvara u nove, daljnje sankcije. Sve bi ovo bila farsa, da za nas nije tragedija. Cinizam ovog vodstva koje je od početka odustalo od svake inicijative jest sramota za Europu. I kao takva će ući u povijest. Pokreti i geste Ursule von der Leyen splet su kratkovidnosti i nepromišljenosti, arogancije i mediokritetstva. Ne otvorena, fleksibilna, dalekovidna politika, nego upravo suprotno. U kakvim smo to rukama? Tko nas predstavlja? Kome možemo vjerovati?

Ovaj mainstream, koji se zaokretom definirao kao „atlantistički”, izdajući sve europske vrijednosti i prihvaćajući rat kao neizbježnu činjenicu, zadnjih mjeseci nije učinio ništa osim što se obrušio na suprotstavljene glasove. Nikad prije nije viđena ovakva klevetnička kampanja protiv bilo koga tko se usudio spomenuti mir. Riječi su iskrivljene kako bi ukazale na suprotno, značenja su iskrivljena u propagandi bez presedana koja je nasilno nametnula militarizaciju svrstavanja. Pacifisti su ismijani, izloženi poruzi, javnom ruglu. Kao što se dogodilo u Italiji, još su u predizbornoj kampanji optuživani da su špijuni, izdajice, marionete, svjesni ili nesvjesni Putinovi pijuni. Čak se i sada događa da čitamo patetične napade onih koji pozivaju takozvane „filoputiniste“, uoči ukrajinskih pobjeda, da se iskupe, da priznaju svoje pogreške.

Nikada se nismo predali i ne predajemo se toj logici rata. Biti za mir ne znači biti protiv Ukrajine, biti za mir ne znači biti za Rusiju. One koji gledaju na mir pokreće samo zdrav razum. I zaista je začuđujuće da veliki dio europskog vodstva ropski slijedi američki diktat, dovodeći nas sve bliže ponoru. Ne predlaže se nikakva alternativa. Ima li riječ „pobjeda“ još uvijek smisla u nuklearnom scenariju? Što je cilj?

Nikada prije naša nemoć nije nam se činila nepremostivom. Više ne znamo što učiniti, kome se obratiti. Pa ipak, apel pape Franja, koliko god dramatičan bio, ulijeva povjerenje i hrabrost. Vrijeme je da se zaustavi eskalacija ludila, vrijeme je da se gradi politika suživota. Ići dalje značilo bi prihvatiti samouništenje. Upravo iz tog razloga potrebno je reagirati. Raspadanje i izolacija, daleko od toga da su slučajni, rezultat su ratne politike. Moramo izaći na ulice, pokazati naše neodobravanje, naš protest. Izvan ograda, bez tkanina i zastava, samo s parolom „mir“. Ova manifestacija je korisna – služi nam da ponovno pronađemo sebe, da ne vjerujemo da smo sami u tjeskobi, da smo jedini koji još gaje nadu. Ali nadasve je važna kao politički signal, i kod nas i vani. Jer se tako razumije da postoji dio Italije – većina? – koja nije patriotski spremna slijediti europsko vodstvo prema katastrofi. To će možda biti signalom i za druge, za Irce, Grke, Španjolce, Slovence i sve one koji su najviše pogođeni posljedicama sankcija i prijetnji ovog rata. Napokon mora biti jasno da radnice i radnici Europe, oni najsiromašniji, najslabiji, imaju sve za izgubiti u ovom ratu, a ništa za dobiti.

S talijanskog preveo Mario Kopić

ilfattoquotidiano.it