Dodikova demagogija o pomirenju

Izdvajamo

• Dodik nije opijen vinom, jer bi se prije ili kasnije otrijeznio. Prije da je opijen vlastoljubljem, gdje otrežnjenje nastane nakon pada u vlastitoj krvi, na zemlju. Zar ništa nije naučio iz Miloševićevog slučaja?

Povezani članci

• Tužilaštvo otvara predmet o postupanju Softića, Izetbegović znao da nema legitimitet
• Milorad Dodik: BiH je nemoguća država i jedina logika je da se mirno raziđemo
• Divljački napad na Antu Tomića paradigma je duboke krize u koju je hrvatsko društvo upalo
• Vjera u Boga i hrvatska sloga!
• ZAŠTO JE VELEŽ VAŽAN
• Beograd je radikalski brlog, urbanistička i duhovna razvalina

I Konfučije je zvao plemenitim ljude one koji se ne ponižavaju a spremni su na pomirenje. Huljama je zvao one koje se ponižavaju a nisu spremni na pomirenje.

Zajedno sa Nelsonom Mandelom, Desmond Tutu anglikanski nadbiskup i dobitnik Nobelove nagrade za mir 1984. godine, je jedan od najpoznatijih boraca za ravnopravnost crnaca u borbi protiv aparthejda u Južnoafričkoj Republici. Prilikom svog imenovanja za predsjedavajućeg Komisije za istinu i pomirenje 30 novembra 1995 obratio se javnosti sa sljedećim riječima: „Nadam se da će rad Komisije otvoriti rane da bi ih očistio, i tako spriječio njihovo gnojenje. Ne možemo biti površni i reći da je prošlost pokopana, jer ona neće biti pokopana i pratit će nas. Pravo pomirenje nikada nije jeftino, jer ono se bazira na oprostu, koji je skup. Oprost opet ovisi od kajanja, koje se bazira na spoznaji lošeg djelovanja, a time i na razotkrivanju istine. Čovjek ne može oprostiti ono što ne zna.“

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik rekao je u svojoj jučerašnjoj izjavi da se teško može doći do pomirenja naroda u BiH s obzirom na to da su svi zarobljeni u svojim istinama bez sposobnosti za kompromis i konsenzus, ali da treba težiti međusobnom uvažavanju i očuvanju mira i stabilnosti. Kazao je i da narodi u BiH imaju svoje historijske težnje koje u suštini ne znače pomirenje. On je za FTV rekao da je teško, gotovo nemoguće stvarati pomirenje uz uplitanje međunarodnog faktora i uz ulogu koju je odigrao Haški tribunal. Haški tribinal je za nas Srbe bio navijački, nije bio pošten i nije dao osnova za pomirenje jer je htio samo da osudi jednu stranu. Isto tako, Dodik tvrdi narodi u BiH imaju svoje historijske težnje koje u suštini ne znače pomirenje.

Ne bi Dodiku pomoglo niti čitanje Tutuovu knjige „Knjiga praštanja“ (The Book of Forgivning iz 2014 godine), jer se čitava logika Dodikove vladavine i čuvanja vlasti zasniva na antibosanskoj percepciji i politici konflikata. A time i njegove nedodirljivosti BiH pravosuđu. Bilo bi isuviše licemjerno upoređivati Desmunda Tutua, nobelovca sa Dodikom, političara sa američke crne liste i raspravljati ko je u pravu kada se tumači pomirenje i praštanje. Jer da se može miriti i praštati dokazali su i crnci i bijelci u Južnoafričkoj Republici nakon pada aparthejda, a i narodi bivše Jugoslavije nakon pada fašizma 1945 godine.

Dodik delegitimiziranjem Tribunala u stvari štiti sistemski počinioce udruženih zločinačkih poduhvata, kao što to radi i državni aparat Republike Srbije, i u kojima su istina, praštanje i pomirenje „nepoželjni“. Haaški sud je osnovan u cilju individualizacije zločina, kako bi se izbjegla kolektivna krivnja. Individualizacija odgovornosti za zločine i činjenice je problem po Dodiku, nikad poželjna pomoć u procesu pomirenja. Zato Dodik i ne preza od označavanja Haaškog suda kao „anti-srpskog“ i prijetnjom po opstanak srpskog naroda u BiH servirajući mu jeftine klišee poput pristrasnosti suda i etničkog sastava optuženih Srba. Sa svojom propagandnom mašinerijom ga nastoji delegitimizirati i prikazatil kao anti-srpski, te tako obesmisliti dokaze i činjenice koje se u Haagu utvrđuju.

Činjenica jeste da građani nisu prepreka pomirenju, ali i da su pod velikim uticajem vladajućih nacionalističkih struktura koje uz govor mržnje i kontrolu medija nastoje održati status quo i usporiti dalji razvoj BiH. I Konfučije je zvao plemenitim ljude one koji se ne ponižavaju a spremni su na pomirenje. Huljama je zvao one koje se ponižavaju a nisu spremni na pomirenje.

Dodik nije opijen vinom, jer bi se prije ili kasnije otrijeznio. Prije da je opijen vlastoljubljem, gdje otrežnjenje nastane nakon pada u vlastitoj krvi, na zemlju. Zar ništa nije naučio iz Miloševićevog slučaja?