Dežulović: Pomama za željeznim Isusom

Povezani članci

• NJ. E. PROTOKOL
• Dežulović: Prle, Tihi i Ceca u okupiranom Vukovaru
• U potrazi za zagubljenim horizontima
• Poznati odvjetnik Anto Nobilo: Hrvatska je nedvojbeno bila agresor u BiH
• FIFA i UEFA suspendovali Nogometni savez BiH
• Tri Hrvata, pet stranaka, a svi – „suverenisti“

Željezni križevi su samo proljetni trend, zgodni dizajnerski accessoires iz Gentlemen’s Choicea za popove, jer Crkva i nije ništa drugo doli veletrgovina jeftine duhovne bižuterije.

Očekivali biste tako nešto među klincima s Fejsa, koji kod frizera idu s fotografijama Justina Biebera – ne bi vas, doduše, iznenadilo ni kod njihovih sredovječnih očeva, što onda zajedno sa sinovima idu kod frizera, sve im pokazujući istu onu staru sliku Davida Beckhama s prpošno njegovanim masivom izblajhane kose, posljednjim krikom mode za nogometnu sezonu 1998/99. – ali ne biste takvu stvar očekivali među svećenicima. Počesto, međutim, zaboravljamo kako su i biskupi i kardinali – pod svim onim vezenim haljinama, svilenim bluzama i 24-karatnim nakitom – ipak samo plašljivi, nesigurni muškarci poput nas.

Dan nakon što je izabran za Papu, halabučno tako preko noći promoviran u najutjecajnijeg rimokatoličkog trendsettera, biskup Jorge Bergoglio odbio je oko vrata objesiti tradicionalni papinski zlatni lanac sa zlatnim raspelom, pojavivši se pred svjetskom pastvom s običnim križem od željeza, i – kako se za slične gangnam-pandemije kaže jezikom društvenih kronika – cijeli svijet je poludio.

Već sutradan, nije to promaklo našim modnim kritičarima, sa željeznim križem oko vrata umjesto kićenog, zlatnog, u javnosti se pojavio i zagrebački nadbiskup Josip Bozanić, i brojni drugi hrvatski biskupi i svećenici. Željezno raspelo postalo je must-have detalj u outfitu svećenih glava, veletrgovci crkvene opreme u cijeloj Hrvatskoj zatrpani su narudžbama, trgovine sakralne bižuterije pune su mjesnih župnika što oko vrata moraju imati željeznog „brgoljka“, popularnog „Iron-mana“, a najnoviji hit je skromni papinski – „Pinocchio“.

– Pinokijo?! – zbunjeno s pulta malog sakralnog dućana odgovara časna sestra Rozarija.

– Aha – veselo će don Stipan. – Drveni križ, bogati. Pinokijo.

Nije među svećenicima, kako vidite, bitno drugačije nego među neposvećenom i neprosvijećenom muškom čeljadi. Nekad Beckham, danas Ronaldo, što god da ujutro stave na sebe i kako god da se nepočešljani probude, milijuni muškaraca diljem kugle zemaljske oponašaju svoje idole. Realova zvijezda Cristiano Ronaldo pojavi se u talk-showu španjolske televizije, papa Franjo na balkonu bazilike Svetog Petra, ali suštinski je ista stvar posrijedi.

Kao obični biskup Buenos Airesa mogao je Jorge Bergoglio do kraja života nositi obični željezni križ i izazivati tek podsmijeh manekena i kicoša iz kardinalskog zbora, ali dočim je postao papa Franjo njegov je jednostavni ukras postao ultimativni modni detalj svjetskog svećenstva. A kardinali što su do jučer zbijali šale na račun njegova gvozdenog Isusa, sada se guraju pred kamere s „Iron-manom“ na metalnom lančiću, natječući se čiji je skromniji i jeftiniji.

Neki su u jahanju novog trenda malo i pretjerali, poput jednog slavonskog biskupa što je na željeznom Isusu ostavio i deklaraciju „made in China“ i cijenu od 8,99 kuna, ili onoga dalmatinskog župnika što je oko vrata objesio lanac vodokotlića s privjeskom od križnog ventila. A velečasni Zlatko Sudac, vjerojatno najpoznatiji modni mačak među hrvatskim svećenicima, nekidan je – kunu mi se – zagrebačkom špicom prošetao križ od lego-kockica, s raspetim Super Mariom.

Moda je moda, ista je, kako vidite, i kod nogometaša i kod duhovnjaka, i jednako je bijedna u svojoj plitkoj površnosti. Dobro, kod svećenika ipak malo bijednija, jer nogometaši pod svojom „beckhamicom“ barem nemaju ambiciju tumačiti smisao života i postojanja. Neće dekadentna katolička aristokracija u svom poslanju postati ništa samozatajnija i narodnija oponašajući „skromnog Papu“ i paradirajući pred oltarima sa željeznim, drvenim i plastičnim križevima, kao što – najzad – nije postala ništa obrazovanija i načitanija kad je oponašajući prethodnog „Papu intelektualca“ vidjela samo njegove crvene Pradine cipele i Gucci naočale.

Željezni papin križ je poruka, to je jasno – cinici bi rekli da je Josepha Ratzingera s njegovom ratnom prošlošću upravo to i spriječavalo da umjesto zlatnog nosi, hm, željezni križ – ali kad je Crkva, koja se sama predstavlja kao metafizička Riječ i Poruka, šalje na način na koji poruke emitiraju nogometne zvijezde i korporacijski trendsetteri – pa se tako, tupavo i plitko, u svećenstvu i čita – nešto je tu suštinski duboko licemjerno.

Takva je poruka lišena svakog sadržaja, isprazni copywriting poput reklama za mobitele ili pivo: skromni privjesak na lančiću oko masnog biskupskog podbratka funkcionira poput rasparanih punkerskih farmerki na nekom Ralph Laurenovom supermodelu, i Crkvu će iznutra promijeniti otprilike točno onoliko koliko je svjetskih revolucija izazvao i pokrenuo Che Guevara na Replayevim majicama od dvjesto eura. Željezni križevi su samo proljetni trend, zgodni dizajnerski accessoires iz Gentlemen’s Choicea za popove, jer Crkva i nije ništa drugo doli veletrgovina jeftine duhovne bižuterije.

Da nije tako, isti bi im jeftini materijal – dakle obično drvo i željezo – bio dovoljno dobar i za biskupske dvore.

Globus