Doći će dan

Izdvajamo

• Umoran sam. Ne odričem se parole: borba se nastavlja, ali predajem je u ruke mladima (i nadam se, vjerujem da takvih mladih ima), takvima koji su spremni vlastiti interes podrediti interesu šire zajednice, koji neće pristati da kažu kako je Laž – Istina, samo zato što im to osigurava plaću, takvima – napokon - koji će biti spremni otresti prašinu povijesnih legendi i povijesnoga revizionizma i stati pod razvijene zastave ideala. Kada govorim o idealima, jasno je na što mislim. Ono što zastupa rigidna desnica koja jača iz dana u dan, to nisu ideali, to je put u propast.

Povezani članci

• NAJBOLJIMA JE SUĐENO DA POBJEĐUJU
• Kuda ide Italija s predsjednikom senata La Russom i predsjednikom zastupničkog doma Lorenzom Fontanom koji su u službi neprijatelja?
• Protiv „južne znanosti“ o jeziku i književnosti
• Selektor Litvanije za tacno.net: Bolji ste, bilo bi čudo da ne odete u Brazil
• Srbi, pederi, ostali
• Država uzima od siromašnih da bi davala bogatima

Tomislav Jakić – Foto: šg

Doći će dan. Dan kada će maske pasti, dan kada će Istina nadvladati Laž, dan kada će narodi svijeta shvatiti da svoj opstanak mogu osigurati samo zajedništvom, a ne stalnom konfrontacijom kao pijuni moćnika koji s njima igraju smrtonosni globalni šah, dan kada će odgovorni za smrt stotina tisuća i milijuna ljudi (zbog isprovociranih ratova, režiranih državnih udara i ‘revolucija’, zbog zanemarivanja katastrofalnih posljedica uništavanja prirode, zbog ‘širenja demokracije’ ognjem i mačem, zbog sustavnog zapostavljanja globalnoga Juga, gdje su smrt od gladi, nedostatak najosnovnijih lijekova, nemogućnost pohađanja škole – svakodnevica, doći će, dakle, dan kada će svi koji su za to odgovorni završiti tamo gdje im je i mjesto – na sudu. I biti osuđeni (upozoravam: upotrebljavam množinu!), baš kao što su bili osuđeni nacistički zločinci u Nuernbergu godine 1946. Doći će dan, kada ćemo prestati slaviti zločince kao heroje, a istinske heroje vratiti u kolektivnu memoriju, doći će dan kada će se međunarodno sudstvo oteti iz zagrljaja politike što mu je oduzela svaki legitimitet, pretvarajući ga u oruđe ostvarivanja interesa vladajućih klika. Doći će dan kada će mediji biti opet ono što jedino i trebaju biti – izvor informacija za najširu javnost koja će – oboružana tim informacijama, objektivnim, pravodobnim i cjelovitim – moći izbore pretvoriti u sredstvo kojim bitno utječe na to kakvu će vlast imati (umjesto da se svakih nekoliko godina trabunja o ‘prazniku demokracije’ koji – ovakav kakav jest – pomaže demokraciju pretvoriti u žalosnu karikaturu.

Godinama bio sam stalni gost na portalu tacno.net. Najprije uglavnom tekstovima što sam ih objavljivao u zagrebačkom tjedniku Novosti, a potom analizama i prikazima pisanima isključivo za tacno.net. Pokušavao sam, uvijek i zaista uvijek, polazeći od neprijepornih činjenica, ponuditi svoju interpretaciju onoga što se zbiva u svijetu (ponekada i kod nas). Izbor tih tekstova pojavio se prije godinu dana u knjizi ‘Točno na tacno.net’ objavljenoj u Mostaru, a promoviranoj u Mostaru i Zagrebu. Za sve te objavljene tekstove, kroz sve te godine, bio sam i jesam siguran da mogu stati iza njih svojim ljudskim i profesionalnim integritetom. Bilo ih je, i to ne baš malo, kojima se nisu  sviđali ni moji tekstovi, a ni ja – njihov autor. Bili su, zamislite molim vas, različiti. Nisu se uklapali. Niti sam se ja uklapao, ili pristajao da budem uklopljen. Pa je bilo i napada, pa je bilo i etiketiranja, ružnih – naravno, jer već je i samo etiketiranje ružno, no ono što me u svemu tome poticalo da nastavljam bilo je to da nikada nitko, ama baš nitko, nije argumentima i činjenicama opovrgnuo bilo što od onoga što sam napisao. Difamiranje autora u nedostatku ozbiljnog argumenta kojim bi se pobilo ono što on tvrdi, jadan je i jedva spomena vrijedan pokušaj umanjivanja istinitosti izrečenoga, odnosno napisanoga.

Ipak, vrijeme čini svoje. Stanje u svijetu što sam ga promatrao i analizirao, mijenjalo se – doduše, ali te promjene nisu slutile na dobro. Aveti hladnoga rata ponovo su postajale dominantne na međunarodnoj sceni s koje su još i prije ‘povijesne’ 1990. bile protjerane – tako smo se barem nadali. Uzalud. Vratile su se, još otrovnije, još spremnije za nove konfrontacije, još bezobzirnije u borbi za globalnu hegemoniju što nikada i nije prestala. Svijet se s jedne strane integrirao, da bi se s druge – fragmentirao. Demokracija koja je zamjenjivala jednostranačke autoritarne režime sve se više svodila na održavanje višestranačkih izbora, praćenih u sve većem stupnju korupcijom i ‘političkim namještaljkama’, pri čemu su pobjednici tih izbora nerijetko bili tek lutke o koncu onih koji su im, bilo financijski, bilo golom silom, pomogli da dođu na vlast.

Ovdje, u regiji, odnosno u državicama izniklim na području nekadašnje jugoslavenske federacije, utrka u odbacivanju svega, ama baš svega što je bilo prije godine 1990. postajala je sve bjesomučnija, uz rezultate što su postajali sve porazniji za građane. Pratila ju je utrka u odricanju od svijetlih tradicija borbe za slobodu iz vremena Drugoga svjetskog rata, u bacanju u zaborav (uz prigodno demoniziranje) onih koji su za tu borbu bili najzaslužniji, uz pokušaj uništavanja (doslovno) svakoga spomena na tu borbu i njezine heroje. U tu ‘bitku protiv prošlosti’ spada svakako i grubo i neznalačko, ali krajnje tendenciozno i prozirno preimenovanje ulica i trgova, kao i najprije tiho i sramežljivo, a potom, kroz medije, publicistiku, obrazovanje, ali i politiku sve glasnije i sve bezobraznije rehabilitiranje onih snaga iz te ne tako davne prošlosti koje zaslužuju samo jedno: apsolutnu osudu i potpuni zaborav.

Onda su došle tri godine pandemije što je službeno okončana, s time da mutirani virus nije nestao, nego je – kako se čini – u ponovljenom pohodu. Kroz te tri godine postalo je tragično jasno kako je svijet nepovratno podijeljen, jazom čak većim, a kroz to i opasnijim od onoga što je karakterizirao razdoblje blokovske podjele. Čak ni u proizvodnji cjepiva nije bilo moguće ostvariti toliko potrebno jedinstvo, čak se i kod cjepiva gledalo najprije na to tko ga je proizveo, a tek potom kada je proizvedeno i kakvo je. Pa nakon toga – tko će ga dobiti (kupiti, naravno, jer pandemija je pretvorena u golemi izvor prihoda). Svemu tome valja dodati i racionalno neobjašnjivu, ali agresivnu i medijski dobro zastupljenu frontu protivnika cijepljenja i zagovornika svakakvih teorija zavjere, pa i negatora (stotinama tisuća umrlih usprkos) i same činjenice postojanja pandemije. Oni koji su prvi priskočili u pomoć, Kinezi i Kubanci (!) brzo su gurnuti u zaborav, rusko cjepivo, makar prvo u svijetu, nikada nije dobilo odobrenje za upotrebu u Evropskoj uniji.

I nakon svega toga, a vrijeme čini svoje – rekoh, došao je rat u Ukrajini. ‘Ilegalni i ničim izazvani’ ruski napad na tu zemlju, kako se zapadna propaganda do dana današnjega nije umorila ponavljati. Pokušavao sam u tih proteklih godinu i po ostati ono što novinar u prvome redu treba biti – objektivni promatrač, onaj koji se ne priklanja, nego skuplja što je više moguće podataka (na svim stranama!) da bi ih prezentirao javnosti, kako bi ta javnost – znala, umjesto što ju se pretvara u objekt manipulacija kriminalnih razmjera (i isto takvih posljedica). No, progovoriti objektivno o ratu u Ukrajini, o njegovoj genezi, o svemu onome što se na Zapadu uporno i dosljedno prešućivalo, progovoriti o tome kakva je unutarnje-politička scena te površinom najveće evropske zemlje, tko su snage koje njome dominiraju, a tko oni koji iza njih stoje (dok jedni i drugi složno kliču: Slava Ukrajini, što je ekvivalent ustaškom Za dom – spremni, ili nacističkom Sieg Heil!), to se pokazalo ne samo Sizifovim poslom (dakle, uzaludnim), nego i opasnim poduhvatom. Takvo ponašanje i bilo kakvo zdravorazumsko razmišljanje i zaključivanje u zemljama čija su vodstva bezrezervno prihvatila anti-rusku platformu Washingtona (a uskoro će isto tako prihvatiti i anti-kinesku, ili će barem biti izložena golemim pritiscima da to urade) od novinara ne samo da nitko nije očekivao. Takvo je ponašanje – profesionalno i pošteno – bez iznimke donosilo ružne etikete, sumnjičenja, otvorena optuživanja, a u najblažoj varijanti: odmahivanja rukom u stilu: znamo mi njega/nju.

U malo otvorenijoj varijanti, onaj tko se drznuo imati svoje mišljenje, izreći ga, upozoravati na nepobitne činjenice, uspostavljati logične uzročno-posljedične veze, suočavao se s javnim (ili ne tako javnim, ali ne manje jasnim) etiketiranjem, što bi rezultiralo progonom na margine medijskoga prostora. U kola ratne propagande upregnute su i javne televizije, što je neopisiva sramota, udarac demokraciji i još neispričana priča. U tzv. mainstream medijima mogla je postojati samo jedna Istina, makar je ona bila ordinarna Laž. ‘Pravo građanstva’ dobile su zato ‘alternativne činjenice’ (konstrukcija koja naprosto ne bi opstala u uvjetima profesionalnoga i na profesionalnoj etici zasnovanoga novinarstva). Lažne vijesti (fake news) postale su neizbježni pratitelji naše svakodnevice, a da se nije našao nitko dovoljno relevantan i utjecajan da kaže: vijest ne može biti lažna, lažna vijest nije vijest, naprosto zato što je – laž. A vijest je nešto što informira o događaju, o onome što se dogodilo, vijest odgovara na pitanja: tko, što, kada, gdje i – zašto (ovo potonje, moje ‘najomiljenije’ pitanje).

I tako smo došli do sadašnjeg trenutka. A vrijeme – ponavljam – čini svoje. Usprkos svemu izrečenome i napisanome ovaj se autor, ja dakle, ne može pohvaliti bilo kakvim uspjehom. Da, znao sam i znam da postoji krug ljudi, utonulih u tamu anonimnosti u koju su ih otjerali bilo egzistencijalni strah, bilo rezignacija, a koji su rado čitali moje analize. Koji su bili voljni razmisliti o onome o čemu sam pisao, što nije nužno značilo da su se u svemu sa mnom i složili. Ni oni, ni ja nemamo, međutim, nikakvoga utjecaja na to što u naše ime rade oni koji su, nerijetko i krajnje suspektnim postizbornim kombinatorikama, prigrabili vlast. Svjesno kažem: prigrabili, jer današnje vladajuće elite, barem kada su u pitanju SAD i EU rade ne u interesu građana, nego kapitala i pobornika unipolarnoga svijeta. To, što je liberalni kapitalizam (koji je u Evropi uništio koncept socijalne države) sustav na umoru, to što unipolarni svijet koliko god se protiv toga borio, uzmiče pred konceptom multipolarnoga svijeta, to u ovoj našoj ‘mračnoj balkanskoj krčmi’ koja kao da obuhvaća cijelu kuglu Zemaljsku, ili barem njezin najveći dio, nikoga ne zanima. E, pa neće više, barem ne javno, zanimati ni mene.

Umoran sam. Ne odričem se parole: borba se nastavlja, ali predajem je u ruke mladima (i nadam se, vjerujem da takvih mladih ima), takvima koji su spremni vlastiti interes podrediti interesu šire zajednice, koji neće pristati da kažu kako je Laž – Istina, samo zato što im to osigurava plaću, takvima – napokon – koji će biti spremni otresti prašinu povijesnih legendi i povijesnoga revizionizma i stati pod razvijene zastave ideala. Kada govorim o idealima, jasno je na što mislim. Ono što zastupa rigidna desnica koja jača iz dana u dan, to nisu ideali, to je put u propast.

No – doći će dan.

Dan kada će maske pasti, dan kada će Istina nadvladati Laž, dan kada će narodi svijeta shvatiti da svoj opstanak mogu osigurati samo zajedništvom, a ne stalnom konfrontacijom kao pijuni moćnika koji s njima igraju smrtonosni globalni šah, dan kada će odgovorni za smrt stotina tisuća i milijuna ljudi (zbog isprovociranih ratova, režiranih državnih udara i ‘revolucija’, zbog zanemarivanja katastrofalnih posljedica uništavanja prirode, zbog ‘širenja demokracije’ ognjem i mačem, zbog sustavnog zapostavljanja globalnoga Juga, gdje su smrt od gladi, nedostatak najosnovnijih lijekova, nemogućnost pohađanja škole – svakodnevica, doći će, dakle, dan kada će svi koji su za to odgovorni završiti tamo gdje im je i mjesto – na sudu. I biti osuđeni (upozoravam: upotrebljavam množinu!), baš kao što su bili osuđeni nacistički zločinci u Nuernbergu godine 1946. Doći će dan, kada ćemo prestati slaviti zločince kao heroje, a istinske heroje vratiti u kolektivnu memoriju, doći će dan kada će se međunarodno sudstvo oteti iz zagrljaja politike što mu je oduzela svaki legitimitet, pretvarajući ga u oruđe ostvarivanja interesa vladajućih klika. Doći će dan kada će mediji biti opet ono što jedino i trebaju biti – izvor informacija za najširu javnost koja će – oboružana tim informacijama, objektivnim, pravodobnim i cjelovitim – moći izbore pretvoriti u sredstvo kojim bitno utječe na to kakvu će vlast imati (umjesto da se svakih nekoliko godina trabunja o ‘prazniku demokracije’ koji – ovakav kakav jest – pomaže demokraciju pretvoriti u žalosnu karikaturu.

U 81. sam godini. Ne hvalim se time, tako naprosto jest. A vrijeme, hajde da kažem još jednom, čini svoje. I prolazi sve brže. Karusel života očito se, kako ide kraju, sve brže okreće. Mogu li bilo kako još aktivno pomoći da se ostvari sve ovo što sam naveo? Sumnjam. Svoje sam odradio. Hoću li dočekati da padnu maske, da jedinstveni svijet u borbi za svoju sutrašnjicu postane stvarnost, da globalni zločinci završe pred sudom, da međunarodno sudstvo postane ono što čovječanstvo od njega očekuje, da se novinarstvo vrati svojim korijenima, a novinari opet postanu cijenjena profesija, da demokracija prestane biti maska iza koje se skriva autokracija (ma kako god ta maska mogla biti lijepa na prvi pogled), i da bude ono što bi zaista morala biti: sustav u službi naroda u kojemu će države biti servisi naroda, a ne njegovi gospodari?

Hoću li sve to, ili makar nešto od toga dočekati? Nisam siguran. Jer, vrijeme čini svoje i neumoljivo protječe.

U nešto, međutim, jesam siguran: doći će dan.