Dobbs: O objašnjivosti zla
Povezani članci
U svom posljednjem tekstu sam pisao o “objašnjivosti zla“. Dozvolite da objasnim šta mislim ovim izrazom. Trebalo bi da se možemo složiti oko toga da je masakr više hiljada nenaoružanih zatvorenika u Srebrenici u julu 1995. godine zao čin za koji nema opravdanja.
Međutim, to ne znači da ne može biti objašnjen – kao čin državne politike jednog dijela vodstva bosanskih Srba i kao racionalna odluka koju je donio Ratko Mladić, čovjek koji je krojio sudbinu ljudi u Srebrenici.
Masakr u Srebrenici spada u posebnu kategoriju ratnih zločina, toliko monstruoznih da ih normalni ljudi ne mogu ni zamisliti. Opisan je kao genocid u presudi Haškog tribunala.
Kako god ga želite nazvati, ne možete poreći da je to jedan od najgnusnijih zločina u ratovima koji su rascijepili bivšu Jugoslaviju u periodu između 1991. i 1995. godine, kao i da je u pitanju najgori masakr koji se desio u Evropi od kraja Drugog svjetskog rata.
Zbog toga sam toliko pažnje posvetio dešavanjima u Srebrenici na svom blogu, jer predstavlja jedan od najstrašnijih primjera zla koje ljudi mogu počiniti jedni drugima.
U slučaju bivše „zaštićene zone” Ujedinjenih naroda, zlo se zasniva na činjenici da se desilo na lokaciji koja je udaljena nekoliko sati avionom od velikih evropskih centara krajem dvadesetog vijeka, na kontinentu koji je osmislio slogan „Nikada više“.
Kako nismo u stanju da razumijemo takvo zlo, često ga opisujemo kao „neshvatljivo“, a počinioce nazivamo „luđacima“. Na taj način izbjegavamo razmišljati o uzroku i posljedicama, kao i načinu na koji ljudi donose presudne odluke.
Nakon što sam prostudirao Mladićevu karijeru i njegova djela u bosanskom ratu, i nakon što sam ga posmatrao na sudu u Hagu, nisam vjerovao da ga se jednostavno može odbaciti kao ludog psihopatu. Njegove odluke su refleksija njegovog shvatanja sopstvenih interesa i interesa njegovog naroda.
Sa njegove tačke gledišta, to su bile racionalne odluke zasnovane na tvrdokornim, izopačenim kalkulacijama o prednostima i manama različitih načina djelovanja. Prema njegovom mišljenju, zlo je objašnjivo.
Iako još uvijek nije najjasnije kada je i kako Mladić odlučio ubiti sve vojno sposobne muslimane iz Srebrenice, ipak posjedujemo dovoljno dokaza da je njegova uloga u tome bila centralna.
Istraživači ratnih zločina iz cijelog svijeta su istraživali ovaj zločin više od decenije dok je Mladić bio u bijegu. Veliki broj dokaza do kojih su došli je već predstavljen za vrijeme tri velika suđenja njegovim bliskim saradnicima.
Sudije ostaju fokusirane na pitanje Mladićeve krivnje ili nevinosti, ali za obične posmatrače u sudnici, pravna pitanja su zamijenjena većim historijskim pitanjem – Zašto?
Da bismo došli do odgovora na to pitanje, treba da promotrimo Mladićeve motive i način donošenja odluka u nekoliko različitih faza. Sve sugestije vezane za ovo pitanje su dobrodošle, ali ovo su bile najveće misterije za mene kada sam započeo svoju istragu.
Za vrijeme popisa stanovništa u Titovom periodu, Mladić se nije izjašnjavao kao Srbin, već kao „Jugosloven“.
Kako je profesionalno jugoslovensko vojno lice indoktrinirano u titoističkoj ideologiji „bratstva i jedinstva“ postalo srpski nacionalista koji ne prihvata kompromise i koji je poveo rat protiv svoje braće južnih Slavena?
Kako je Mladić opravdao svoja djela samom sebi? Kako se deportacija čitave populacije i ubistvo hiljada muslimanskih muškaraca uklopila u njegovu strategiju vojnog komadanta posljednjih mjeseci rata u Bosni?
Kada se Mladić posvetio ratu protiv neprijatelja Republike Srpske, zašto je primjenjivao metode koje su podrazumijevale „zločine protiv čovječnosti“, kako se navodi u ženevskoj konvenciji i drugim općeprihvaćenim normama međunarodne sudske prakse?
Zar nije mogao ostvariti svoje ciljeve koristeći „civilizovanije“ metode? Zašto je mislio da se može izvući? Pokušat ću naći odgovor na ova pitanja u narednim danima dok budem završavao svoju istragu o „porijeklu zla“.