Dežulović: Jeste li još uvijek sigurni da je Hrvatska primljena u Europsku uniju?

Povezani članci

• U Njemačkoj živimo sa 180 nacija, a u BiH izumiremo pod nacionalistima
• Zvonimir Nikolić: Navijam za Hrvatsku ali prezirem Tuđmana, Prlića, Čovića i Udruženi zločinački poduhvat
• Marinko Čulić: Porazna pobjeda
• Ima li nam spasa?
• Veliki međunarodni skup o Rolandu Barthesu u Zagrebu
• Pervertirano informiranje

Što bi rekli Englezi, nakon jebanja nema kajanja. Da ste, uostalom, učili engleski, znali biste da se kajati trebalo „at the time“. Dakle u vrijeme jebanja.

Dok je Jadranka Kosor biglisala “dej after jestrdej”, a Ingrid Antičević cvrčala na čvoru crne smrče “pipl mast trast as” – dok su nas dakle brouken engleskim zabavljali hrvatski englagoljaši – još je moglo biti smiješno. Nakon što je, međutim, englagoljica otkrivena i u službenim hrvatskim prijevodima propisa Europske unije, stvar više nije nimalo smiješna i zabavna.

Otkrilo se, eto, kako se u službenom Vladinom prijevodu famozne Okvirne odluke Vijeća o europskom uhidbenom nalogu – kojom je državama EU prepušteno samostalno odlučiti da uhidbeni nalog ne primjenjuju na kaznena djela počinjena prije 7. kolovoza 2002. godine – potkrao lijep komad greške. Ključni članak 32, koji kaže da svaka država to može učiniti “u trenutku usvajanja”, preveden je tako da ispada kako to može učiniti “nakon usvajanja Odluke”. Kako pak jednostavna konstrukcija “at the time of the adoption” može značiti “nakon usvajanja”, ne zna nitko živ, ali upravo kroz tu rupu u zakonu – zapravo u Okvirnoj odluci Vijeća o europskom uhidbenom nalogu – hrvatska je Vlada provukla glasoviti “lex Perković”, kojim je svoje pravo da od uhidbenih naloga zaštiti počinitelje kaznenih djela počinjenih prije 2002. iskoristila debelo “nakon usvajanja” odluke Vijeća Europe.

Jedno je, naime, kad se priučeni hrvatski prevoditelji dohvate laganog ljetnog štiva, kao onomad, prije desetak godina, Dana Browna i Da Vincijevog koda, pa “istočni grijeh” ili “bezgrešno začeće” – na engleskom “Original sin” i “Immaculate Conception” – prevedu kao “izvorni grijeh” i “časna koncepcija”. Sasvim je, međutim, nešto drugo kad se “izvorni grijeh” i “časna koncepcija” iz trivijalne književnosti nađu u državnim zakonima i europskim propisima, pa “izvorni grijeh” Josipa Perkovića iz osamdesetih odjednom postane “časna koncepcija”.

Reklo bi se, razlika je očita: nesretna prevoditeljica Dana Browna, koja je Da Vincijev kod prevodila valjda pomoću džepnog rječnika za učenike osnovnih škola, svoje greške barem nije počinila s namjerom. Dočim je službeni prevoditelj europskih propisa ono “at the time” u “nakon” preveo – vrlo namjerno. Tako bi se, rekoh, reklo, ali tako ne kaže saborski Odbor za Ustav, čiji predsjednik Peđa Grbin odlučno demantira da su europski propisi prevedeni na hrvatsku englagoljicu samo kako bi se spasio Josip Perković, tvrdeći da su slične odluke donijeli i Francuska i Austrija, i da bla bla, truć truć, pipl uostalom mast trast as.

Nije ni nama iz hrvatskoga pipla problem praviti se glupima, no čak i ako tako glupi prihvatimo službeno objašnjenje Odbora za Ustav i bezrezervno mu trast, i dalje ostaje pitanje iz engleskog jezika za učenike šestog razreda osnovne škole: jednostavni vremenski prilog “at the time“.

Možete, umireni službenim objašnjenjem autoritarnog Odbora za Ustav, reći da je riječ o traženju dlake u jajetu, ali stvar je mnogo ozbiljnija. Ne znam, recimo, zašto bih bio išta mirniji saznanjem da jedan tako važni dokument nije falsificiran, već samo netočno preveden? Pa kad Vlada već traži od mene da se pravim toliko glup, evo još jednog glupog pitanja: koliko još takvih prevoditeljskih gafova ima u desetinama hiljada stranica prevedenih europskih zakona, propisa, uredbi i odluka?

Loš i netočan prijevod divovske aleksandrijske biblioteke eurobirokracije realno je veći problem čak i od jednog sasvim pristojnog političkog skandala kakav je “lex Perković”. Kad bi to, najzad, bila jedina takva greška, onda me čak i ovako glupog Vlada ne bi mogla uvjeriti da je slučajna. Ako pak nije, onda je pitanje – ponavljam – koliko ih još ima?

Trebat će, izgleda, temeljito pročešljati sve što smo u ovih deset godina pregovorali, ugovarali i dogovarali, svaki dakle papir na koji su se naši ministri i premijeri teatralno potpisivali, smješkajući se u kamere samouvjerenošću ministrice Fani Čapalije i objašnjavajući da “ic okej”. Ako Vladine službe nisu znale prevesti jednostavni vremenski prilog iz lekcije za šesti razred osnovne škole, strah me i pomisliti što je s prijevodima svih onih silnih stručnih izraza iz pregovaračkih poglavlja o poljoprivredi, ribarstvu, financijskom nadzoru ili, recimo, fitosanitarnoj politici, koje teško razumijemo i na hrvatskom.

Jedna Okvirna odluka Europskog vijeća bezvezna je sitnica u odnosu na sve što ćemo tek otkriti u debelim registratorima iz arhiva Ministarstvu vanjskih poslova. Jeste li, na primjer, nakon svega još uvijek sigurni – barem upola onoliko koliko su sigurni u Odboru za Ustav – da je Hrvatska uopće primljena u Europsku uniju?

Sad je, naravno, kasno da se pitate što stvarno stoji u onom dokumentu na kompliciranom engleskom za napredne učenike osnovnih škola, kojega su nam ga svečano predstavili kao Pristupni ugovor s Europskom unijom. I da se kajete što ste potpisivanje jednog tako monumentalnog povijesnog akta povjerili osobi koja na engleskom zna reći samo „tenkju verimač“ i „dej after jestrdej“. Sam Bog zna što je potpisala: in Gad vi mast trast.

Svakako, sad je kasno. Što bi rekli Englezi, nakon jebanja nema kajanja. Da ste, uostalom, učili engleski, znali biste da se kajati trebalo „at the time“. Dakle u vrijeme jebanja.

Globus