Donatella Di Cesare: Evropa kao protagonist mira

Izdvajamo

• U ovom trenutku Evropa nije ni ujedinjena ni kompaktna. Međutim, jedinstvo nije uvijek pozitivno samo po sebi. Umjesto razmišljanja o daljnjem širenju u tako delikatnoj fazi, bilo bi važno nastaviti ondje gdje smo se zaustavili. Jezgra Evrope je socijalno najnapredniji njezin dio, dio države blagostanja koji još uvijek funkcionira, javnog obrazovanja, zdravstvenog sistema za sve, ali i ljudskih prava i otvorene kulture, bez rasističkih prepreka. Ova Evropa ne može izgubiti i ne može se izgubiti kako bi jurila za fantomskim pobjedama što ih najavljuju opasni "prijatelji" koji ciljaju samo na svoje interese. Autonomija i mir su stoga danas gotovo sinonimi u političkom leksikonu za kojim danas imamo potrebu.

Povezani članci

• Snežana Čongradin: Priština će postepeno da preuzima kontrolu na severu
• Svi „junaci“ nikom ponikoše, s Bleiburga se razbježaše
• Edin Džeko: Fudbalski genije koji nam je vratio nadu i ponos!
• Dežulović: Republika Evropska
• Prijavite se na regionalno Imagine Cup 2017 takmičenje
• Agresivna islamistička filozofija je najveća prijetnja budućnosti Bosne i Hercegovine

Donatella Di Cesare – foto: mangialibri.com

Nakon više od dva mjeseca sukoba, sada već skoro tri, jasno dolazi do izražaja ono što je možda trebalo biti evidentno odmah, naime nužnost jedne Evrope koja bi bila kadra biti protagonistom mira. I pod ovom riječju “mir” ne mislimo na apstraktno, ravnodušno, pasivno držanje, kako neki često smatraju. Naprotiv, mislimo na političku intervenciju posredovanja između strana, intervenciju koja je izostala. Evropska politika abdicirala je pred ratom sramno povlađujući pristranu i sektašku naraciju o sukobu koji je do sada imao razorne učinke. U početku je invazija! Jao onome tko zaviruje ​​preko, u noviju prošlost istočne regije između Ukrajine i Rusije, gdje je sukob bjesnio i ključao godinama, jao onome tko podiže pogled s emocionalne neposrednosti osude na promišljenu potragu za rješenjima. Evropska unija nije znala biti trećom stranom između dviju strana, između agresora i napadnutog, jedinom političkom i etičkom ulogom koja bi omogućila posredovanje i pregovaranje imajući u vidu mir. Umjesto toga, stala je uz jednu stranu. Bez fizičkog uzimanja učešća, intervenirajući oružjem u etički podlom i politički kratkovidnom ratu preko punomoćnika.

Gromopucateljske propovijedi jastrebova, koji su se, u svojoj spekulativnoj putinologiji, vratili na bolesni um “zloćudnog i samodestruktivnog” tiranina kako bi objasnili ratnu katastrofu ili pokrenuli križarski rat demokracije protiv autokracija, dajući lažni retorički smisao izborima načinjenima u druge svrhe, sigurno nisu pomogle ukrajinskom narodu. Okrutne smrti, slomljeni životi, uništeni gradovi govore suprotno. Bombe su najvećim dijelom ruske: o tome nema sumnje. Ali Evropa već sada snosi političku krivnju pred Poviješću za ono što nije učinila, za ono što je imala dužnost učiniti.

Ono što je u prvim danima bilo jasno onima koji su htjeli čitati iza ogorčenosti, sada je svima jasno. U ovom ratu, koji mora biti regionalno ograničen, a ne proširen u neizbježnu apokaliptičku katastrofu, dva su cilja koja se ne mogu pomiriti: obraniti ukrajinski narod ili težiti promjeni režima u Moskvi. Prvi cilj jest – i mora biti – evropski. Drugi cilj je američki. Jedno je s drugim nepomirljivo, jer se ne može razmišljati o rekonstrukciji Kijeva ako se zamišlja upuštanje u destruktivni pohod na Rusiju.

Tvrdi i čisti atlantizam, ideološki i fanatičan, pokazuje se Evropi kao prava smetnja za vlastitu političku inicijativu. Bidenove i Johnsonove direktive su rizične. Nepravovremeni ulazak Švedske i Finske u NATO bio bi daljnja eskalacija, izazov Rusiji, ratni čin, dok se mukotrpno pokušavaju pregovori. Prije strahova Šveđana i Finaca postoji nužnost mira. Naime, upravo je Evropa Mediterana i Baltika ta koja je dovedena u pitanje ovim sukobom između nacionalizama, koji tu i tamo poprima obilježja građanskog rata.

Njemačka, Francuska i Italija su tri zemlje koje su neposredno uključene. Ostali su predaleko u povijesnom i geografskom smislu, poput Španjolske, ili preblizu, poput Poljske, još uvijek prožete, poput drugih istočnih naroda, starim antisovjetskim revanšizmom. Prava novost ovog dramatičnog perioda nije toliko Macronova zauzetost i njegov pokušaj obnove evropske političke zajednice (ali nije li ona već bila predviđena?) koliko odgovor javnog mnijenja koje je, nakon prvog trenutka gnjeva i zaprepaštenosti, čvrsto reagiralo na hipotezu o trajnom ratu u evropskom kontekstu. U tri velike zemlje, koje su temeljna jezgra post-nacističke Evrope, građani traže konkretnu i dalekovidnu mirovnu politiku. Nije posrijedi samo strah, a još manje nedostatak hrabrosti, kukavička nesposobnost – kako neki sugeriraju – latiti se oružja i suočiti se s „neprijateljem“. Posrijedi je prije povijesna svijest i demokratska zrelost. Ne mogu to ne uzeti u obzir politički predstavnici, od njemačkih “maslinastozelenih”, uzetih na nišan zbog svojih ratobornih akcenata, do eksponenata talijanske Demokratske stranke (ljevice), koji su od početka na pozicijama vatrenog i ratobornog atlantizma, koji tek sada, prekasno, biva korigiran.

U ovom trenutku Evropa nije ni ujedinjena ni kompaktna. Međutim, jedinstvo nije uvijek pozitivno samo po sebi. Umjesto razmišljanja o daljnjem širenju u tako delikatnoj fazi, bilo bi važno nastaviti ondje gdje smo se zaustavili. Jezgra Evrope je socijalno najnapredniji njezin dio, dio države blagostanja koji još uvijek funkcionira, javnog obrazovanja, zdravstvenog sistema za sve, ali i ljudskih prava i otvorene kulture, bez rasističkih prepreka. Ova Evropa ne može izgubiti i ne može se izgubiti kako bi jurila za fantomskim pobjedama što ih najavljuju opasni “prijatelji” koji ciljaju samo na svoje interese. Autonomija i mir su stoga danas gotovo sinonimi u političkom leksikonu za kojim danas imamo potrebu.

Preveo s italijanskog Mario Kopić

Donatella Di Cesare, L’Europa sia protagonista di pace e autonomia: è ora, Il Fatto Quotidiano, 13.5.2022.