Dežulović: Čestitog katolika ne zanima ni oralno ni normalno

Povezani članci

• „Prije kritiziranja Haškog Tribunala, Čović bi trebao objasniti kako su pred Sudom BiH nestali dokazi u slučaju njegove krivične odgovornosti“
• Napad na Ambasadu SAD u Sarajevu
• Hamdija Lipovača podnio ostavku!
• PREDSTAVA “WHAT IS EUROPE?“ PONOVO PRED SARAJEVSKOM PUBLIKOM
• ZLATKO JELISAVAC: Hajduk Leka ili kako smo doživeli kliničku smrt
• Esad Bajtal: Ni crnjeg posla, ni crnjeg hljeba od rudarskog

Kako bilo, na kraju popušio Budimir.

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, došla Barica kod novog župnika, don Stipana, da ispovijedi svoje grijehe. Lagala je, veli, a bogami i psovala. Dobro, kćeri, na to će mladi velečasni, za laganje izmoli dvadeset Očenaša, a za psovanje još deset, plus deset Zdravomarija. Barica, međutim, ne izlazi iz ispovjedaonice, sve se vrpolji u stolici, imam, kaže, još jedan grijeh za prijaviti, al’ taj je gadan. Nema toga grijeha, očinski će don Stipan, kojega dragi Bog neće oprostiti. Dobro, ohrabri se Barica, sagriješila sam bludno.

Kako bludno?, zainteresirao se velečasni. Tako, veli Barica, popušila sam jednome čovjeku. Baš popušila?!? Baš popušila. Stao se sad vrpoljiti don Stipan, nije još imao takav slučaj, ne zna on što bi Barici dao za pokoru, koliko se Očenaša i Zdravomarija daje za te stvari, pa se na kraju mašio za mobitel i nazvao biskupa. Hvaljen Isus i Marija, pozdravi mladi svećenik, vazda budi, odgovori biskup, htio sam pitati, zacrvenio se don Stipan, koliko mi dajemo za pušenje?

“Za pušenje?”, na to će biskup. “Ne više od pedeset maraka”.

Slična se eto stvar, kažu advokati predsjednika Federacije BiH Živka Budimira, dogodila nekidan i u njegovom uredu u zgradi Predsjedništva BiH.

Šta je bilo, agenti SIPA-e prisluškivali predsjednika Federacije na poslu, a znate i sami kako je to stresan posao, napadaju Budimira sa svih strana, pa gospodin predsjednik poželio malo, je li, opuštanja. I šta će, nazvao telefonom onaj, kako se zove, salon za masažu, da pita za cijene. Neki mu jalijaš s druge strane rekao da je taman slobodna neka Lidija, kod nje je oralno opuštanje toliko i toliko, analno toliko i toliko, normalno toliko i toliko, ali predsjednika to ne zanima, on je, veli, čestit katolik i samo bi malo tu Lidiju da pomiluje, pa pita koliko bi to koštalo.

A koliko bi vi ponudili, odgovorio tip, sad već malo i iznerviran. Gospodin Budimir se stao vrpoljiti, ne zna on koliko se daje za te stvari, pa na kraju – pogađate – zovnuo savjetnika Petra Barišića, hvaljen Isus i Marija, pozdravio Živko, vazda budi, odgovorio savjetnik, htio sam pitati, zacrvenio se predsjednik, koliko se obično plaća pomilovanje?

Tako je to bilo, gospodine sudija, završio je Budimirov advokat. SIPA snimila telefonski razgovor, i po snimku ispalo da je predsjednik s nekim kriminalcem, vlasnikom javne kuće, pregovarao oko pomilovanja, pa zvao savjetnika Petra Barišića da pita koliko bi to koštalo.

Zbunjeni Živko pitao tada Barišića u koje to on salone tačno ide, i koliko onda košta pušenje, kad je pomilovanje četrdeset hiljada maraka, ali taj dio SIPA, normalno, izrezala.

Riječ je o političkoj namještaljci za uklanjanje Živka Budimira, to je svakome živom jasno, namjestili mu Lagumdžijini salon za masažu, pa konstruirali aferu. A nije na kraju ni u salonu bio.

Vidite, tih 5.600 konvertibilnih maraka koje su mu kasnije našli u onoj famoznoj torbici, to je sve nesporazum, gospodine sudija, nije naime Lidija nego Libija. Šta je bilo, za koji dan gospodin predsjednik putuje u službeni posjet Libiji, pa pitao Barišića koliko ima do Tripolija. Dvije hiljade osamsto kilometara tamo, dvije hiljade osamsto kilometara nazad, to je ukupno 5.600 km, odgovorio mu Barišić, a SIPA sve krivo čula, pa najprije ispalo da umjesto 5.600 km do Libije računa 5.600 KM za Lidiju, a onda još i da je naplatio što ju je malo pomilovao.

Ne zna se, naime, što je smješnije, a što tužnije u cijeloj imbecilnoj aferi oko predsjednika Federacije BiH: to što bi se predsjednik nečega, pa bila to i Federacija BiH, bavio prodajom predsjedničkih pomilovanja, ili to što bi se Lagumdžijina koalicija s Budimirom, kad već ne ide nikako drugačije, obračunavala namještanjem afere s prodajom predsjedničkih pomilovanja.

U bilo kojoj drugoj državi, od onih koje se u geografiji nazivaju još i normalnim državama, riječ bi bila o neobično sumnjivim slučajnostima. To, naime, da nova vladajuća koalicija počne istraživati predsjednikove kriminalne radnje taman kad joj se ovaj otme parlamentarnoj kontroli, pa da na kraju bude uhapšen zbog korupcije taman kad koalicija potroši sve legalne modele da ga smijeni. U bilo kojoj od država koje se nazivaju normalnim, nešto od te dvije varijante bilo bi nemoguće: ili se predsjednik ne bi bavio trgovinom pomilovanja ili mu politički protivnici ne bi pakovali tako nešto glupo. Samo u Bosni i Hercegovini, eto, takva stvar ne samo da je moguća već je i realna.

Cijela je jedna urbana mitologija ispisana o takvim stvarima, o našim snalažljivim ljudima koji nalaze rupe u uređenim demokratskim sustavima: čuli ste bezbroj sličnih priča, jedan je naš tako u Americi u mesara kupio deset kila jagnjetine, pa žicom sastavio cijelo jagnje i okrenuo ga na ražnju, drugi opet shvatio da zakon u civiliziranoj Švicarskoj nije predvidio bespravnu gradnju, pa sagradio kuću na Ženevskom jezeru. Hiljadu godina Amerikanci i Švicarci kupovali samo janjeće plećke i gradili samo s urednim dozvolama i papirima, i nitko se nije sjetio da sastavi jagnje ili sagradi kuću na državnoj zemlji.

Hiljadu godina dovijaju se tako svjetski predsjednici da nekako kontaktiraju mafijaše, a da stvar bude legalna. Sve dok se jedan naš nije dosjetio sasvim očigledne stvari: pomilovanja. Svi vladari svijeta imaju tu sretnu predsjedničku ovlast, da amnestiraju besprizorne kriminalce, stotinama godina oni tako primaju njihove posve legalne zahtjeve za pomilovanje, stotinama godina na neki zgodan državni praznik velikodušno potpisuju masovne amnestije, a tek se jedan “naš čovjek”, to snalažljivo mitološko biće, sjetio da se to može i naplatiti.

Jedino se još ne zna da li se takve sjajne zamisli – te naime da bi predsjednik mogao uzimati pare za pomilovanja – prvi dosjetio neki savjetnik Živka Budimira ili pak neki savjetnik Zlatka Lagumdžije. Ili, što je najvjerojatnije, obojica.

Kako bilo, na kraju popušio Budimir.

Ima i o tome zgodna priča: elem, otišao na kraju Živko kod svećenika, “vidite, don Stipane”, započe predsjednik, “nas dvojica se zapravo bavimo istim stvarima.” “Kako istim?”, začudio se velečasni. “Pa lijepo, i vi i ja opraštamo grijehe, odnosno udjeljujemo pomilovanja”, objasnio mu ovaj. “Pa sam htio da vas pitam, koliko kod vas košta da nekoga pomilujete?”

“Jooj, to ćete morati pitati biskupa”, odgovorio mu don Stipan. “Ja vam znam samo za pušenje.”

Oslobođenje