Đole, fruštuk i Ćuprija, ljepota krvotoka

Povezani članci

• Širom BiH i danas protesti
• Alisa Mahmutović: Stvarnost kao tragična predstava
• U BiH danas Dan žalosti
• Ovdje vladaju barabe i razbojnici
• Kome je smetao mrtav partizan Vjekoslav Jeličić?
• Predrag Kojović: Glasaćemo za nepovjerenje Vladi Federacije

Foto: Makanets

Putopis (kraj)

Piše: Goran Sarić

Đoletov koncert u Zetri. Nakon parkiranja na Ciglanama, prvo „trgnemo“ po jednu u jednom od niza kafića na malom trgu što gleda na prometnu ulicu i okolna brda. Spušta se blaga noć. Sve već pomalo miriše na ljeto.

   (Noćas me, u snu, neka neznanka, živahna Francuskinja draškala po … Matori jarac! Najednom, eto ti Andrića, i one njegove: „Šta sanjam i šta mi se događa“. O, tegobna mladosti, kad je čovjek uvijek razapet između želja i mogućnosti, nagona i neostvarivih težnji! Ali, sve nešto mislim – dobro je, ipak, dok u čovjeku ima takve energije.)

Jebiga, nikada dva dobra (u jednoj noći) sastaviti!

Smještamo se u jedan od ćoškova skoro sasvim ispunjene Zetre. Bezbeli – odmah ispred šanka.

Veselo je u društvu Panonskog Mornara i njegove novosadske družine – ima ih sigurno petnaestak: tamburaši, primaši, kontrabasisti, ćemane, harmonika… U neka doba na pozornicu se penje i njegova Olivera, prethodno, poput boksera prije velikog meča, prošavši kroz špalir Đoletovih, a, bogami – jel’ da, muški svijete?! – i njenih obožavatelja.

   Stojimo. Junački, uz pomoć velike pive, izdržim tri “debela” sata. Neke tri cure iza naših leđa pjevaju ama baš svaku pjesmu, pa čak i one „iz naftalina”, nastale mnogo prije no što su se one rodile. U jednom trenutku ne mogu da izdržim, okrenem se i aplaudiram im. Narod koji ima ovakvu omladinu… Još samo da zapjeva: “U ime svih nas iz i devedeset i neke …” Ah, decenija tamo, decenija ovamo – who cares?

Pa ipak, ostane bol, kratka i oštra, kao kad te nešto dirne u živac. A onda pomirenje, i ona Tinova: kako je teško biti sam, i biti star, a biti mlad!

        Dobrano iza ponoći, ukočenih udova, ali razgaljeni, izlazimo u bistru koševsku noć. Sarajevo moje…, Toplo se rastajem s dragim ljudima, domaćinima. Valja nama, uz još jedno malo zaustavljanje zbog „tenkovanja“, preko Ivana. U Makovu Hercegovinu.

Vidimo se naljeto, na nekom novom „derneku“.

***

Nedjelja. Roštilj u tetkinoj avliji, onoj iznad lavova, na kojoj sam k’o dijete vazdan šut’o lopte. Mada, niđe veze. Kako bi govorio moj Ješo: „Nije ljevak, a desnom ne zna!“ Opet taj vječiti raskorak između „htjeti“ i „moći“.

   Nego, sigurno vas golica ovo: „iznad lavova..“.? Stvari stoje ovako: tetka, u ratu izbjeglica, s dvoje djece, u Beogradu, odmah nakon rata se vratila u Konjic. Ogromnim trudom i umijećem popravila teško oštećenu kuću i okućnicu, sve sa basamacima, E, na dnu tih stepenica – na kojima se nekad majka, noseća s ovim što piše ove redove, poslije pranja veša na vanjskoj, jedinoj česmi, okliznula i pala, izazvavši tako moj prerani dolazak na svijet – tetka je, navrh kamene ograde, stavila dva strašna albiona.

   Od tada ljeti, malo iznad njihovih griva, mnogo bolje spavam. Čuvaju me, ma bolje od kerbera!

   Baš se dobro bubmilo, tog proljetnog popodneva, u tetkinoj avliji! Dima i rakije koliko voliš, a roštilj – par excelance!

Tek se malo oporavio od svih đakonija, a već moram na još jednu gozbu. Ovo je Bosna! kao da čujem mog Tikija kako navija za Zmajeve. Nas troje, a softa, za (najmanje) 11 ljudi. Mogao bi se cijeli tim nahraniti, sve sa trenerom.

Prvo ide šljíva, i to meka, a ne jedna od ovih novih, poslijeratnih, za koje Kazaz veli: „Od kad se rat završio, ovi Alijini su i rakiju zaboravili peć’. Ko je još u Bosni pekao šljívu od preko 40 procenata?“ Od takve nema akšamluka.

   Pa onda sve po redu: pita zvrkuša i ona poprskuša, burek, krompir, zeljanica, meso ovo, meso ono, ajvar, sir, paprika, ‘ljeb (sad iz rerne!), domaći kolači… Indira donosi, a Čarli i ja pritačemo. U međuvremenu, prešli na vino. Biće ovo, izgleda, tečka noć. Sve se „štemam“ po trbuhu ne bi li se u njega što više natrpalo.

   „Jeste li završili?“ napokon upita domaćica, i poče da sklanja tanjire sa stola.

   Odahnuh. Već sam mislio da će mi se pupa raspuknuti.

Ali … „Odoh ja po mezu“, dometnu vrednica, i brzo odjuri u kuhinju. Kao, da ne ogladnimo. Izgleda da od onog Lale, šansonjera, ni ovdje ne mogu uteći. Prvo fruštuk, pa ondak na put…

Nogu za nogom, iza ponoći se vraćam kući. Valja sutra putovati. Lamela. Sokaci. Stari grad. Tećija. Ulica Naila Lugića. Još uvijek zakovani, zapušteni kafić Piccollo, u kome se nekad dobro bekrijalo. Lijep, otmjeni restoran „Konak“. Pa onaj stari, tik uz Ćupriju, na čijoj se terasi od proljeća do jeseni strastveno igra tavla.

      Na kraju kao šlag na tortu: nova, a stara kamena ćuprija. Gizdava i danju, ali najljepša naveče. Blagim, malo mutnim svjetlom osvijetljena sa obje obale.

   Kao i grad ovaj najljepši što je, kad sve spava, osim vode. Njegovog srca, i studenog krvotoka.