Domoljublje

Povezani članci

• Boris Pavelić: Štefici Galić treba zaštita, Hercegovini istina
• Nadbiskup Stepinac, poglavnik Pavelić i rektor Pašić jedinstveni u ideji podjela
• Elvedin Nezirović: Veležu je predodređeno da se diže iz pepela
• POZADINA HRVATSKOG WATERGATEA: Izlistopad 2012.
• Prekarijat u BIH: Mi ništa osim 20 maraka nemamo da izgubimo
• Ako je suditi po vjerskim objektima koji su nikli u našoj zemlji “bogovi” su nam ružni i silni

Foto D. Kovačević

Možemo raspoznati najmanje dvije vrste domoljublja koje se često izmješa u istoj glavi i srcu. Ono treće domoljublje je kao ljubav sina prema majci, brata prema sestri, pa stoga nije zanimljivo našoj državno-političkoj  (pa)tvorevini.

Jedna vrsta domoljublja je nacionalizam.

Nacionalisti vjeruju kako su sve druge zemlje, pogotovo u njihovom okruženju, u svakom pogledu inferiorne njihovoj i da osvojiti ih i pokoriti znači učiniti im uslugu. Druge su zemlje uvijek u krivu, manje su slobodne, manje civilizirane, manje proslavljene u svetim bitkama, podložne stranim ideologijama koje nitko zdrave pameti  ne bi prihvaćao, perfidni su i izopačeni, nisu dovoljno pobožni … Takva su domoljublja najčešća, a ništa na svijetu nije više prezira vrijedno od njihova domoljublja!

Druga vrsta domoljuba može se raspoznati kroz stav „moja domovina – bila prava ili kriva“ uvijek je moja svetinja. Takva vrsta domoljublja i oni koji je njeguju a koja je slijepa za mane, pogreške i zlodjela svoje domovine su najgora vrsta izdajica te iste domovine.

Igor Galo  (inspiriran mislima Louis de Bernieres-a)