Denis Berberović: Populizam i privreda – toksična veza

Izdvajamo

• Populisti se nameću kao ultimativni poznavaoci istine koji će raskrinkati te nepoznate ali svemoćne sile i narod osloboditi, te povesti u svijetlu budućnost. Najpoznatiji promicatelj „istine“ o lažnim vijestima je bivši američki predsjednik Donald Trump koji je jednostavnim hashtagom #fakenews odbacivao sve činjenice koje njemu nisu išle u prilog. Bivši britanski premijer Boris Johnson ne samo da je ovu svjetsku silu izveo iz Evropske unije na bazi promotivne kampanje koja se bazirala na lažnim podacima, već je svojom populističkom retorikom i mjerama nanio ozbiljne posljedice za britansku ekonomiju, sa kojim se ta zemlja još uvijek pokušava izboriti. Zbog populističkog zanemarivanja činjenica Velika Britanija danas ima ozbiljan nedostatak radne snage, što direktno urušava njenu ekonomsku moć.  

Povezani članci

• Wikileaks objavio 1152 američke depeše iz Hrvatske
• Zašto pristajete ići u Bleiburg?
• Jugoplastika i hrvosvastika
• Tomislav Jakić: POVIJEST I POLITIKA
• Holokaust pod državnim embargom
• Kako je Eta, “jedna od dvadeset hiljada” videla srpskog Dalaj Lamu

Foto: FB

Populistički političari svoj autoritet grade kroz diskreditaciju činjenica, diskreditaciju iznositelja činjenica i, što je posebno opasno, diskreditaciju institucija kao institucionalnih i stručnih autoriteta u svojim oblastima. Bez činjenica, tj. podataka sa terena, bez institucija koje su garant fair playa na tržištu, privreda se suočava sa neizvjesnošću, pojavom pred kojom se uglavnom povlači. Ako se pojedinci i usude djelovati u takvom poslovnom okruženju, korupcija je neminovan sastavni dio aktivnosti.

Piše: Denis Berberović

Britanski The Guardian je nedavno objavio tekst na bazi velikog međunarodnog istraživanja iz 32 evropske zemlje. Glavni zaključak analize je da trećina evropskih glasača današnjice glasa za populističke stranke. Predikcije su da će taj broj u budućnosti nastaviti rasti. U savremenom svijetu populizam je jedan od onih termina koji se sve češće pojavljuje u medijima. Nerijetko predstavlja kritiku analitičara, novinara i drugih intelektualaca usmjerenu na političare koji se u svom političkom djelovanju oslanjaju na jeftine političke trikove i narative – populizam. A oslanjaju se na populizam jer su prepoznali njegovu zavodljivost širokih narodnih masa, čineći ga jednim od najefektivnijih pristupa u političkom djelovanju.

Pa ako populizam sadrži formulu za uspjeh, nameće se jednostavno pitanje – šta onda ima loše u njegovoj primjeni? Zašto „populista“ postaje negativna klasifikacija političara (na koju se oni, ruku na srce, previše i ne obaziru)? Tekst u nastavku ukazuje na to da populizam ima vrlo ozbiljne negativne posljedice ne samo po politički život jedne zemlje, već i po njen privredni život.

Populizam predstavlja političku strategiju koja se ne bazira na sistemu vrijednosti za koje se politička stranka i pojedinci unutar nje zalažu. Čak se ne bazira ni na političkoj ideologiji, iako predstavlja njenu vrlo ozbiljnu mimikriju.

Populizam može kidnapovati neku ideologiju, ali nije nužno, to je bipolaran politički poremećaj, jer glumi nostalgičan pogled u prošlost, dok istovremeno predstavlja opasno idealiziran pogled u budućnost baziran na neizvjesnošću. Manipulativno sugerisanje radikalne neizvjesnosti je zapravo vrlo plodno tlo za razvijanje populizma.

To je svojevrsni perpetuum mobile, u kojem populisti sugerišu postojanje neizvjesnost, zapravo da bi kroz nju i opstali. Aktuelni predsjednici Srbije i Hrvatske su, recimo, rat u Ukrajini pokušali vrlo populistički eksploatirati upravo koristeći rat kao glavni uzrok globalne neizvjesnosti u koju svi ulazimo – posebno njihove zemlje. I narodi. A narodi predstavljaju ključnu publiku kojoj se populisti obraćaju.

Dakle, mehanizam djelovanja populizma bazira se na podgrijavanju osjećaja neizvjesnosti koju budućnost nosi, začinjenju nostalgičnim pogledom na prošlost, a koji glorificira narod kojem se obraća. Populista se predstavlja kao medijator, nameće se kao mesije koji će obnoviti navodno glorifikantnu prošlost naroda i u konačnici obezbijediti (ekonomsko) blagostanje.

Primjera radi, klasična populistička retorika u zapadnoj Evropi je za vrijeme relativno visokih stopa nezaposlenosti u tom dijelu svijeta često nametala narativ prema kojem imigranti iz Grčke, Jugoslavije, Turske, i drugih zemalja, otimaju poslove autohtonom stanovništu Njemačke, Velike Britanije, Italije i Francuske.

Ekonomski rast u službi populizma

Otac takve retorike je bio najkrvoločniji populista u recentnoj historiji, Hitler, koji je Nijemcima obećao uklanjanje niza političkih, ekonomskih, vojnih i teritorijalnih poniženja koju im je Prvi svjetski rat donio kroz Versajski ugovor. Dolaskom na vlast, Hitler je pokrenuo javne investicije kreirajući kratkoročan privredni uspon. Zbog toga mnogi ekstremni poštivaoci današnjih populista vrlo otvoreno glorificiraju Hitlera. No zanemaruju da je privredni oporavak nakon razornog Prvog svjetskog rata bio skoro pa jedini mogući jer je njemačka privreda bila uništena.

Drugo, privredni oporavak je ubrzo usmjeren ka ostvarivanju populističkih obećanja baziranih na nacističkoj ideologiji od koje je većina stanovnika Njemačke imala samo štetu. Njemačka privreda je postala ratna privreda, što znači da se uspjeh te privrede nije zasnivao na tržišnim prilikama i rastu kupovne moći, već na ogromnoj potrebi opskrbljivanja njemačke ratne mašinerije. No, sve to je bilo usmjereno ka ostvarivanju ciljeva uskog kruga populističkih nacističkih političara.

Prema tome, nedavna prošlost nas jasno uči da populistička retorika ne samo da ne donosi privredni uspon koji je obično u osnovi populističkih obećanja, već ako ga djelimično i kreira, on bude kratkoročan i usmjeren isključivo ka ličnoj koristi populista.

Da bismo razumjeli značaj koncepta neizvjesnosti na privredu, potrebno je razumjeti još jedan relevantan koncept u ekonomiji, a to je rizik.

Radi se o pojmu u ekonomiji koji je postao dio svakodnevnice privrednih tokova. Rizik je postao toliko prihvaćen, da danas u ekonomiji govorimo o upravljanju rizicima, pa čak i tržištima rizika na kojim se rizicima trguje kao svakom drugom robom. No, šta je to rizik konkretno?

Rizik podrazumijeva jedan ili više scenarija koji se mogu desiti, a koji svojim ostvarivanjem donosi negativne posljedice za potrošače, preduzeće ili privredu u cjelosti. Preduzeća, investitori, pa i međunarodne ekonomske institucije, procjenjuju rizike i anticipiraju njihove troškove te šta je potrebno poduzeti kako bi se negativne posljedice rizika ograničile ili čak u potpunosti spriječile. Koliko god neugodno zvučalo, rizik je dio realnosti. I što je najvažnije, rizik je poznanica. Ta karakteristika ga razlikuje od ključnog goriva populizma – neizvjesnosti.

Neizvjesnost je nepoznanica. Neizvjesnost podrazumijeva nejasnoću šta se može desiti. Neizvjesnost znači da nije moguće ni predvidjeti šta se može desiti. Ako je nejasno šta se može desiti, onda nije moguće ni pripremiti se.

Nije moguće poslovno planiranje, nije moguće makroekonomsko planiranje ili modeliranje, što je opet osnova za bilo koju vrstu poslovnog odlučivanja. Stoga neizvjesnost u ekonomiji predstavlja Mordor ekonomije. Područje u koje se jednostavno nerado i bez velike potrebe ne zalazi.

Populizmom kreirana neizvjesna situacija u nekoj državi tu državu čini izuzetno neprivlačnom za pokretanje bilo kakve privredne aktivnosti.

U slučaju Bosne i Hercegovine, ali i susjednih balkanskih zemalja, opšte ekonomsko stanje (mala tržišta, demografski trendovi, korupcija, nizak transformativni kapacitet, itd.) te zemlje čini još manje atraktivnim za privredne aktivnosti.

Primjera radi, Volkswagen je poslije rata imao namjeru ponovo osposobiti svoje proizvodne pogone u Sarajevu. Troškovi obnove su bili visoki, ali nisu smatrani ozbiljnom preprekom. Rizik od ponovnog rata je procijenjen kao srednji sa tendencijom opadanja. No, zbog postratne političke neizvjesnosti u vezi međunarodnih trgovinskih odnosa, tj. nepoznanice kada će biti moguć bezcarinski izvoz proizvedenih vozila na područje Balkana i jugoistočne Evrope, od te značajne investicije se odustalo.

Dakle, dok populizam počiva na neizvjesnosti, te je širi kroz politički narativ, privredni akteri od toga nastoje pobjeći. No, nameće se pitanje, šta to populizam konkretno radi privredi? Koji je to njegov modus operandi oštećenja poslovnog okruženja zbog čega to isto poslovno okruženje postaje neprijateljski nastrojeno prema privrednim akterima?

Populizam ima dodatne dvije ozbiljne reperkusije koje kao kancer uništavaju privredu jedne zemlje. Prva je zanemarivanje činjenica. Već neko vrijeme je prisutna teza da živimo u tzv. post-činjeničnom društvu.

Kao što je Hannah Arendt rekla, činjenična istina nema više prednost u odnosu na mišljenje, tako da imaoci mišljenja (nestručnjaci) o bilo čemu vrlo jednostavno diskreditiraju one koji zagovaraju činjenice (stručnjake) upravo kao samo drugo mišljenje.

Tako se stručnjaci i nestručnjaci dovode u istu ravan. Štaviše, imaoci mišljenja su sve slobodniji u friziranju podataka kako bi povećali uvjerljivost svojih mišljenja. Nešto što stručnjaci zbog profesionalne etike i ličnog integriteta neće uraditi. Iako ovo izgleda kao isključivo društveno-filozofski problem, često se previđa da ovaj fenomen sve češće postaje i ozbiljan problem u ekonomiji.

Poslovne odluke u privredi, bilo na makro ili mikro nivou, donose se isključivo na bazi činjenica. No, ako se kroz populizam činjenice diskreditiraju, jasno je da do potrebnih odluka neće doći – neizvjesnost je nastupila i najbolja poslovna odluka je zapravo povući se.

Primjera radi, u Bosni i Hercegovini se isključivo zbog populističkog ponašanja političkih aktera popis stanovništva nije uradio od 2013. godine, a neizvjesno je i kad će biti urađen. U opticaju su stari brojevi/činjenice koji jednostavno više nisu tačni (broj stanovnika, struktura po urbanim i ruralnim mjestima, starost, itd.), a istovremeno su polazna osnova za bilo koju vrstu planiranja u privredi.

Urušavanje institucija

Zemlja sa ionako malim brojem stanovnika (čitaj ekonomski neatraktivna) i pod uticajem snažnih negativnih demografskih izmjena (čitaj dodatno ekonomski neatraktivna), ne može biti percipirana kao ozbiljna za ulaganje bilo koje vrste kada nije jasna ni veličina tržišta, a da ne govorimo o drugim aspektima kao što je kupovna moć, tržišni trendovi, i slično.

Populistička diskreditacija činjenica ide korak dalje – ka kreiranju lažnog narativa o postojanju svemoćne elite koja je kriva za nestanak glorifikantnosti naroda sa početka ovog teksta.

Populistički političari vrlo često nepoželjne činjenice nastoje diskreditirati kao „fake news“ ili „lažna vijest“. Kao kreatore lažnih vijesti optužuju uglavnom novinare i medije, koji navodno služe nepoznatim ali moćnim grupama pojedinaca krivim za nepostojanje slave, uspjeha i blagostanja naroda sa početka ovog teksta. Populisti se nameću kao ultimativni poznavaoci istine koji će raskrinkati te nepoznate ali svemoćne sile i narod osloboditi, te povesti u svijetlu budućnost.

Najpoznatiji promicatelj „istine“ o lažnim vijestima je bivši američki predsjednik Donald Trump koji je jednostavnim hashtagom #fakenews odbacivao sve činjenice koje njemu nisu išle u prilog. Bivši britanski premijer Boris Johnson ne samo da je ovu svjetsku silu izveo iz Evropske unije na bazi promotivne kampanje koja se bazirala na lažnim podacima, već je svojom populističkom retorikom i mjerama nanio ozbiljne posljedice za britansku ekonomiju, sa kojim se ta zemlja još uvijek pokušava izboriti. Zbog populističkog zanemarivanja činjenica Velika Britanija danas ima ozbiljan nedostatak radne snage, što direktno urušava njenu ekonomsku moć.

Druga kancerogena reperkusija populizma na privredu je diskreditacija izvora činjenica, stručnih autoriteta i institucija. Uzimajući u obzir rast broja populističkih političara širom Evrope, pa i svijeta, istraživači iz oblasti međunarodnog poslovanja došli su do zabrinjavajućih saznanja po pitanju posljedica populističke političke retorike na međunarodno poslovanje.

Istraživanja su pokazala da pojavom aktuelnog populizma dolazi do ozbiljne erozije institucija. Ovo predstavlja sistemsko urušavanje privrede, s obzirom da u savremenoj ekonomiji, ministarstva, agencije, inspekcije, i druge javne institucije čine kontrolni sistem svakog tržišta, a time i garant ekonomskog fair playa. Ako se uruši taj garant, onda tržišna utakmica postaje sve samo ne fer.

To se, naravno, ne dešava slučajno. Urušavanjem institucija kao nezavisnih autoriteta koji utvrđuju činjenice na osnovu kojih usmjeravaju poslovne odluke tržišnih aktera, mjesto ultimativnog privrednog autoriteta ostaje upražnjeno. Takva mjesta populistički političari vrlo brzo popunjavaju poltronima, koji po definiciji nisu ni stručni, ni autoritativni, ni nezavisni.

Najbolji primjer su balkanske zemlje. Iako postoje vlade, ministarstva, agencije, i brojne druge institucije, jasno je da sve odluke, posebno ekonomske, donose predsjednici vodećih stranaka.

Korupcija kao sastavni dio poslovanja

Slučajno ili ne, svi su populisti kojima državne institucije služe kao protočni bojleri i pokrovitelji odluka donesenih u vrlo uskim krugovima ljudi. Na čelo institucija se ne postavljaju najbolji i najstručniji, već „najzaslužniji“, tj. najlojalniji. Njihov zadatak nije provođenje zakona i opšti napredak društva, već provođenje populističkih mjera i politika onih koji su ih i imenovali. Stoga ne treba čuditi da pojedini investitori uz formalno-pravno dokumentaciju za ozbiljne investicione poduhvate traže prevashodno podršku populista.

Investicioni planovi, odluke o ulasku na nova tržišta, i ostali ekonomski koncepti važni za poslovno odlučivanje postaju irelevantni. Investicije i značajne ekonomske odluke se ne dogovaraju u ministarstvima privrede i povezanim institucijama, već političkim centralama, koji imaju moć ali nemaju odgovornost, jer ona ostaje formalno na institucijama koje su degradirane. Tako nefunkcionalne institucije izazivaju bijes građana jer su naizgled glavni krivac za nefunkcionisanje sistema. Paradoksalno je da institucije trpe i napade populista, iako su oni uzročnici nefunkcionalnosti tih istih institucija koje napadaju.

To nas na koncu dovodi do konačne negativne posljedice populizma na ekonomiju – a to je korupcija. Da bi se dobilo odobrenje političara populiste, obično su potrebne direktne ili indirektne imovinske stimulacije njemu ili njegovom bliskom kružoku. Osiguranje sredstava za potkupljivanje političara kako bi investicije bile moguće, nije nepoznanica u međunarodnom poslovanju.

Prije četiri godine Reuters je objavio kako je otvorena istraga protiv globalnih kompanija Johnson&Johnson, Siemens, General Electric i Philips zbog sumnje na potkupljivanje zvaničnika u Brazilu za vrijeme populističkog predsjednika Bolsonara. Lokalne i regionalne primjere ne treba navoditi, svjedočimo im svakodnevno.

Da je populizam kontaminirao politički život, postalo je jasno i laicima. No kakva konkretna šteta se nanosi društvu, razumiju uglavnom politolozi i sociolozi. Stoga je potrebno dizanje svijesti o konkretnom negativnom uticaju populizma na različite sfere društva.

Populistički političari svoj autoritet grade kroz diskreditaciju činjenica, diskreditaciju iznositelja činjenica i, što je posebno opasno, diskreditaciju institucija kao institucionalnih i stručnih autoriteta u svojim oblastima.

Bez činjenica, tj. podataka sa terena, bez institucija koje su garant fair playa na tržištu, privreda se suočava sa neizvjesnošću, pojavom pred kojom se uglavnom povlači. Ako se pojedinci i usude djelovati u takvom poslovnom okruženju, korupcija je neminovan sastavni dio aktivnosti.