Dino Mustafić: BOSNOFOBIJA

Izdvajamo

• Svaka budala zna da se Bosna i Hercegovina ne može raspasti u miru. Zato treba glasati za stranke koje nude mir i prosperitet, novi vrijednosni sklop, promjenu političke paradigme etničke demokratije. Historijska je odgovornost na građanskim partijama da pokažu svoju stvarnu multietničku platformu u kojoj neće postojati mogućnost majorizacije bosanskih Srba i Hrvata. Nije dovoljno to govoriti samo retorički, mora biti vidljivo i na izbornim listama sa većim brojem neistomišljenika politika SNSD-a i HDZ-a, a koji dolaze iz srpskog i hrvatskog korpusa. SDA ukoliko želi dobro svom narodu i državi mora otići u historijsku svlačionicu, redefinisati svoje političke stavove i konceptualno se promjeniti u konzervativno-tradicionalnu stranku građanskog desnog centra.

Povezani članci

• Umrla je kći partizana
• Koalicija “Prvi mart”: Zašto Sarajevo šuti o napadu u Kotor Varošu?
• Koalicija za borbu protiv govora mržnje i zločina iz mržnje: Homofobija i transfobija ne poznaju granice – jučer Zagreb, već danas Sarajevo
• Prosvjed u Zagrebu: Tuđman ne zaslužuje spomenik
• Večernji H-B list
• Bilo je izgleda previše lijepo da nam tako ostane

Foto: N1

Neznalice poput Dodika i Čovića ne percipiraju da je Bosna  jedna od malobrojnih političkih zajednica, država, koje nisu nastale iz političkih pokreta ili vojnih borbi, već ju stvorila kultura. Razvila je jedan specifičan način života, jer kultura je način života. Još uvijek u DNK-u ove zemlje egzistira supstanca koja nas uči da shvatimo kako nam je prvi komšija – katolik, pravoslavac, musliman, jevrej, svakako bliži po običaju i kulturi od bilo koga. Dakle, taj način života, ta svijest o važnosti komšije je stvorila Bosnu. Takva kultura čuva ovu zemlju, ona nije najmoćnjje oružje, ali jeste žilava. Bosanska kultura dugo traje, izdržala je i nadživjela mnoge sa gladnim apetitom da je progutaju, ali se nije dala lako pojesti, niti svariti. Teško je zamisliti da u BiH žive i djeluju političari u 21 stoljeću koji žele da odvoje narode kao da oni nikada nisu zajedno živjeli.

Bila je to lijepa i vedra noć u eksluzivnom restoranu na Radobolji uz predsjednički meni sa zadahom politike iz 90-ih. Član Predsjedništva BiH Dragan Čović je napokon imao priliku da domaćinski, bez diskrecije šaranja po salvetama kako su to u historiji radili njegovi uzori, stavi na sto sudbinu BiH. Bio je okružen svojim političkim saveznicima, Dodikom i njegovim “dobrim duhom” Vučićem, a savjetodavno-konsultativnu ulogu po geografskoj i političkoj simetriji Beograd-Zagreb imao je i Plenković. Svjedoci tvrde da je razgovor tekao spontano, izlijevao se, preljevao i pljuskao poput rijeke Radobolje, samo što su riječi ostale krute i tvrde jer su ih izgovarali “legitimni predstavnici naroda” za koje znamo da im moralna osjetljivost nije na cjeni, a sve čine da demokratije ne bude. Naime, kada su oni na vlasti nema ni legitimne opozicije. Svako ko ne podupire stranke sa etničkim principom, za početak uopće nije ni dio vlastitog naroda. Navodno pravi narod prvo treba “ekstrahirati” iz ukupnog broja stvarnih građana, pa se pretpostavlja da bi taj idealni narod bio moralno čist i nepogrešiv u svojoj volji. E takvi politički mislioci koji smatraju da politička zajednica više ne bi trebala biti podjeljena, da je moguće da narod bude jedno te da kao zajednica ima jednog istinskog predstavnika nisu imali nikakvih smetnji da se dogovaraju o budućnosti države BiH. Oni smatraju da budućnost ove zemlje ovisi o dva nacionalistička projekta, pa su rehabilitovali srpsko-hrvatski savez iz ratnog vremena kojeg danas treba nazvati pravim imenom – antimuslimanski savez. Namjerno ga i ne zovem antibošnjačkim, jer u ovim međunarodnim okolnostima sa porastom islamskog terorizma na globalnom nivou i porastom militantne desnice na Zapadu – izvorno je antiislamski. Kao takav dobija veću međunarodnu cijenu kako bi Srbi i Hrvati mogli biti spasioci Evrope od islamske pošasti koja se gnjezdi u terorističkim kampovima na granicama EU. U tu priču se uklapa sve ono što mjesecima govore najviši hrvatski dužnosnici i poslanici po institucijama EU o potencijalnim islamskim borcima u Bosni i Hercegovini što je u stvari traženje povoda za dezintegraciju Bosne i Hercegovine.

Dakle, ne radi se o tome da je neko obnovio ili ojačao tu ideju, ona suštinski nikada nije bila napuštena sem u jednom kratkom periodu kada je Đinđić bio na vlasti u Srbiji, a u Hrvatskoj Mesić i Josipović. Povjerovali smo da je suočavanje sa pogrešnom vanjskom politikom Hrvatske iz 90-ih u društvenom procesu detuđmanizacije zatvorio zauvijek mogućnost ideje podjele BiH iz Zagreba, ali očito smo potcjenili jačinu nacionalista koji su se mimikrično “europeizirali” u sadašnjem HDZ-u. Međutim, njihove stvarne namjere otkriva i hrvatski parlamentarac Božo Ljubić koji se okuražen u matici opusti pa se politički zanese i kaže: ….”ali da se ne lažemo. Sve tri strane u BiH imaju strateške ciljeve koji su nastali raspadom Jugoslavije. Bošnjaci su uvijek željeli bošnjačku nacionalnu državu, koju sada žele ostvariti pod krinkom građanske države. Hrvati su uvijek BiH željeli kao
federalno uređenu državu. Neću se u ovom trenutku doticati onoga što Srbi žele”

Tipična teza nacionalista koja se tako često čuje,kada se raspala Jugoslavija, ne može postojati ni Bosna i Hercegovina, koja je na neki način Jugoslavija u malom. Oni smatraju da treba stvarati etničke države na području BiH i da srpska etnička država treba da obuhvati teritoriju koja se danas zove Republika Srpska, a Hrvati će koordinirano sa svojim srpskim saveznicima pokazati disfunkcionalnost BiH, nemogućnost “vještačke” tvorevine pod međunarodnim protektoratom i uzeti svoj dio teritorije na kojoj već kompaktno godinama vlada kriminogena etno-oligarhija HDZ-a. I jedni i drugi vjeruju da bi mogao doći trenutak kada bi Zapad zbog svojih interesa mogao dozvoliti raspad nekih država. Onda bi po njima i Bosna i Hercegovina mogla doći na mesarski sto nekog otmjenog restorana ovaj put u svjetskoj metropoli, pa da se diplomatskom olovkom kao satarom raskomada što se nije moglo učiniti ratom. I oni se za to pripremaju kao sijamski blizanci i Srbi i Hrvati, ni oko čega se ne mogu složiti osim po pitanju BiH. Nikakve prave ljubavi nema između Dodika i Čovića. Oni su samo na istom zadatku uz mentorstvo Beograda i Zagreba, kvazimperijalnih tutora tzv. garanta Dejtonskog sporazuma. Zato je sve lažno u milozvučnom diplomatskom jeziku Vučića i Plenkovića o “poštovanju integriteta BiH”. Radi se o višegodišnjem političkom sporazumu koji je vrlo čvrst i koji ima zajednički cilj. Očigledno je da se u osnovi te dvije politike može prepoznati Bosnofobija! Dejtonski sporazum jeste legitimirao razorenu kulturnu supstancu Bosne i mnogo je samim tim opasniji od samog rata. Jer taj zli dokument, koji štiti etničko i kolektivističko pravo nad građanskim i individualnim, ne samo da je rasistički glup i zlonamjeran, nego je otvorio mogućnost da dušmani sa Radobolje žele Bosnu učiniti nemogućom. Neznalice poput Dodika i Čovića ne percipiraju da je Bosna jedna od malobrojnih političkih zajednica, država, koje nisu nastale iz političkih pokreta ili vojnih borbi, već ju stvorila kultura. Razvila je jedan specifičan način života, jer kultura je način života. Još uvijek u DNK-u ove zemlje egzistira supstanca koja nas uči da shvatimo kako nam je prvi komšija – katolik, pravoslavac, musliman, jevrej, svakako bliži po običaju i kulturi od bilo koga. Dakle, taj način života, ta svijest o važnosti komšije je stvorila Bosnu. Takva kultura čuva ovu zemlju, ona nije najmoćnjje oružje, ali jeste žilava. Bosanska kultura dugo traje, izdržala je i nadživjela mnoge sa gladnim apetitom da je progutaju, ali se nije dala lako pojesti, niti svariti. Teško je zamisliti da u BiH žive i djeluju političari u 21 stoljeću koji žele da odvoje narode kao da oni nikada nisu zajedno živjeli.

To je strašno. A još je strašnije što se mnogi odgovorni ljudi u međunarodnoj zajednici ni na koji način o tome ne očituju i ne poduzimaju ništa na vrlo otvorene političke izjave koje dovode u pitanje i Ustavni poredak BiH. Kada čujete šta danas govore nosioci vlasti iz HDZ-a i SNSD-a i kada biste to uporedili sa izjavama njihovih prethodnika u vrijeme rata, vidjeli biste da se radi o istoj ili sličnoj retorici. Njihovi prethodnici su zbog te retorike osuđeni kao ratni zločinci, zato i ne čude bilbordske rođendanske čestitke establišmenta svojim uzorima i “herojima” rata! Zbog toga je od fundamentalne važnosti da se na općim izborima građani/ke BiH suprostave nacionalističkim naracijama, naši glasovi se moraju transformirati u nadu da ćemo dobiti autentični, stvarni mir, zasnovan na slobodi i pravdi. Svaka budala zna da se Bosna i Hercegovina ne može raspasti u miru. Zato treba glasati za stranke koje nude mir i prosperitet, novi vrijednosni sklop, promjenu političke paradigme etničke demokratije. Historijska je odgovornost na građanskim partijama da pokažu svoju stvarnu multietničku platformu u kojoj neće postojati mogućnost majorizacije bosanskih Srba i Hrvata. Nije dovoljno to govoriti samo retorički, mora biti vidljivo i na izbornim listama sa većim brojem neistomišljenika politika SNSD-a i HDZ-a, a koji dolaze iz srpskog i hrvatskog korpusa. SDA ukoliko želi dobro svom narodu i državi mora otići u historijsku svlačionicu, redefinisati svoje političke stavove i konceptualno se promjeniti u konzervativno-tradicionalnu stranku građanskog desnog centra. Nažalost, ne vidim da su njeni prvaci svjesni kako su upravo oni najveći saveznici i politički partneri dezintegracijskim politikama. Potvrđuje to i sastanak predsjednika SDA sa bošnjačkim nosiocima izvršne i zakonodavne vlasti uz mentorstvo u vidu “politbiroa” IZ-e. Nepametan i nepotreban skup, kao svojevrsni odgovor na djelidbu sa Radobolje, međutim, jedan u nizu trapavih i nedržavničkih postupaka Izetbegovića.

BIH je uspjela da opstane i u ratu, kada je sve upućivalo na to da će biti izbrisana sa historijske scene, pa zašto onda ne bi opstala u miru koji je historijski njen najveći saveznik, a za to se svi probosanski politički faktori moraju potruditi!

Oslobođenje