Dok Stepinac srpskog kralja ljubi, Josip Broz ga ruši

Povezani članci

• Dobro jutro, kolege
• Udarnička eksploatacija Nobelovca
• Jozefina Dautbegović
• Dane i Rada
• Nova digitalna knjiga “Paleta i dlijeto” Atifa Kujundžića
• Tribina Levog samita Srbije u Zrenjaninu

Kada je Alojzije Stepinac obukavši uniformu srpske vojske na Solunskom frontu kao dobrovoljac, izgovorio  riječi zakletve pravoslavnom kralju Srbije: „….. zaklinjem se bogom svemogućim, da ću vrhovnom zapovjedniku sve zemaljske oružane sile kralju Srbije Petru I. svagda i u svim prilikama biti vjeran, svom dušom odan i poslušan …. „ nije ni slutio da će upravo zahvaljujući tim riječima zakletve postati nadbiskup zagrebački, te otvoriti vrata blaženstva i možebitne svetosti u okvirima Katoličke Crkve.

Tijekom I. svjetskog rata, našavši se pred životnom odlukom, kako će to kasnije povijest pokazati, daleko u tuđini i u zarobljeništvu, Josip Broz i Alojzije Stepinac u izazovima pred kojima su se našli, reagirali su potpuno suprotno i upravo stoga će povijest jednoga obilježiti kao nadbiskupa zagrebačkog, blaženika i mogućeg sveca, a drugog kao hrvatskog revolucionara koji postaje neprikosnoveni komunistički lider južnoslavenskih naroda i jedna od najznačajnijih političkih ličnosti i državnika XX. stoljeća.

A taj izazov koji ih je kao povijesne ličnosti odredio i ujedno njihove do tada usklađene životne putove odvojio, pitanje koje je tražilo odgovor – bila je zakletva koju je trebalo dati srpskom kralju. Reagirali su sasvim suprotno, Josip Broz je odbija dati, a Alojzije Stepinac je daje. Da su imali drugačiji odnos, oni nikada ne bi ostvarili dosegnuto i postali tako karijerne ličnosti kakvima ih je povijest zapamtila.  Dakle, dok je Alojzije Stepinac srpskom kralju „vjeran, odan i poslušan“, Josip Broz ga smatra nositeljem velikosrpske politike kojeg će on skinuti s vlasti i zabraniti mu povratak u Jugoslaviju. Dok se Stepinac srpskom kralju poklonio, Josip Broz ga je uklonio.

Josip Broz i Alojzije Stepinac rođeni su u zadnjoj dekadi 19. stoljeća, Josip u Kumrovcu 1892. godine, a Alojzije šest godina kasnije 1898. godine u Brezariću, Krašić. Oboje su odrastali u brojnim obiteljima. Alojzije je bio peto od osmero djece Josipa i Barbare Stepinac. Barbara je bila druga žena Josipa Stepinca. Josip Broz je pak bio sedmo od 15-oro djece u braku Franje i Marije Broz. Oboje odlaze na školovanje. Josip Broz od 1907.-1910. godine izučava bravarski zanat u Sisku, dok Alojzije Stepinac pohađa Klasičnu Gimnaziju u Zagrebu gdje maturira 1916. godine.

Budući je stariji, Josip Broz u rujnu 1913. godine odlazi na odsluženje vojnog roka gdje završava dočasničku školu, te kako je i sam volio isticati, postaje najmlađi vodnik u 25. domobranskoj pukovniji, a u natjecanju u mačevanju osvaja drugo mjesto u Austro-ugarskoj vojsci. Alojzije Stepinac je pozvan u vojsku tri godine kasnije 29.6.1916. godine u 96. Karlovačku pukovniju.

Brozova jedinica, 10. satnija, 3. bojne, 25. Domobranske pukovnije dolazi u Istočnu Bosnu te je Josip Broz 12.8.1914. godine „pregazio“ rijeku Drinu, budući je došla naredba o napadu na Srbiju te napredovanje prema Valjevu. Na Veliku Gospu 15.8.1914. godine poslije borbi prsa o prsa između 25. domobranske pukovnije i Drinske divizije I. poziva, Broz i Hrvati ulaze u Krupanj. Interesantno je napomenuti da su se tih dana licem u lice borili Josip Broz i Draža Mihailović koji je bio mitraljezac u 3. pješadijskom prekobrojnom puku koji je bio u sastavu Drinske divizije. Mnogi srpski povjesničari smatraju da još od tih dana datira nepodnošljivost Josipa Broza prema četništvu, smatrajući ga najvećim povijesnim protivnikom četništva od tih dana kada se borio u I. svjetskom ratu protiv četnika Vojislava Tankosića, pa sve do bitke na Neretvi 1943. godine kada je Broz potpuno slomio četnički pokret koji se za njegova života nikada nije oporavio. Naravno da su se i u toj bitci na Neretvi zajedno sa četnicima borile ustaše a protiv partizanskih jedinica. Važno je znati da je prije pojave Josipa Broza u svim značajnim mjestima u Hrvatskoj postojala četnička organizacija, od Dubrovnika do Splita, a u akcije su pa i na teritoriju tzv. NDH često kretali zajedno sa ustašama. Stoga je razumljivo da su i danas najveći neprijatelji Josipa Broza oni koji gaje određene simpatije spram ustaštva, odnosno četništva. O učešću Josipa Broza u borbama u Srbiji  za vrijeme Jugoslavije, iz sasvim razumljivih razloga, gotovo se i nije pisalo. Brozova 25. pukovnija u siječnju 1915. godine prebacuje se na ratište u Karpate – na rusku frontu, gdje u bitci protiv Čerkeza Josip Broz biva ranjen i zarobljen 25.3.1915. godine.

U isto vrijeme Alojzije Stepinac bori se na drugom kraju Evrope, na talijanskoj bojišnici. Kao i Broz i Stepinac je ranjen, na rijeci Pavi u Italiji, te također pada u zarobljeništvo u kojem provodi pet mjeseci. U to vrijeme Alojzije Stepinac je izrazito jugoslavenski orijentiran, što u kontekstu zbivanja sa kraja I. svjetskog rata ne treba čitati kao nedostatak. Kako ističe povjesničar Jure Krišto „Hrvatski katolički pokret“ čiji je simpatizer bio Alojzije Stepinac, se još od 1912. godine priklonio jugoslavenskoj ideji. Ideju jugoslavenstva promovirali su upravo Hrvati. To je bio način da hrvatski narod ostane zajedno u okviru jedne države, a ne da bude podijeljen u dvije države, između Srbije i Italije, kao što je to predviđao Londonski sporazum sa granicom Italije i Srbije između Šibenika i Splita. Iz svih tih razloga Alojzije Stepinac se prijavljuje u srpsku vojsku kao dobrovoljac na Solunskom frontu, te se prebacuje iz Italije u Solun. Iz visokih katoličkih krugova danas se Stepincu to zamjera i uzima kao nedostatak njegove biografije. Stepinac je bolje shvatio koliko je Jugoslavija  potrebna Hrvatima još prije njenog nastanka, nego to mogu shvatiti oni koji ga danas stoga kritiziraju. Jer na početku 20. stoljeća nije bila dilema Jugoslavija ili Hrvatska, već je trilema – ili Jugoslavija ili Srbija ili Italija.

Došavši u Solun Alojzije Stepinac se priključuje srpskoj vojsci te polaže zakletvu srpskom kralju :

„Ja Alojzije Stepinac, zaklinjem se bogom svemogućim, da ću vrhovnom zapovjedniku sve zemaljske oružane sile kralju Srbije Petru Prvom svagda i u svim prilikama biti vjeran, svom dušom odan i poslušan, da ću zapovijesti sviju pretpostavljenih mi starješina slušati i vjerno izvršavati, da ću Kralja i Otadžbinu junački braniti i vojničku zastavu nigdje neću iznevjeriti. Tako mi bog pomogao.“

Zahvaljujući tako datoj Zakletvi, Alojzije Stepinac će kasnije 1934. godine dobiti suglasnost kralja Aleksandra na biskupsku titulu. Naime, Stepinac je 1932. godine imenovan nasljednikom tadašnjeg nadbiskupa zagrebačkog Bauera koji je tada već star i nemoćan u dobi od 80 godina. No, da bi postao nadbiskupom potrebna je pored Papine i suglasnost kralja Aleksandra. Po različitim povijesnim izvorima kralj Aleksandar je već odbio pet do osam predloženih kandidata prije nego je prihvatio prijedlog  da tu, za sve katolike časnu titulu, ponese Alojzije Stepinac. Presudnu ulogu za ustoličenje Alojzija Stepinca imala je činjenica da je on solunski dobrovoljac i srpski kraljevski oficir.

Josip Broz, koji se nalazi u zarobljeništvu u Rusiji, u gradu Alatiru u koji su stigli srpski oficiri iz Soluna novačiti dobrovoljce za srpski dobrovoljački korpus. Sedamdesetak zarobljenih austro-ugarskih vojnika hrvatske nacionalnosti bira ga da ih predstavlja u razgovorima sa srpskim oficirima. To je pitanje na kojem se putovi Alojzija Stepinca i Josipa Broza razilaze. Naime, Josip Broz reagira sasvim suprotno od Alojzija Stepinca i odbija dati zakletvu srpskom kralju i tako pogaziti već datu prisegu austrijskom caru i kralju Franji Josipu, a što se u to vrijeme smatralo izuzetno nečasnim. O tome svjedoči i Mile Budak, kasnije ministar prosvjete i bogoštovlja u Vladi tzv. NDH, koji je tijekom I. svjetskog rata poslije Kolubarske bitke i velike pobjede srpske vojske zarobljen sa još 10 tisuća Hrvata u zapadnoj Srbiji, koji u svojoj pripovijetki „Ratno roblje“ piše: „ … među Srbima je kolala krilatica – Tko izdade cara Franju Josipa, izdat će i kralja Petra. Tko zna da ga gledaju takvim očima, taj svršava, ako ne pogine, ili na vješalima ili na trijumfalnim kolima. Drugoga izlaza nema.“ Tim riječima Mile Budak kao da je predvidio Stepinčev put, put na trijumfalnim kolima katoličanstva, biskupstva, blaženstva i svetosti, što su kasnija povijesna zbivanja i potvrdila.

No, Josip Broz ne želi dati zakletvu kralju Srbije, nečasno je pogaziti već datu zakletvu. O razlozima odbijanja srpskog kralja sam Broz u „Zborniku sjećanja“ iz 1977. godine piše: „Zajedno sa 70 drugova odbio sam stupiti u Dobrovoljački korpus. Rukovodstvo tog korpusa koje je radilo po instrukcijama srpske vlade, taj korpus su tretirali kao oruđe velikosrpske politike. Odbili smo da je položimo srpskom kralju.“

Josip Broz nije dakle htio u srpske dobrovoljce jer se nije slagao sa velikosrpskom politikom. Alojzije Stepinac se srpskom kralju poklonio, a Josip Broz nije. I ne samo da mu se nije poklonio, već će ga kasnije i ukloniti i zabraniti mu povratak u Jugoslaviju.

Za kraljevinu Jugoslaviju se često zna reći, opravdano, da je bila tamnica naroda. Zadnjih godina primjetno je nastojanje crkvenih katoličkih krugova u Hrvatskoj da se Stepinca nametne kao moralnu vertikalu cjelini hrvatskog društva. U ovom prvom dijelu ogleda o Brozu i Stepincu, samo napominjem da je u toj tamnici naroda Broz robijao od Mitrovice do Lepoglave i tako i doslovce dijelio sudbinu svoga naroda, a Stepinac je kao crkveni visokodostojanstvenik u Kraljevini kojom u ime boga na zemlji vlada srpski kralj, uživao sve privilegije povlaštene buržoarske klase, kraljevske kamarile i crkvene pravoslavno-katoličke  elite. Naravno da se samo po sebi postavlja pitanje. Tko može biti moralna vertikala jednog cijelog naroda – onaj tko dijeli sudbinu njegovu ili onaj koji je ne dijeleći je u punini i ne osjeća? Dok je Alojzije Stepinac u kraljevini Jugoslaviji srpskom kralju ljubio ruku, Josip Broz ga je rušio.

U povijesti svjetske politike od Hrvata ima mjesta samo za jednoga koji je u svijetu općeprihvaćen kao svjetska veličina, a to je Josip Broz. Odreći se onoga po kojem nas u svijetu mogu prepoznavati protivno je logici. Pametni narodi i pametni predstavnici tih naroda uzimaju i koriste iz svoje povijesti sve što im može biti od koristi. Tako bi trebalo biti i sa našim hrvatskim narodom.