Dežulović: Kako je ljubavnik i hrvatožder oslobodio Beograd

Povezani članci

• Članovi udruženja logoraša: Ne dijelite ljude prema vjeri i naciji
• Enver Kazaz: KOSTURNICA I ARHIV KAO METAFORE KOLEKTIVNOG PAMĆENJA
• Istoričar Branko Latas: Mihailović je bio kolaboracionista, nikako antifašista
• Odrekavši se samoga sebe Milorad Pupovac omogućio je Sandri Benčić da postane jedina politička svijetla točka vukovarske komemoracije
• PLJAČKA CENTRALNE BANKE BIH: KAKO SU SE OBRUKALI MEDIJI
• Papir koji postoji

Za intelektualnu močvaru koja Šljivančanina i Mladića još uvijek slavi kao osloboditelje Vukovara i Srebrenice, Sulejman Veličanstveni koji na Prvoj Srpskoj Televiziji sa svojom Janjičarskom narodnom armijom oslobađa Beograd gotovo pa zaista dođe kao pet stotina godina dugačka ruka historijske pravde.

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, zatrudnjela najzad Bobijeva Barica, pa joj valjalo ići kod ginekologa, a kako nije bila zdravstveno osigurana, posudila knjižicu od Ajše, žene Bobijevog brata. Došla ona tako u ordinaciju s Ajšinom zdravstvenom iskaznicom, dobardan, dobardan, izvolite, sjedite, hvala, ne tu!, joj izvinite, smjestila se Barica konačno u naslonjač i uplašeno gleda u doktora. “Dobro”, uzeo on knjižicu, bacio pogled, pa skinuo naočale. “Šta je vama, Ajša?”. “Ajša?”, nervozno će Barica. “Ona mi je jetrva.”

Stari je to vic, znam, a znam i koliko. Najmanje pet stotina godina ima da se u Bosni i Hercegovini posuđuju tuđe zdravstvene knjižice i lične karte, nitko živ više ne zna tko je ovdje kome jetrva, a tko svekrva, tko je muž, a tko otac, kojemu je begu otac pravoslavac, kojemu paši majka katolkinja, što je nama Ajša, a što Sulejman Veličanstveni, i je li on na kraju Baričin ili Ajšin: cijela je historija Bosne jedna turska sapunica.

Nije, međutim, ozbiljan problem kad je negdje nekome historija televizijska sapunica, već je ozbiljan problem kad sapunica nekome negdje postane – historija. A nikad u sapunici, pardon historiji, nije u tom smislu bilo ozbiljnijeg problema od “Sulejmana Veličanstvenog”, jedinstvenog televizijskog baštarda koji je nastao kad je klasični povijesni spektakl s Oscarom za kostimografiju sreo jeftinu južnoameričku sapunicu sa sedamsto hiljada nastavaka. Nešto kao Lawrence-od-Arabije-jebo-Robinju-Isauru, pa nastao Sulejman Veličanstveni.

I ni po muke – vidjeli smo već i luđe i gluplje, jebala se i televizijska drama s video-nadzorom, pa ispao Veliki Brat – da svijet u međuvremenu nije teško obolio i retardirao, pa tursku telenovelu o Sulejmanu Veličanstvenom – stiliziranu biografiju romantičnog heroja negdje između Hiljadu jedne noći i starih reklama za Camel – uzeo kao ozbiljno historiografsko štivo.

U Hrvatskoj su tako povjesničari upozoravali kako je serija historiografski površna i nevjerodostojna, podsjetivši Hrvate kako je veliki ljubavnik Sulejman bio svirepi hrvatožder i ubojica hrvatskog viteza Nikole Šubića Zrinskog. Mnogo gore “Sulejman” je pak prošao među Srbima, koji su seriju doživjeli kao posvetu zločincu što je poharao Srbiju i Beograd, a televiziju koja je seriju otkupila optužili za nacionalnu veleizdaju.

Histerija je dosegla kulminaciju ovih dana, kad Sulejman Veličanstveni u seriji osvaja Beograd: krema suvremene srpske historiografije, sve go univerzitetski profesor i akademik, već tjednima tako mrtva ozbiljna raspravlja o tome kako je krvava osmanlijska okupacija Srbije – sa šezdeset glava šabačkih branitelja nabijenih na kolac za dobrodošlicu osvajaču – u turskoj sapunici prikazana tendenciozno i iskrivljeno, kao ekskurzija po Srbiji, a pad Beograda gotovo kao oslobađanje, sa sve razdraganim Beograđanima kako na Kalemegdanu cvijećem dočekuju sultana osloboditelja.

Već desetak dana smijem se televizijsko-historiografskom skandalu u srpskoj naučnoj čaršiji: povijesna pravda inače, jasno, ne stiže u terminu za sapunice, ali za intelektualnu močvaru koja Šljivančanina i Mladića još uvijek slavi kao osloboditelje Vukovara i Srebrenice, Sulejman Veličanstveni koji na Prvoj Srpskoj Televiziji sa svojom Janjičarskom narodnom armijom oslobađa Beograd gotovo pa zaista dođe kao pet stotina godina dugačka ruka historijske pravde.

Srpska i hrvatska akademsko-politička mahala nisu, jasno, jedine koja su osujetile perfidnu zavjeru producenata i scenarista “Sulejmana Veličanstvenog”. Nacionalnu veleizdaju u toj telenoveli prepoznala je i sama turska intelektualna čaršija, jednako optužujući scenariste za tendenciozno i iskrivljeno prikazivanje slavnog sultana kao playboya koji na svoj kolac nabija manekenke iz svog harema. U rijetko imbecilnu polemiku uključio se i sam turski premijer Tajip Erdogan, optužujući autore serije za “krivično djelo izvrgavanja turske povijesti ruglu”, protestirajući što lijepa sultanija Hurem u seriji nije historiografski vjerno pokrivena mahramom.

Jedini koji su serijom sasvim zadovoljni, ispali tako – Bošnjaci. Sulejmana Veličanstvenog televizijski su gledatelji u Bosni i Hercegovini dočekali kao Beograđani 1521., a povjesničari i znanstvenici stali su istraživati porijeklo glavnih junaka, sve se pentrajući po njihovim rodoslovnim stablima i tražeći u krošnji “naše gore list”. Najdalje je otišla redakcija uglednog znanstvenog časopisa “Dnevni avaz”, čiji je Razred za historiju Bosne i Hercegovine otkrio kako je gotovo cijela špica popularne turske serije zapravo bosanska. Odnosno, ja se ispričavam, bošnjačka.

Otkriveno je tako da je Bošnjakinja bila sultanova majka Barica, pardon Ajša, i da je Bošnjak bio veliki vezir Ibrahim-paša, unuk Hidajet-paše, rođenog Mihajla, potomka samog Kulina bana, otkriveno je i da su Bošnjaci bili i Rustem-paša, i Bali-beg. “Ne bi bilo pretenciozno”, zaključuje se u Avazovu istraživanju, “reći da su Osmanskim carstvom, zapravo, vladali Bošnjaci!” Ipak, najblistaviji trenutak suvremene bosanske historiografije svakako je ekskluzivno Avazovo otkriće da je Bošnjakinja bila i Ibrahim-pašina ljubavnica Nigar-kalfa.

Ni to, naime, što u povijesti Otomanskog imperija i životu velikog vezira Ibrahim-paše žena imena Nigar-kalfa jednostavno ne postoji, ni to što je lik lijepe Nigar izmišljen za dramaturško-spletkarske potrebe sapunice, nije osobito omelo povjesničare iz Avazova tornja: kao dokaz za senzacionalnu tvrdnju da je vezirova ljubavnica bila Bošnjakinja, oni su mrtvi ozbiljni naveli scenu iz serije u kojoj se Nigar-kalfa sprema za udaju, a sluškinje joj “na našem jeziku pjevaju sevdalinku ‘Sejdefu majka buđaše'”!

Od toga, što bi se u naučnom svijetu reklo, nema dalje.

Da skratim priču, zatrudnjela na kraju lijepa Hurem, pa joj valjalo ići kod ginekologa, a kako nije bila zdravstveno osigurana, posudila knjižicu od prijateljice Nigar-kalfe. Došla ona tako u ordinaciju, dobardan, dobardan, izvolite, sjedite, hvala, ne tu!, joj izvinite, smjestila se Hurem konačno u naslonjač i uplašeno gleda u hećima. “Dobro”, uzeo on knjižicu, bacio pogled, pa skinuo naočale. “Šta je vama, Nigar-kalfa?”.

“Nigar?”, nervozno će Hurem. “Nigar-kalfa je Bošnjakinja, to svatko zna.”

Oslobođenje