Djevojčica, “Naš Tito” i Kolindica

Autor/ica 👤Goran Sarić 6.5.2015. u 09:39

Povezani članci

Svako ovo slovo kao da je mome, u paklu Jasenovca i norveških zima do kraja smorenom, a ne tvome djedu upućeno! Tako se svijetli krugovi istorije katkad – na raznim mjestima i u udaljenim vremenima – na čudan način sljube, i preklope.

Početak maja, i dani pomiješanih osjećanja: Prvi, četvrti, pa peti, i deveti… Spomen na uranke i davne pobjede, ali i ono košmarno popodne jedne mladosti, sporu “uvertiru” u pakao ranih devedesetih. Stalno se vrte i vraćaju isti “filmovi”…

I mada se Prvi maj, budući crven, za razliku od Francuske, Njemačke i nekih drugih zapadnih zemalja ovdje ne slavi, uvijek mi nešto ipak zagrije herc. Budu to nenadan miris jagnjetine, pa i izmaštan, ili pak telefonski iz zavičaja, tamo gdje se odista vrte pretili “blejavci” a maligani teku “potocima”… A ako sve to nekim čudom i izostane, tu je solistička kap rakije, domaće, u vrtu utišanom. Za pokoj onima kojih više nema, i za kûc, “živilite” prijateljima koji se ratom i “demokratskim promjenama” nisu pretvorili u suncokrete.

Ovdje se, nakon kraljevske fešte 27. aprila, 4. maj obilježava kao Dan sjećanja na žrtve svih (holandskih) ratova, a peti maj je Dan oslobođenja. Sve skupa, velika emotivna “klackalica”: iz vrućeg u hladno, iz hladnog u vruće, pa sve tako ukrug!

I eto, Dan sjećanja. Gledam kralja i kraljicu. Smrtno ozbiljni, sve u crnom, polako kroče po kaldrmi Dama. Prolaze kraj vojnog ešalona, i mase ljudi s njihove desne strane. Kraljica i dalje vitka, ribolika, kao da nije već izrodila tri prekrasne djevojčice. Stalno se plašim da se onako visoka, pa još u štiklama, ne oklizne, i tresne o tvrdu kaldrmu. Zalud se brinem. Čvrsta je ona, jak soj – latinoamerička krasotica.

Za koji čas njih dvoje će, po običaju, prvi položiti vijenac na spomenik onima koje je – Tu i Tamo, Ovamo i Onamo, sjever, istok, zapad, jug, juče ili prije bukadar godina – pomeo vihor rata.

A ja i dalje, zureći u ekran, sve nešto mislim na našu muku. Onu od prije, i ovu danas. Ima li joj kraja? Kad li će nam se već jednom s grbače skinuti – ili pak: biti skinuti?! – svi oni “naši”, narodni “kraljevići”, idiotići, kreteni nulte kategorije? Ima li kraja kolu bola, balkanskom? Teško. Jer, čini se, čim jedni sjašu – drugi uzjašu.

Zdvojan, “prešaltam” na BHT1. Tamo na dan Brozove smrti prikazuju mnogo nagrađivani dokumentarac “Naš drug Tito”. Na RTS-u i HTV-u nisam našao nikakav pomen Godišnjice. Njihova istorija, očito, počinje od “nule”. Tačnije, od Dvije Nule: F. & M.

Cjelovečernji dokumentarni film Sabine Subašić i Robina Hunzingera “Naš drug Tito” je francusko-bh koprodukcija. Film se bavi kultom Josipa Broza Tita, sjećanju na njega i period komunizma, iz ugla djevojke koja je rasla u Titovo vrijeme u bivšoj državi. Nju su, tokom posljednjeg rata, četnici protjerali iz Foče, pa sad, tragajući za bivšom sobom, obilazi bivšu Jugu i preispituje Titovu zaostavštinu.

Ovdje, uz ostale, o pokojnom predsjedniku govore Emir Imamović Pirke i Abdulah Sidran. Obojica sa kritičkim tonovima, ali obojica – Pirke vrlo jasno, Avdo, kao i obično, malo zakukuljeno – u osnovi pozitivno. Kraj Pirketa čak, dok govori, o zid naslonjena, velika Titova slika. Pominju i Goli Otok, tu crnu mrlju Tita i socijalističke Jugoslavije. Dugi, spori kadrovi tog, po svemu, groznog mjesta: kamen, kamen i samo vreli kamen. Stvarnost mu golija čak i od “nudističkog” imena!

A je li se moglo, tada, drugačije? Sigurno jest. Žao mi je svakog nevinog, ali i vinog, bez suda i suđenja nastradalog čovjeka. No, povijest je, da prostite, katkad jebeno komplikovana stvar. Zahvaljući odvajanju od Josipa Visarionoviča mi Jugosloveni smo izbjegli sudbinu Rumunije, Bugarske, Čehoslovačke, Poljske, Mađarske… I tako, veoma dugo, za sve njih bili: Zapad.

Bez namjere da ikog branim, ili napadam, pitam se: koliko jedan čovjek, a napose državnik, smije učiniti loših stvari a da u kolektivnoj svijesti svog naroda ipak ostane upamćen kao – pozitivna ličnost? Na jednoj strani: “meka” diktatura, Goli Otok, Bleiburg, obračun sa političkim neistomišljenicima, a na drugoj – antifašizam, drugačiji socijalizam, nesvrstanost. Koja strana, na koncu, preteže? Djevojci iz filma je jasno. Zato, valjda, dokumentarac i završava njenim poklonjenjem Maršalu, u Kući cvijeća.

Njen krug se tako konačno zatvorio. Djevojka iz Foče je, nakon dugog traganja, pronašla odgovor na neka važna pitanja. Iskreno se nadam da će time konačno pronaći svoj mir.

Isa Hamerlinck, foto: nos.nl

Opet se, virtuelno, vraćam na Dam. Ceremonija pri kraju, vijenci položeni, a vojni trubač, kao neki holandski robert lee prewitt iz romana Odavde do vječnosti, u muku nepregledne mase, svira povečerje. Poslije toga se na pozornicu penje 14-godišnja Isa Hamerlinck. Djevojčica će pročitati pjesmu posvećenu žrtvi rata. Ona, koja za Veliku Vojnu zna samo iz priča, knjiga, sa malih i velikih ekrana. Pjesma joj je proglašena najboljom od preko 200 literarnih radova “na zadanu temu”:

To stalno dolazi i dolazi

Rečeno nam je, kao more, sa svih strana

Dobro i zlo, kako god da pogledaš

Mi dobro znamo šta si učinio

Ali šta, šta da smo mi bili tamo

Bismo li i mi isto napravili

Toliko pitanja za tebe, ali više se ne može

Više ih ne mogu postaviti, nikad nisam ni mogla

Ali šta, šta i da jesam

Da li bih to učinila, da li bih to željela

Šta ako bih dobila odgovore

Da li bih bila razočarana, ili pak ne

Sve više pitanja, samo dolaze i dolaze

Rastu i rastu, kao pješčane dine.

Bravo, Isa, ove stihove kao da sam ja pisao! Svako ovo slovo kao da je mome, u paklu Jasenovca i norveških zima do kraja smorenom, a ne tvome djedu upućeno! Tako se svijetli krugovi istorije katkad – na raznim mjestima i u udaljenim vremenima – na čudan način sljube, i preklope.

Još kad bi to shvatila i časnim sjenama Jasenovca očito nesklona Kolindica… No, istorija je ionako pametnima učiteljica, a onim drugim maćeha života, zar ne?!