Disidenti zdravog razuma

Povezani članci

• Rosensaft: Zašto je grupa Jevreja došla da oplakuje žrtve genocida u Srebrenici
• KORONA HDZ
• Jakob Finci: Original Hagade nije izašao iz muzeja, nego je izlagan faksimil koji je štampao i platio Rabic
• Ministrica vanjskih poslova Njemačke večeras stiže u Sarajevo
• Neće nas američki ambasador podučavati što i kako da radimo
• Dejan Ilić: Politički i intelektualni testament sklopljen je precizno i nedvosmisleno

Kako vrijeme prolazi, sve je očiglednije da je bilo kakav racionalan dijalog između ljudi na vlasti i aktivista pomalo posustalog socijalnog bunta, unaprijed osuđen na neuspjeh. To je prosto zato što su u sudaru dva različita sistema političkog mišljenja, kao i dvije međusobno nepomirljive socijalne etike. I dok frustrirani građani svoju socijalnu i političku poziciju definišu žestokom parolom “Odlazi, bando lopovska!”, dotle federalni foteljaši sa premijerom Nerminom Nikšićem na čelu do besvijesti manipuliraju tom pričom, tumačeći je kao sociopatologiju huliganstva, što se vidjelo i prije dva dana, tokom rasprave u Predstavničkom domu Federalnog parlamenta. Oni su spremni da se bave svim i svačim samo ne vlastitom krivicom, čak i po cijenu da ih međunarodni politički i intelektualni autoriteti proglase disidentima zdravog razuma.

 Piše: Gojko Berić

I posljednji idiot zna da paljenje zgrada državnih institucija zaslužuje osudu i samo osudu. Paradoks je u tome što se glas obespravljenih, poniženih i gladnih ne bi nikada čuo da nije bilo razbijanja i paljenja. Kako taj paradoks razriješiti? Valjda tako što će gospodin Dragan Lukač, direktor Federalne uprave policije, konačno otkriti imena nalogodavaca i organizatora “huliganskog juriša” na ustavni poredak zemlje i pohapsiti ih, pa da tu priču završimo. Ko je palio, neka ide u zatvor. Ništa lakše nego pohapsiti i osuditi deset ili dvadeset tinejdžera. Ali, dokle ćemo čekati da federalna policija i federalno pravosuđe oprobaju snagu u sudaru sa onima koji su državu opljačkali i pokrali do te mjere da su je skoro uništili?

Povodom najnovijih događaja u našoj zemlji oglasila su se i dvojica bivših visokih predstavnika u Bosni i Hercegovini, Paddy Ashdown i Wolfgang Petritsch. Prvi smatra da se cijela politička nomenklatura koja vodi BiH mora promijeniti, ili barem u velikoj mjeri osvježiti, i poručuje: “Ratni lideri moraju otići”, dok je Petritsch mišljenja da se “stare elite moraju suočiti s posljedicama svog neuspjeha u upravljanju zemljom”. Ove poruke su slične i vrlo znakovite, s tim što austrijski diplomata ide dalje, sugerišući da oni koji su upropastili zemlju ne mogu otići nekažnjeni. Često se sjetim diplomate po imenu Charles Crawford. Tako se zvao ambasador Velike Britanije u Bosni i Hercegovini, koji je tu dužnost obavljao od 1996. do 1998. godine. Crawford je u Sarajevu imao jedno izvanredno zapaženo predavanje iz kojeg sam upamtio samo dvije ili tri, ali neobično važne rečenice: “Ratni profiteri su isto što i ratni zločinci. Da bi se pravda namirila, trebalo je organizovati brza i efikasna suđenja, uz obavezno oduzimanje nezakonito stečene imovine”.

Bila je to dobra, sa stanovišta socijalne pravde jako privlačna ideja. Ali, imala je jednu manu – bila je nerealna. Takva suđenja zahtijevala bi golemu pravnu mašineriju koju je mogla organizovati i finansirati samo međunarodna zajednica. Međutim, svijetu nije padalo na pamet da se bavi tim poslom. Zapad je nakon Daytona poslao u Bosnu i Hercegovinu 60 hiljada vojnika NATO-a sa zadatkom da očuvaju mir, a sve ostalo bilo je prepušteno stihiji zvanoj “treniranje demokratije”, pa su korupcija i nekažnjena tajkunizacija uzimale sve više maha. Srbijanski premijer Zoran Đinđić takođe se zalagao za kažnjavanje i oduzimanje imovine onima koji su se prevarama i pljačkama obogatili, “jer ako im ostanu banke i trgovine, šume i livade, i kuće i imanja”, vlast će uvijek biti njihova. Vlasnici kapitala biraju svaku vlast, oni su omča oko njenog vrata i njen oslonac u isti mah.

Ljudi su na malo šta tako osjetljivi kao na lopovsko bogaćenje, što je privilegija koja ide uz profesionalno bavljenje politikom. Problem u Bosni i Hercegovini je u tome što njen politički sistem čine tri samostalna, međusobno netrpeljiva etnička totalitarizma. Osim toga, građani ne biraju vlade, već glasaju za stranke, a ove određuju ko će biti premijer, a ko ministri. Ti ljudi svakog jutra sjedaju u svoje fotelje sa instaliranim mišljenjem svog partijskog šefa. Partijski vrhovi određuju šta će ko raditi, sve do posljednjeg aktiviste u nekoj kasabi. Ne očekujte od njih da u ime ljevičarskih, socijaldemokratskih ili nekih drugih ideala napuste svoje položaje. Zato je Nermin Nikšić krajnje iskren kad kaže: “Nisam lud da podnosim ostavku”. On je u sadašnjim zbivanjima samo gromobran Zlatka Lagumdžije. Da su htjele da se nose sa teškim socijalnim problemima, vladajuće stranke bi to i činile. Njihova ravnodušnost prema životnoj svakodnevnici traje godinama, što je stvaralo atmosferu socijalne netrpeljivosti, koja je na kraju i eksplodirala. I kao što su punih dvadeset godina bile solidarne u promociji korupcije, pljačke i ličnog bogaćenja, danas su te iste stranke jedinstvene u odbrani svoje vlasti od “huliganskih nasrtaja”.

Pripadnici vladajuće nomenklature su produkt okamenjenog sistema. Možemo uzvikivati “Odlazi, bando lopovska!”, možemo ih mijenjati, na izborima ili pod pritiskom građanskih apela, kao što se sada dešava, ali će umjesto njih doći jako slični njima, klonirane figure iz istih partijskih šinjela. Narodni plenumi su dobra stvar, oni su vihor koji može prerasti u oluju, ali može i sasvim utihnuti. “Treba sada tu draču, to žbunje i na njemu parazite polako posjeći”, rješenje je koje nudi tuzlanski profesor i književnik Nedžad Ibrahimović. To žbunje i ta drača su i moj profesionalni problem – čekaju me svake srijede s kojeg god kraja počnem pisati ovu kolumnu. I ne vidim da se taj surovi politički pejzaž išta mijenja.

oslobodjenje.ba