ENG
„Dobro došli u Jadovno“
Autor/ica 👤tačno.net
Izdvajamo
- „Sva sreća“ glede našeg zaborava, umiru oni koji se sjećaju. Kolone sjećanja sve su manje. U novim knjigama o tome nema ništa, a za stare smo se „pobrinuli“ još devedesetih, pogotovo one na ćirilici!
Povezani članci
Povodom 75.godišnjice osnivanja „Jedinstvenog Ustaškog logora Jadovno“, 24.06.1941. NDH
Veliki narodi, ne po brojnosti, već po duhu i intelektualnoj snazi, znali su se suočiti sa svojom mračnom prošlošću i osloboditi se teškog tereta počinjenih zala za bolju budućnost svoje djece. U suprotnom, a tome smo svjedoci i mi i naši preci, naše priče započinju Ovčarom pored Gospića, a završavaju s Ovčarom pored Vukovara.
Piše: Igor Galo
Cestom od Gospića u smjeru Karlobaga, kroz selo Trnavac kreće se kolona autobusa i osobnih automobila prema mjestu Jadovno. Tužna je to kolona tihih i ozbiljnih ljudi. Nose se vijenci u spomen na prvo masovno stratište Srba, Židova, Hrvata i drugih nacija u tek ustoličenoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Skrovite kraške jame šumovitog Velebita nijemi su svjedoci nezamislivih zločina ustaša počinjenih nad nevinim stanovništvom.
Već 11.travnja 1941. godine prve žrtve hapšene su u Gospiću i okolnim selima i dovođene u sabirni centar Ovčara na željezničkoj stanici u Gospiću. Prenapučenost privremenog logora natjerao je ustaške vlasti da pronađu prikladnije i skrovitije mjesto za logoraše. Dovođeni su kamionima do sela Trnavac odakle su pješke sprovođeni do pitomog proplanka Čačić Drage, nedalekog sela Jadovno. Kakvog li naziva mjesta… i koji ga je to izopačeni um odabrao za stratište tolikog naroda za kojega nije bilo mjesta u takvoj nakaradi od države.
Kako je ta nakarada od države u krilu nacističke Njemačke jačala, tako su se i logori i stratišta širila po tadašnjoj «lijepoj našoj» – 24. lipnja 1941. godine ustaške su vlasti zaokružile kompleks logora na Pagu i Jadovnu, zajedno sa sabirnim centrom Ovčara u Gospiću u jedinstvenu instituciju ustaških logora smrti «Jadovno».
Idemo istim putem kuda su kolone žena, djece, muškaraca prolazile pješke prije 75 godina. Uz cestu lijepe kuće, obitelji s djecom lješkare se u vrtovima, cvrkuću dječji glasovi, škola gotova. Iz te ugode promatra se kolona ljudi i vozila u smjeru Jadovna. Mora da su i preci tih istih ljudi tako promatrali kolone «prolaznika» u smrt. Ljude vezane žicom, uz pratnju ustaša, u smjeru velebitskih jama… i ništa valjda nisu vidjeli i ni o čemu nisu imali pojma. Tako i sada. Ni sada ništa ne vide niti ih se išta tiče..
Lokalna vlast je uputila, bolje rečeno preporučila organizatorima, neslužbeno, da se za ubuduće planira održavanje komemoracija u «okruglim» godinama…
Slijedeća 80-ta je baš zgodna, mogli bi je ukomponirati u turističku ponudu, a mjesta po Velebitu baš ima, naročito u jamama … Ganula me briga da se ne uznemirava pitomo stanovništvo brojnim vozilima i ljudima u dane zasluženog odmora pred sam državni praznik 25. 06. Naime, na taj dan 1991. Sabor RH donio je odluku o razdruživanja od SFRJ … a tad uobičajeno pečemo volove i nekako nije nam zgodno.
Uglavnom, ispada da bi mi Hrvati svakih pet godina nekako podnijeli tu komemoraciju. Međutim, godinu za godinom …i to baš na početku turističke sezone?! Nekako je „too much“ za naše tanke živce, pogotovo one PTSP.
„Sva sreća“ glede našeg zaborava, umiru oni koji se sjećaju. Kolone sjećanja sve su manje. U novim knjigama o tome nema ništa, a za stare smo se „pobrinuli“ još devedesetih, pogotovo one na ćirilici!
Cesta se penje uzbrdo. Prekrasni vidici, ozelenjele šume i proplanci. Putokazi za bicikliste i pješake nude namjerniku sve draži čiste prirode. Zimmer frei, Rooms, Apartmans … turizam, poduzetništvo …
Namjernik, domaći ili strani, neće imati priliku biti upozoren na kakvo mjesto je zapravo stigao. O tome mjestu nezamisliva zločina nema znakova pored puta, niti ih ima u turističkoj ponudi koja je namjernika privukla u ove krajeve. Na internetskoj stranici udruge Jadovno, pod rubrikom „Naše blago“ (?) stoji doslovce sljedeće:
„Dva kilometra od sela Jadovno nalazi se Spomen obilježje žrtvama fašizma gdje su, 1941. godine, život izgubili na mučan način mnogi civili, različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti. Unatoč činjenici da nitko (?) od tadašnjih stanovnika Jadovna nije bio povezan s tim stratištem, Jadovno je dobilo negativnu stigmu koja ga je pratila kroz prošlost.“
I to je sve. Pranje svijesti, pranje novca, „prljavog rublja“ ili sve to zajedno… ?
Informacija na internetskim stranicama udruge Jadovno obznanjuje: „Ideja o okupljanju i osnivanju Udruge „Jadovno“ krenula je inicijativom pojedinaca koji su maštali o povratku života na Jadovno. Vratiti tom selu život kakav pamte stari Jadovničani nije lagan posao ali svakako je vrijedan truda“. Vratiti život kojeg pamte stari Jadovničani vrijedan je truda – to je strateški plan i program?
Sve do demokratskih promjena i osamostaljenja Hrvatske spomenik žrtvama logora Jadovno, rad kipara Ratka Petrića iz 1988. ponosno je stajao dok nismo ustoličili demokraciju i višestranačje, a tada je eksplozijom razoren. Od njega je ostao patrljak kojeg okružuje kameni zid na kojemu su bili upisani stihovi „Jame“ Ivana Gorana Kovačića kao trajna „stigma“ upućena onima koji su te zločine počinili. Tih stihova više nema niti u kamenu ali ni u školskim lektirama.
Ipak, spomenik je obnovljen 2011. O zločinu i dalje nema ništa u svijesti visokih predstavnika političke vlasti Republike Hrvatske niti velikodostojnika Crkve u Hrvata, ovi potonji stižu samo do Svetišta Marije Pomoćnice u selu Jadovno.
Stihova iz „Jame“ Ivana Gorana Kovačića i dalje neće biti u kamenim nišama spomenika ali niti u školskim lektirama … Tu na Velebitu, sve je idilično, da ne kažem gostoljubivo, pa i tabla, s meni ciničnim natpisom, «Dobro došli u Jadovno».
Veliki narodi, ne po brojnosti, već po duhu i intelektualnoj snazi, znali su se suočiti sa svojom mračnom prošlošću i osloboditi se teškog tereta počinjenih zala za bolju budućnost svoje djece. U suprotnom, a tome smo svjedoci i mi i naši preci, naše priče započinju Ovčarom pored Gospića, a završavaju s Ovčarom pored Vukovara.
Autor/ica 👤tačno.net
