Donatella Di Cesare: Kosovo kao Ukrajina

Povezani članci

• Ursula von der Leyen: “Sofagate incident se ne bi dogodio muškarcu”
• PARAJEZIČNE FORMACIJE SA SAVSKE CESTE
• #Me (nisam) Too!
• Percepcija srpske elite dejtonske Bosne
• Protjerivanje antifašista iz Jasenovca
• Godina velikih godišnjica

Foto: Arhiv

Profesorice Di Cesare, riskiramo li zateći novu Ukrajinu nadomak kuće?

“Teško je to reći, ali je jasno da Balkanski poluotok i dalje ostaje eksplozivan i nepredvidiv scenarij. Mi Europljani imamo kratko pamćenje jer smo već zaboravili da je, nažalost, godinama unazad na tom području već bio bratoubilački rat koji je u mnogočemu sličan onome što gledamo u Ukrajini. U svjetlu ovih razmatranja čini mi se jasnim da opasnost od rata na Balkanu nije tako nevjerojatna i da se mora učiniti sve što je moguće da se on izbjegne”.

Balkan je bio poprište vojne inicijative NATO-a koja je 1999. godine okončala krvavi režim Slobodana Miloševića. Ali od tada tenzije i suparništva u tom području nisu jenjavali. Je li ono što se događa na Kosovu nasljeđe tih trka na dugu stazu?

“Diskurs je veoma kompleksan i s moje točke gledišta, da bismo razumjeli što se događa, moramo naglasiti sličnosti između konteksta Kosova i konteksta Ukrajine. Po mom mišljenju u oba slučaja suočeni smo s problemom ‘etničkih kaveza’, fenomenom koji je veoma prisutan prije svega u istočnoj Europi, gdje su uvođenjem umjetnih granica narodi podijeljeni, na primjer na jezičnoj osnovi, što napaja energijom međusobno nepovjerenje, pripadajući samo jednoj ili pak samo drugoj strani. Etnički kavezi koji potom postaju potencijalni ratni rovovi. Smatram da je apsurdno razmišljati o nastavku postupanja na slične načine, koji su nedvojbeno promašaj. Pa ipak ističem da je Europa kao politički projekt rođena upravo u funkciji suživota naroda, a ne etnija. Upravo iz tog razloga, EU je kao nadnacionalna politička sila trebala odigrati odlučujuću ulogu u pronalaženju načina za miroljubiv suživot različitih naroda kako bi se izbjegle upravo one napetosti koje danas vidimo na Kosovu ili u Ukrajini”.

Ali ako je NATO obrambeni savez, kako je krenuo svom snagom u rat protiv Miloševića?

“Ali NATO nije obrambeni savez i to vidimo u Ukrajini gdje obrambena uloga klizi u ofenzivnu, sve dok se međusobno ne pomiješaju. Ono što najviše zabrinjava – a o čemu bismo se svi trebali zapitati – jest razlika između NATO-a i Europe, pri čemu je NATO protagonisti ovog novog rata u Ukrajini, a Europa je potpuno potisnuta u drugi plan. Pravi problem je slabost EU”.

Srbija je odavno bliska Putinovoj Rusiji i ima dvosmislen stav prema ratu u Ukrajini. Iz tog razloga, neki komentatori tvrde da Moskva ima prste iza sukoba na Kosovu. Drži li ova teza?

“Ne možemo znati u kojoj mjeri postoji utjecaj ili čak intervencija trećih zemalja. Ono što svi mogu vidjeti jest da se samo u nekim slučajevima apelira na samoodređenje naroda, dok u drugima ne. Svakako da u ovom slučaju ne možemo ne uzeti u obzir neka prava koja, koliko vidim, Srbi pokušavaju ostvariti”.

U međuvremenu, rat u Ukrajini se nastavlja, a NATO igra vodeću ulogu u koordinaciji opskrbe Kijeva oružjem. Ulogu, onu Atlantskog pakta, koju su mnogi definirali kao “provokativnu” prema Rusiji. Što mislite?

“Ovu je ulogu Atlantskog pakta čak osudio i papa Frane kada je govorio o NATO-u koji laje na ruskim granicama. Smatram da je problem izrazito političke prirode. Vidim protagonizam, težnju za isticanjem NATO-a koji, po mom mišljenju, ovisi o slabosti Europe koja živi u rezignaciji i pasivnosti. Posrijedi je držanje, držanje Europe, koje završava prepuštanjem političkog, i ne samo političkog, prostora Atlantskom paktu. O ovoj slabosti treba raspravljati produbljeno, ali mogu samo reći da to nitko ne želi učiniti.”

Recite nam istinu, trebamo li se pomiriti s činjenicom da je rat u Ukrajini predodređen da traje još dugo?

“Nažalost, čini se da je situacija vrlo ozbiljna. Ne znamo postoje li pregovori, ali znamo samo za postojanje vatikanske inicijative koju je Papa povjerio kardinalu Matteu Zuppiju. Najviše me brine sve veća rezignacija javnog mnijenja. Pa ipak, ističem da većina Talijana i dalje ima mnogo nedoumica oko slanja oružja u Ukrajinu, ali i dalje ima malo riječi u javnoj areni. Evidentno je i da naši političari tu većinu Talijana ne slušaju. Ono što možemo reći, ako ništa drugo, jest da se nakon više od godinu dana situacija nije popravila nego se dramatično i bjelodano pogoršala. Sve nam to pokazuje da oružje ne rješava te sukobe, niti rješava granične probleme niti probleme unutar Europe. Oružje koje, kako se čini, ne rješava ni sukob velikih sila. Nadam se da će dužnosnici to shvatiti prije nego što bude prekasno”.

Razgovarao: Davide Manlio Ruffolo

Preveo s talijanskog: Mario Kopić