Dejan Jović: Ako državu gradite na slavljenju rata, onemogućavate mir, suverenitet i demokraciju

Povezani članci

• VESELJE SE ŠIRI NA SVE STRANE
• Sve tvrtke Ivića Pašalića propale ili su u blokadi
• Sramotan proustaški maraton na HRT-u
• Tako je govorio Stipe Šuvar
• Jalta, Balta
• CENTRALNA BANKA ALBANIJE ZANIMLJIVIJA OD CENTRALNE BANKE BIH!?

Bosna i Hercegovina je, kao i Jugoslavija, žrtva nasilnog, ekstremnog nacionalizma, a njena kriza je upozorenje Europskoj uniji da mora više učiniti na poticanju kompromisa i ideje tolerancije. Ako Bosna i Hercegovina ne uspije, to će biti stoga udarac svim protivnicima nacionalizma u Europi, pa i samom projektu Europske unije

Dejan Jović (1968, Samobor), politolog je i profesor međunarodnih odnosa i nacionalne sigurnosti na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu te gostujući profesor na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Diplomirao je politologiju na Sveučilištu u Zagrebu 1990., a magistrirao najprije politologiju u Ljubljani (1994), zatim i političku teoriju u Manchesteru (1995). Doktorirao je 1999. na London School of Economics. Najpoznatiji je po knjizi u kojoj je tematizirao raspad Jugoslavije: Jugoslavija, država koja je odumrla, objavljenoj 2003. Glavni je urednik časopisa Politička misao.

Razgovara: Darko Vujica- Prometej.ba

Darko Vujica, Prometej.ba: Daytonski sporazum, iako je zaustavio rat, od Bosne i Hercegovine napravio je bolesnika koji već više od dvadeset godina funkcionira kao (polu)protektorat. Može li se na toj strukturi dugotrajno graditi mir?

Dejan Jović: Da ste pitali nekoga u međunarodnoj zajednici ili u samoj BiH usred rata, recimo 1993. ili čak i nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma 1995. hoće li u BiH mir trajati dvadeset i više godina, i to bez ozbiljnijih incidenata, mnogi bi bili vrlo skeptični. U tom smislu, možemo biti zadovoljni rezultatima Daytona. On je ipak zaustavio rat, i stvorio pretpostavke za mir, a to mu je bio i glavni cilj. Je li to trajni mir, to je sad drugo pitanje i odgovor na njega ovisi o tome kako gledamo na pretpostavke za trajni mir. Za liberale, bez liberalnog poretka i demokracije nema trajnog mira. No, ovdje se radi o sporazumu koji je bio zasnovan više na realističkom pristupu koji nije uključivao demokratske i liberalne elemente nego ih je u velikoj mjeri isključivao. Smatralo se da je opasno omogućiti ljudima u BiH da samostalno odlučuju o važnim pitanjima. Daytonski sporazum je tu da na neki način zamijeni i potisne na margine demokratsko odlučivanje i da mir temelji – ne na demokratizaciji BiH – nego na ravnoteži snaga u BiH, i to uz snažnu izvanjsku kontrolu koja uključuje direktno interveniranje stranaca u unutarnjepolitičke procese. Međunarodna zajednica je tu da onemogući sve one koji bi htjeli neke radikalnije promjene u odnosu na uspostavljeni mir i ravnotežu snaga. Još uvijek postoji strah od demokracije u Bosni i Hercegovini, a za to – budimo pošteni – ima i razloga. Prvi put kad su Bosanci i Hercegovci dobili mogućnost da samostalno odlučuju, na izborima i referendumu iz 1990. i 1992., to nije dobro završilo. Bosna i Hercegovina nije uspjela preuzeti suverenost od Jugoslavije nego joj je suverenost u tom prenošenju s Jugoslavije na Bosnu i Hercegovinu ispala iz ruku i razbila se o pod, a to je stajalo života oko sto tisuća ljudi. Sve dok međunarodna zajednica ne bude potpuno uvjerena da njeno napuštanje Bosne i Hercegovine neće voditi obnovi neprijateljstva, ona će ostati pri sadašnjem stanju i onemogućavat će promjene.

Do kad se taj status quo, po Vašem sudu, može održati?

Dugo, sve dok postoji neka opasnost ili barem percepcija opasnosti od alternativnih rješenja. Međunarodna zajednica će ga održavati sve dok postoji mogućnost da bi prelazak na potpuno demokratski i u potpunosti suveren sistem u BiH mogao uzrokovati promjene koje bi mogle izmijeniti karakter BiH i time ugroziti njenu stabilnost. A u BiH će uvijek biti onih koji će širiti strah i paniku od takvih promjena i koji govore o ratu i protive se bilo kakvim promjenama.

Treba znati da je BiH država ograničenog suvereniteta u unutrašnjoj politici. Kada se radi o vanjskoj politici ona ima potpuni suverenitet. Nju priznaju sve druge relevantne zemlje, ona je članica UN-a i u vanjsko-političkoj sferi djeluje kao država. Ali u unutrašnjoj sferi bosanski suverenitet je namjerno ograničen. Koliko god se to činilo nedemokratski – za to je postojao ipak jedan razlog, a to je razlog iz 1991. i 1992. godine kad je puna suverenost BiH (mogućnost da ljudi glasaju o pitanjima nezavisnosti ili unutrašnjem uređenju) propala i(li) kad je direktno uzrokovala rat. Zbog toga što je demokracija, na način na koji je bila primijenjena tih godina – kao samo i isključivo većinsko odlučivanje – posebno na referendumu o nezavisnosti bila jedan od uzroka rata, prema njoj su svi skeptični. No, sad imamo i još jedan dodatan razlog koji stvara dodatne strahove i može služiti za manipulaciju i odbacivanje ideje demokracije, a to je činjenica da su prema posljednjem popisu stanovništva Bošnjaci po prvi puta većina u Bosni i Hercegovini. To povećava želju bošnjačkih političara da preuzmu suverenost i odlučuju većinski tj. demokratski, ali istovremeno hrani i hrvatski i srpski separatistički nacionalizam, koji strahuju da će Bošnjaci promijeniti sadašnji status quo. Nalazimo se u situaciji u kojoj je bošnjačka politička klasa nezadovoljna međunarodnim prisustvom kao i mehanizmima koji je ograničavaju, npr. kad inzistiraju na konsenzusu predstavnika svih triju naroda u najvažnijim odlukama i želi sama odlučivati i to demokratski, a pritom ima i onih koji pod demokracijom misle samo na vladavinu većine – ne nužno i na zaštitu prava manjih naroda i manjina. S druge strane imate strahove kod Srba i Hrvata da bi to moglo voditi u promjenu njihova statusa iz „konstitutivnog naroda“ u „manjine“. Pri čemu su ovi prvi zarobljenici jednog neliberalnog koncepta demokracije, a ovi drugi su zarobljenici nacionalističkog inzistiranja na ideji „konstitutivnih naroda“, a ne, recimo, građanskih prava i demokracije.

Ima li onda, nekog dugoročnog rješenja za BiH?

Ovo rješenje koje je sada na djelu vjerojatno će biti dugoročno. Jedino drugo dugoročno rješenje za BiH je moguće kroz kompromis domaćih aktera, i to takav kompromis koji bi uspio uvjeriti i međunarodne aktere da je on održiv i moguć. Ali pretpostavki za to u ovom trenutku nažalost nema. Prvo, nema dobre volje, jer nema povjerenja. Akteri jedni drugima ne vjeruju i ponašaju se kao u tipičnoj „zatvorenikovoj dilemi“, po principu: „ja bih bio za kompromis, ali ovaj drugi će me sigurno prevariti, pa stoga neću ni ja biti naivan!“. Institucionalna struktura Bosne i Hercegovine ne samo da onemogućava povjerenje, nego se temelji na ideji ravnoteže moći baš zato što nema povjerenja. Time ona i sama reproducira zatečeno stanje.

S druge strane, kompromisa nema ne samo zato što su političari takvi kakvi su, nego i zato što su interesi Bošnjaka ipak vrlo različiti od interesa Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, naročito nakon što su objavljeni rezultati popisa stanovništva. Bošnjaci smatraju da je BiH njihova jedina domovina i da su joj jedino oni u potpunosti lojalni. To se ne može reći ni za Srbe ni za Hrvate. I Srbi i Hrvati – govorim sad uopćeno, misleći na njihove političare – smatraju da imaju još jednu drugu domovinu, u kojoj sudjeluju koliko mogu i do koje im je emotivno stalo više nego do Bosne i Hercegovine. Vidjeli ste da predstavnici hrvatskog naroda glasaju na izborima u Hrvatskoj, sudjeluju praktički kao dio hrvatske politike u svemu što radi hrvatska politika, pa čak i u onim simboličkim akcijama i događajima za koje sigurno ne mogu postići suglasnost drugih u BiH. Npr. Dragan Čović ide na Bleiburg, što je kontroverzno i u samoj Hrvatskoj, a posebno u Bosni i Hercegovini. To svakako nije dobar način da se postigne neki kompromis i pokaže dobra volja prema Srbima u BiH, vjerojatno i Bošnjacima, a posebno ne prema Bosni i Hercegovini koja je bila okupirana od Hrvatske u doba ustaškog režima i u kojoj je bjesnio užasan bratoubilački rat. S druge strane, izjave Milorada Dodika su notorno protubosanske – što je, da se razumijemo, legitimno, ali ne stvara uvjete za povjerenje između Srba i Bošnjaka. Upravo obratno – to daje argumente onima kod Bošnjaka koji tvrde da su smo Bošnjaci zapravo zainteresirani za Bosnu.

Zbog svega toga, razumljivo je što su Bošnjaci skeptični prema zahtjevima Srba i Hrvata. Oni naglašavaju da su sad Srbi i Hrvati u drugoj situaciji nego što su bili prije postojanja Srbije i Hrvatske kao država. I doista, u socijalističkoj Jugoslaviji je konstitutivnost naroda bila povezana sa time da nijedan od naroda koji je u Jugoslaviji bio konstitutivan nije imao svoju nacionalnu državu negdje drugdje, izvan Jugoslavije. Dakle, to je bio razlog njihove konstitutivnosti. Razlog je bio taj što Srbi, Hrvati, Muslimani, Crnogorci, Slovenci i Makedonci nigdje drugdje nisu imali nacionalnu državu pa su zato bili konstitutivni u cijeloj Jugoslaviji. Za razliku od toga, „narodnosti“ ili nacionalne manjine nisu mogle dobiti taj status zato jer su bile dijelovi naroda koji su imali svoje nacionalne države izvan Jugoslavije, npr. Mađari Mađarsku, Albanci Albaniju itd.

Ako se taj isti princip primijeni na BiH nakon 1992., onda se Bošnjaci s pravom pitaju: a zašto biste vi, Srbi i Hrvati, bili konstitutivni u Bosni i Hercegovini ako imate svoje nacionalne države u Srbiji i Hrvatskoj? To pitanje je ozbiljno i s njim se Srbi i Hrvati moraju suočiti. Oni moraju uzeti u obzir da onaj argument za konstitutivnost koji je postojao u Jugoslaviji, više ne postoji. Srbi i Hrvati su jedino u Jugoslaviji mogli biti konstitutivni narod u Bosni i Hercegovini. Hrvati se naročito moraju zapitati nisu li glasanjem za nezavisnost Bosne i Hercegovine zapravo trajno uništili svoju konstitutivnost u toj zemlji. Uz to su si i napravili tvrdu granicu između Bosne i Hercegovine i Hrvatske – granicu koja u Jugoslaviji nije postojala pa nije ni dijelila hrvatski narod onako kako ga dijeli danas. Hrvati iz, recimo, Hercegovine nisu nikad bili tako tvrdom granicom fizički odijeljeni od Hrvatske kao danas. Ali, hrvatski ih nacionalisti s obje strane te granice uvjeravaju da tako mora biti, jer su granice hrvatski tisućljetni san i ostvarenje njihovih vječnih težnji za solidnom nacionalnom državom.

Dodatan je problem u tome što se političari Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini doista i ponašaju kao da BiH nije njihova zemlja, pa se i sami de facto isključuju iz cjeline bosanskog demosa.

Također, mislim da se Srbi i Hrvati trebaju zapitati je li sa stanovišta pravednosti u redu da Srbi imaju domovinu i pol, Hrvati domovinu i trećinu a Bošnjaci samo trećinu domovine? Kako bi se oni ponašali da su u takvoj poziciji? Bit pravednosti je da se stavimo u poziciju drugoga – da se zapitamo: kako bismo se mi ponašali da smo u poziciji drugoga, npr. da smo Bošnjaci. Ja ne vidim da su Srbi i Hrvati to voljni napraviti. U tom smislu oni primjenjuju jedan kriterij kada se radi o Srbiji ili Hrvatskoj, a drugi kada se radi o BiH. Npr. Hrvati ne dopuštaju nikakvu konstitutivnost drugih u Hrvatskoj jer su tamo većina, Srbi također u Srbiji, ali kada se radi o BiH onda ne dopuštaju status većine Bošnjacima koji su nakon ovog popisa po prvi put većina.

Istovremeno, ni politički vođe Bošnjaka ne rade dovoljno – ili čak ne rade uopće ništa – na stvaranju bosanskog demosa. Štoviše, direktno ga odbacuju, toliko da su čak vodili i kampanju protiv izjašnjavanja ljudi Bosancima i Hercegovcima. Ako doista žele cjelovitu Bosnu i Hercegovinu u kojoj će biti mjesta za sve, a ne samo za Bošnjake, onda bošnjački političari moraju raditi na de-etniziranju Bosne i Hercegovine, a to de-etniziranje mora početi od njih samih, jer su oni predstavnici najveće nacije. Najveća nacija čini veliku pogrešku kad za sebe i samo za sebe prisvaja cjelinu, kad ne vidi razliku između bošnjačkog i bosanskog. Tako je i u Srbiji i Hrvatskoj, gdje se pod „mi“ uvijek podrazumijeva „mi, većina“, odnosno „mi Srbi“ ili „mi Hrvati“ – ali tako je sada i u BiH, a u BiH je daleko teže isključiti skoro polovicu stanovništva koja se ne identificira s bošnjačkom Bosnom i Hercegovinom. Često je problem u tome što većina ne vidi da tu žive još i drugi nego smatraju da je Hrvatska samo država etničkih Hrvata a svi drugi ljudi se moraju tome prilagoditi. Ja mislim da i Bošnjaci sada tako gledaju BiH. Bošnjaci bi također trebali uzeti u obzir činjenicu, da iako su oni većina u BiH, tu žive također i drugi, i da ti drugi isto imaju svoje legitimne zahtjeve i strahove, koje nije mudro ignorirati, a tu spremnost baš i ne vidim.

U tome su prepreke za kompromis. Ne vidim, dakle, dovoljno spremnosti, ni od strane Srba ni Hrvata da prihvate nove okolnosti koje nužno vode tome da postaju manjina, a ni na strani Bošnjaka ne vidim da rade na formiranju istinski bosansko-hercegovačkog demosa koji ne bi bio isti kao bošnjački nego bi bio inkluzivniji i pluralističniji. Bošnjaci prigovaraju Srbima i Hrvatima da se nisu integrirali u Bosnu i Hercegovinu – ali, integracija mora početi s integracijom većine u cjelinu. Ako inzistira na tome da manjine smanje svoj nacionalizam, većina mora voditi svojim primjerom. Oni moraju deetnicizirati većinu – sebe same. A to se ne dešava. Ne dešava se ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji a niti BiH. Štoviše, u BiH imamo sasvim suprotan trend, vjerojatno iz straha sve tri nacionalne zajednice za svoj identitet i opstanak, s obzirom da žive u multietničkom društvu, dok Hrvati u Hrvatskoj i Srbi u Srbiji danas više ne žive u takvim društvima.

Ja mislim da bi put naprijed u nekom idealnom smislu bilo stvaranje bosanskog demosa koji ne bi bio otet od strane Bošnjaka. On ne bi mogao, naravno, biti slijep za etničko, jer je etničko sastavni dio života – ali ne bi smio biti samo zbroj triju etničkih identiteta. Bio bi to neki spoj, ako je to uopće moguće, socijalističke tradicije zajedništva, imperijalne tradicije antinacionalizma i liberalne ideje individualne autonomije za one koji smatraju da im je potrebna dodatna zaštita. Ali, kao što znamo, nacionalisti su protivnici sve ove tri tradicije: i socijalističke, i liberalne i imperijalne – tako da je teško očekivati da prihvate išta od ovoga. U tome je i glavni uzrok stalne ranjivosti Bosne i Hercegovine. Samo da kažem, kao prijatelj Bosne i Hercegovine, da mi je zbog toga veoma žao. Za mene je Bosna i Hercegovina i dalje zemlja koja je najsličnija Jugoslaviji, a Jugoslavija je za mene bila pozitivna historijska činjenica. Bosna i Hercegovina je, kao i Jugoslavija, žrtva nasilnog, ekstremnog nacionalizma, a njena kriza je upozorenje Europskoj uniji da mora više učiniti na poticanju kompromisa i ideje tolerancije. Ako Bosna i Hercegovina ne uspije, to će biti stoga udarac svim protivnicima nacionalizma u Europi, pa i samom projektu Europske unije.

Vi ste nedavno naveli podatak jednog istraživanja javnog mnijenja u Hrvatskoj iz 1990. prema kojemu je svega 11% hrvatskih građana bilo za nezavisnu Hrvatsku. Samo godinu dana kasnije, njih preko 90% izjasnilo se za nezavisnu Hrvatsku. Šta je po Vama glavni razlog takvog zaokreta?

Istraživanje na koje se pozivam obavljeno je u martu 1990. i objavljeno je kasnije u knjizi „Hrvatska u izborima 1990.“, dakle, javno je dostupno. Dva tjedna prije prvih izbora u Hrvatskoj najveći je broj ljudi u Hrvatskoj, tada – oko 50% – rekao da želi konfederalističku Jugoslaviju. Pitanje je što su mislili pod „konfederacijom“ – za neke je to bilo samo drugo ime za nezavisnost, a za druge je bilo ipak neko očuvanje Jugoslavije kao forme, makar i vrlo labave. No, činjenica je da je tek svaki deveti građanin Hrvatske u martu 1990. htio da Hrvatska bude potpuno nezavisna, bez obzira na to što se dogodilo s ostalima u Jugoslaviji i sa Jugoslavijom kao cjelinom. Tada je, dakle, ipak postojala neka želja za kompromisom i izbjegavanjem radikalnih rješenja, za koje se moglo pretpostaviti da će voditi u rat.

Možda je takav odgovor građana bio i izraz činjenice da 1990. nitko u svijetu, uključujući SAD i tadašnju Europsku zajednicu, nije prihvatao nezavisnost bilo koje od jugoslavenskih republika. Mnogi ljudi su tada mislili: „Mi možemo izglasati nezavisnost ali neće nas nitko priznati“. Za razliku od nekih današnjih interpretacija o tome da su Europa i SAD razbile Jugoslaviju, treba podsjetiti da ni Europa ni SAD nisu priznale nezavisnost Hrvatske i Slovenije nakon referenduma i njihova proglašenja nezavisnosti. Nitko ih nije priznao ni 26. juna, ni 26. jula niti 26. augusta 1991. Upravo obratno, natjerali su ih da suspendiraju deklaracije nezavisnosti i da se vrate za pregovarački stol, na što su Hrvatska i Slovenija i pristale, proglašavajući tromjesečni moratorij na izvođenje nezavisnosti. Sama činjenica proglašenja nezavisnosti nije, dakle, dovela do željenog rezultata. U tom se smislu može reći da referendumi „o nezavisnosti“ nisu stvorili te države i da smo ostali samo na njima možda nikada ne bi došlo do međunarodnog priznanja. Pritom treba znati da je hrvatski referendum koji je bio u maju 1991. – godinu dana nakon izbora i nakon ispitivanja javnog mnijenja za koje ste me pitali – još uvijek imao pitanje koje je u sebi uključivalo pitanje konfederacijskog povezivanja sa drugima i autonomije za Srbe u Hrvatskoj. Pitanje je bilo: „Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)?”

Dakle, Tuđman se čak ni u maju 1991. nije usudio postaviti direktno pitanje nezavisnosti kao što je slučaj bio u Sloveniji. Tamo je pitanje bilo čisto, 22. decembra 1990. pitanje je bilo: „Da li želite nezavisnost ili ne?“ To je bio čisti referendum. U Hrvatskoj nije jer većina ljudi tada nije željela nezavisnost. U nezavisnost ih je gurala Slovenija svojim unilateralnim akcijama, a Hrvatska je bila skeptična prema slovenskom žurenju iz Jugoslavije. Uostalom, Stipe Mesić je upravo stoga bio jedini član Predsjedništva SFRJ koji je u julu 1991. glasao protiv povlačenja JNA iz Slovenije – jer je smatrao da je taj dogovor Srba i Slovenaca (odnosno Miloševića i Kučana) štetan za Hrvatsku, kao što je i bio.

Stvar koja je promijenila javno mnijenje u Hrvatskoj bio je rat. Na taj rat treba gledati iz te vizure: da nije bilo rata, bilo bi daleko teže „prodati“ nezavisnost Hrvatima, a posebno svijetu. U tom smislu rat je bio koristan hrvatskim secesionistima; prvo da pokažu da Jugoslavija više nije moguća jer u njoj izbio rat, drugo, da pokažu da Srbi i Hrvati nikad nisu mogli živjeti zajedno – što je bila laž – a treće, da Jugoslavija ne samo da nije u stanju spriječiti nasilje, nego da su se njene institucije i organi stavili na stranu nasilja, što je bila istina. To se prije svega odnosi na organe službi državne sigurnosti, kao i na samu JNA, koje su ne samo tolerirale nasilje nego su se mnoge jedinice i pojedinci odmah uključili u to nasilje, radeći protiv opstanka Jugoslavije i sudjelujući – na sraman način – u bratoubilačkom ratu. Umjesto da razoružaju sve separatiste, nacionaliste i unitariste oni su samo gledali i snimali šta se događa. Onda su se s vremenom neke jedinice pridružile Srbima, druge Hrvatima. Ako danas pogledate sastav Hrvatske vojske vidjet ćete da su mnogi oficiri koji su bili u JNA prešli na stranu Hrvatske vojske, npr. visoki oficiri kao što su bili Antun Tus, Martin Špegelj, Imre Agotić, Davor Domazet Lošo i drugi. Srpskoj strani su se pridružili, recimo, Ratko Mladić i slični. To je, a ne sam referendum, bio razlog za delegitimiranje Jugoslavije u očima međunarodne zajednice. Naročito nakon ničim izazvane odluke Predsjedništva SFRJ – a zapravo dogovora Slovenaca i Srba da se JNA povuče iz Slovenije, nasuprot traženju Europske unije da se samo vrati u kasarne ali ne i da se iz Slovenije povuče – stranci su se pitali: „kako možemo biti veći Jugoslaveni od Jugoslavena“? Ako je jugoslavenski državni vrh odlučio da se povuče iz Slovenije, kako možemo biti protiv priznanja te države? Pa ipak, ni tada je nisu priznali, nego tek kad se rasplamsao rat u Hrvatskoj.

U tom smislu je taj rat bio koristan separatistima, zbog čega su ga oni ako ne već i organizirali i poticali, onda sigurno spremno i rado prihvatili. Posebno bih tu istakao važnost tragičnog razaranja Vukovara koje nije imalo nikakvu vojno-strategijsku, ali jest imalo važnu političku logiku. Vojno-strategijski, Vukovar uopće nije takav grad da bi ga trebalo osvojiti ili – još manje – razoriti, ali je politička logika prevladala, a politička logika je bila da treba razoriti simbol jugoslavenstva. Vukovar je bio simbol zajedničkog života Srba i Hrvata, a njegovim razaranjem je trebalo pokazati da jedan takav grad u kojemu su Srbi i Hrvati uvijek živjeli zajedno i bez ikakvih problema, jedan grad u punom smislu riječi jugoslavenski, da takav grad ne može opstati. To je bio razlog za razaranje Vukovara. Bila je to sinhronizirana akcija srpskih i hrvatskih separatista, onih koji su željeli uništiti svaku ideju srpsko-hrvatskog prijateljstva i jugoslavenskog zajedništva. Oni su bili na suprotstavljenim stranama, ali im je cilj bio isti. Uostalom, to je bila i „logika“ koja je razorila Bosnu i Hercegovinu, kao najveći simbol zajedničkog života u Jugoslaviji. Ta ista „logika“ joj ni danas ne dozvoljava da se reintegrira, tvrdeći da je potrebno odvajanje, a ne spajanje ljudi i naroda.

U martu 1991. imali smo pokušaj vojne intervencije koja je zamalo bila izglasana. Kao što znamo, kada se o njoj glasalo, odnos prilikom glasanja bio je 4-4. Šta bi se po Vama dogodilo da je JNA vojno intervenirala u tom momentu?

To je vječno i otvoreno pitanje. Momenat kad je predlagana vojna intervencija bio je jedan od onih ključnih u razvoju jugoslavenske krize. Vojska je, prisjetimo se, u decembru 1990. emitirala onaj film o Špegelju i tražila razoružanje paravojnih formacija. U tome je imala podršku Predsjedništva SFRJ, pa čak i predsjednika Hrvatske, Franje Tuđmana, ali je on smatrao da njegove jedinice nisu paravojne, pa se na njih ta naredba ne odnosi. Na kraju, nije bilo snage ni volje da se postigne razoružavanje. Pitanje je je li vojska tada imala dovoljno snage za to, jer bi morala ići protiv ne samo Hrvata nego i protiv srpskih paravojnih jedinica, kao što su arkanovci, beli orlovi, tigrovi i drugi, a oni su – kao što sad znamo – bili dio vojno-bezbednosnih struktura Srbije ili pod direktnom kontrolom tih struktura. Slovenija je tad već izglasala na referendumu nezavisnost, i smatrala je da njene jedinice također nisu paravojne. Dakle, trebalo je poduzeti širu akciju protiv praktički svih – da ne govorimo o problemima na Kosovu, koji traju još od 1981. Drugi je pokušaj bio u martu 1991., ali on se dogodio u kontekstu protesta protiv Miloševića 9. marta 1991. u Beogradu, u kojima je vojska i izvedena na ulicu. Budući da je odluka u Predsjedništvu SFRJ bila 4 protiv 4, a vojska je tada još poštivala civilnu vlast, poslana je vrlo jasna poruka svima: da vojska više ne može ništa. To je bio ključan moment da Srbi u Hrvatskoj, a naročito vodstvo SDS-a koje se dotad već radikaliziralo i izbacilo Jovana Raškovića kao predstavnika umjerenije linije, zaključi da se na JNA više ne može osloniti, nego da treba formirati svoje paravojne jedinice ili da u pomoć treba pozvati razne „dobrovoljce“, čiji je program samo naizgled bio etnički i ideološki, a zapravo je u pozadini svega bilo pljačkaštvo i sadizam. Tako i počinju prvi veći incidenti, kao što je ubojstvo hrvatskih policajaca na Plitvicama, koje se uzima u Hrvatskoj kao moment početka rata. Danas imamo i dokaze da su umirovljeni oficiri JNA iz tih krajeva počeli obučavati i naoružavati Srbe, a Srbija je počela govoriti da je rat neizbježan i da treba samo osigurati da se on ne dogodi u Srbiji i u teritorijama koje Srbi kontroliraju. Odatle i parola: „Srbija ne ratuje“. Dakle, tko bi podržao akciju masovnog i nasilnog razoružavanja sviju? Za to je, izgleda, u martu 1991. bilo već prekasno. Drugi je problem bio u potpunom nedostatku međunarodne podrške za takvu intervenciju. Amerikanci su jasno rekli da žele demokratsku i ujedinjenu Jugoslaviju, bez ikakva uplitanja vojske i bez nasilja. James Baker koji dolazi u Beograd nekoliko dana prije proglašenja hrvatske i slovenske nezavisnosti u junu 1991. direktno kaže: „Nemojte koristiti oružje, ne želimo nikakav rat i nasilje. Nemojte na nasilan način spašavati Jugoslaviju a vi – Hrvati i Slovenci – se nemojte odvajati. I jedni i drugi se moraju smiriti i napraviti neki kompromis“. Međutim, niti jedna niti druga strana nisu htjeli čuti onaj dio te poruke koji im nije odgovarao. I jedni i drugi počinju kalkulirati s ratom kao jednom od opcija, a i jednima i drugima rat počinje odgovarati. Srbima jer misle da su jači i da mogu u ratu pobijediti, a Hrvatima i Slovencima jer misle da ratom mogu internacionalizirati jugoslavensku krizu i da jedino ratom mogu postići nezavisnost. Bosansko i makedonsko rukovodstvo, koje se tada zalagalo za mir, nisu bili dovoljno snažni da prevladaju, kao što nije bio ni Ante Marković, savezni premijer kojeg tada više nije podržavala ni njegova republika, Hrvatska, a odavno već ni Slovenija ni Srbija, i koji je isto u jednom trenutku posegnuo za vojskom – naređujući joj da vrati kontrolu nad graničnim prijelazima odmah nakon 25. juna 1991. Vojska je to učinila vrlo efikasno, u 48 sati i s relativno malim gubicima, ali joj je tada naređeno da se povuče iz Slovenije. To je njen kraj, kao i kraj Jugoslavije. Bi li bilo manje žrtava da se interveniralo ranije, onako kako je predlagao Branko Mamula – za što je čak napravio i plan još dok je bio savezni sekretar za narodnu obranu – to ostaje u sferi spekulacije, odnosno „alternativne povijesti“.

Kiro Gligorov je svjedočio kako je Jacques Delors kao tadašnji predsjednik Europske komisije nudio Jugoslaviji prijem u Europsku zajednicu i 5,5 milijardi dolara za uspješnu realizaciju reforme tadašnjeg premijera Ante Markovića i da je tadašnji politički vrh Jugoslavije to odbio.

Oko te konkretne ponude, veliki problem je bila Slovenija. Upravo zbog ponude Jacquesa Delorsa tadašnjem premijeru Anti Markoviću, u Sloveniji se povećao secesionizam jer je slovenski politički vrh rekao: „Ako Jugoslavija uđe u Europsku zajednicu, mi nikada nećemo postići nezavisnost. Mi već sad nad svojom deželom imamo jedan poklopac u loncu koji vrije, ne treba nam nad tim poklopcem još jedan poklopac. Želimo što prije iz Jugoslavije, a onda u Europsku uniju“. Tako da, paradoksalno, što je više izgledala realna opcija da Jugoslavija uđe u Europsku zajednicu, to su se više žurili, posebno u Sloveniji, da izađu iz Jugoslavije. Slovenija je imala moto: Europa zdaj, oni su direktno rekli, Dimitrije Rupel i njihovi glavni političari: „Mi ne želimo u Europsku zajednicu kao pokrajina Velike Srbije, želimo samostalno“. Plašili su se da nikad neće postati nezavisni ako uđu u EU kao dio Jugoslavije – i taj je strah bio opravdan, jer se do danas nije dogodilo da se neka zemlja koja je članica EU raspala. Prema tome, referendum u Sloveniji 22. 12. 1990. je bio direktni odgovor na tu ideju Delorsa. I sada, da se vratimo u sadašnje doba, ja mislim da ta situacija ima određenu pouku za BiH jer se meni čini, kada bi sutra Europska unija ponudila BiH da odmah uđe, srpski separatisti u Republici Srpskoj bi učinili isto. Oni bi se isto uplašili da bi ulazak Bosne i Hercegovine kao jedinstvene države u Europsku uniju bio kraj njihovih šansi za odcjepljenjem od Bosne i Hercegovine. Posebno bi to bio slučaj ako bi BiH ušla, a Srbija još ne – i zato je jedino moguće rješenje koje bi spriječilo novi sukob bio u zajedničkom prijemu Bosne i Srbije u Europsku uniju, istog dana. Sve ostalo je opasan avanturizam.

Kada danas, kako HDZ-ovi, tako i SDP-ovi čelnici govore o Franji Tuđmanu, niti jedna niti druga strana ne propituju njegovu (za njih) pozitivnu historijsku ulogu i smatraju ga „velikanom hrvatske povijesti“. Kako komentirate taj opći konsenzus SDP-a i HDZ-a oko historijske uloge Franje Tuđmana?

Do 2013. u Hrvatskoj je uvijek postojala jedna velika nacionalna ideja ili jedan veliki nacionalni cilj koji je omogućavao kakav-takav konsenzus između HDZ-a i SDP-a. To su bili prvo nezavisnost, iako su inicijalno različito gledali na pitanje nezavisnosti, što se vidi u tom istraživanju iz devedesete koje smo već citirali. Jedino članovi HDZ-a, a u manjoj mjeri oni koji su glasali za HDZ su bili za nezavisnost, svi ostali su bili ili potpuno protiv nezavisnosti ili – najveći broj – za konfederaciju. Nakon toga je bio konsenzus oko reintegracije teritorija ali ne i ljudi, a treći konsenzus bio je oko Europske unije i NATO-a koji je bio u priličnom neskladu sa općim raspoloženjem javnosti. Ako pogledate referendum o ulasku Hrvatske u Europsku uniju, samo je 29% ukupnog broja registriranih građana reklo „da“, tj. bilo za ulazak Hrvatske u Europsku uniju. 14% je bilo protiv a 58% nije uopće glasalo. Ipak, bez obzira na to, HDZ i SDP u parlamentu su bili ujedinjeni oko ulaska u Europsku uniju. Nakon ulaska u Europsku uniju postavilo se pitanje na čemu graditi konsenzus u hrvatskoj politici i toga odgovora nema i zato se hrvatska politika u neku ruku polarizira, a u drugu pluralizira nakon 2013. i pokušava stalno da nađe neku mantru oko zajedništva i povratka u devedesete kad smo navodno bili ujedinjeni, iako je to više mit nego stvarnost. Kako je bila ujedinjena zemlja koja se raspala po etničkim linijama i nije se mogla sastaviti bez američke pomoći?

Nakon 2013. taj konsenzus je nestao i ja mislim je obnavljanje kulta Franje Tuđmana jedna od akcija kojima se pokušava stvoriti ideja konsenzusa između ljevice i desnice u Hrvatskoj. Ali pritom ga interpretiraju prilično različito, tako da danas imate dva Tuđmana: postoje SDP-ovski i HDZ-ovski Tuđman. SDP-ovski Tuđman je bio partizan, antifašist, poštivao je maršala Tita, nije dopuštao da se makne njegovo ime s Trga maršala Tita, smatrao je da u Ustav treba zapisati ZAVNOH i pravo naroda na samoodređenje koje je posebno naglašeno Ustavom iz 1974. godine, iako je već bilo i u ranijim jugoslavenskim ustavima, sve od onog iz 1946, u koji je ušlo kao dio lenjinističko-staljinističke, a ne vilsonijanske, doktrine. On je Franjo Tuđman koji je eliminirao radikale, prije svega HSP i koji je u krajnjoj mjeri pristao na Dayton i Washingtonski sporazum te koji je – iako nerado – odustao od ideje Velike Hrvatske i koji je, iako je pomagao i tolerirao inicijative raznih radikala u vezi sa Herceg-Bosnom, na kraju ipak ukinuo Herceg-Bosnu i nije stvorio hrvatski entitet u BiH. To je SDP-ovski Tuđman.

HDZ-ovski Tuđman je, pak, sasvim drukčiji. Njega se interpretira dosta selektivno i postoji jedan vid detuđmanizacije s desna koja Tuđmana predstavlja kao najvećeg Hrvata u povijesti koji je napokon ujedinio Hrvatsku i ostvario njenu nezavisnost, osigurao etnički homogenu Hrvatsku, koji je bio anti-Srbin i anti-Jugoslaven, te koji bi navodno bio – da je danas živ – zagovornik lustracije; isključivanja ljevice iz političkog života. Taj je Tuđman očišćen od njegove vlastite partizanske prošlosti, i reduciran na antikomunističkog lidera…

Sam Tuđman se 1989. izjasnio kao marksist…

Upravo tako, on je to rekao 1989. Ali, sada kad desnici taj podatak citirate, oni kažu da to nije moguće, šokiraju se nad činjenicama. Kao što preskaču i to da Trg maršala Tita nije preimenovan, za što tvrde da se to tada nije moglo, a ne da se nije htjelo. Naravno da se moglo. On je tada mogao šta je htio, ali to nije htio jer je Tita kroatizirao i pokušao ga reinterpretirati na način koji je njemu osobno odgovarao.

Dakle, imamo dva Tuđmana, ali i jedni i drugi pokušavaju stvoriti neki konsenzus oko njega, umjesto da ga interpretiraju kritički. Druga stvar oko koje pokušavaju postići konsenzus je mit o Domovinskom ratu koji predstavlja centralni element političkog identiteta u Hrvatskoj, što je prilično opasno i onemogućava da taj rat ikad završi. Ako gradite državu na ideji rata i stalno govorite o tom ratu, onemogućavate ne samo mir nego i normalan liberalni pa i demokratski karakter Hrvatske, zato što dopuštate da se ljudi koji su sudjelovali u ratu postave po moći i važnosti iznad samog naroda. Tvrdite da oni koji su „stvorili Hrvatsku“ imaju pravo da se prema Hrvatskoj odnose kao prema „stvorenom“, a time i da imaju vlasništvo nad Hrvatskom, bez obzira na to što ti ljudi ne izlaze na izbore ili kad izađu na njima dobiju vrlo malo glasova. Istodobno, oni tvrde da su od naroda izabrani političari – nenarodni. Građani izaberu, recimo, Ivu Josipovića i Zorana Milanovića, ali ovi „stvoritelji“ kažu da je to nenarodna vlast, koju treba srušiti. Time se onemogućava konstituiranje Hrvatske kao demokratske i kao suverene zemlje jer su suvereni, zapravo, ti samozvani „Stvoritelji“, a ne hrvatski demos. Oni onemogućavaju hrvatsku suverenost, na način na koji je KPJ odnosno SKJ to isto činila, tvrdeći da izbori nisu potrebni jer su oni – Partija i partizani, ili čak i sam Tito osobno – „stvorili“ Jugoslaviju i stoga imaju neograničeni i trajni legitimitet da njome upravljaju. To je dugoročno gledano opasno jer stavlja Hrvatsku u situaciju dosta sličnu SFRJ u kojoj je također partijski vrh smatrao da je on stvorio državu i nije dozvoljavao narodu da uzme suverenitet u toj državi.

Osim toga, imamo jednu vrlo reduktivnu interpretaciju Drugog svjetskog rata od strane SDP-a koja ide ka tome da „kroatizira“ antifašističku borbu tako što zastupa tezu po kojoj je antifašizam (između ostalog) dobar zato što je vratio dijelove hrvatskog teritorija i stvorio pretpostavke za hrvatsku samostalnost. No, upitno šta bi bio njihov odgovor da je kojim slučajem antifašizam bio protivan hrvatskoj samostalnosti kao takvoj.

To je izraz želje da se NOB sačuva kao neka pozitivna tekovina u doba kad desnica tvrdi da je Domovinski rat jedini kojeg treba slaviti. Ljevica, umjesto da izazove tu interpretaciju, odnosno da kritički govori o ratu iz 1990-ih, pokušava povezati NOB i Domovinski rat, tvrdeći čak i da su im ciljevi bili isti. A bili su skoro potpuno različiti. Uostalom, ni branitelji ni partizani ne prihvaćaju da se radi o nekom kontinuitetu. Da se radilo o kontinuitetu, ne bi razni dragovoljci iz 1990-ih s pozdravom „Za dom spremni“ na rukavima uniformi rušili partizanske spomenike, ili barem to ne bi mogli činiti nekažnjeno.

S početkom devedesetih, jedan od glavnih promicatelja nacionalističke apologetike u Hrvatskoj postala je Katolička Crkva. Tomu neprestano svjedočimo na način da svećenici manje-više redovito sa oltara šalju nedvosmislene političke poruke kao što su one „da se mreže bace na desnu stranu“, da se ne koalira sa „komunistima“ i slično. Također, imali smo nedavno istup kardinala Bozanića koji je Deklaraciju o zajedničkom jeziku nazvao udarom na hrvatski jezik i pripremom na nove osvajačke pohode. Kako sve to komentirate?

Trebalo bi ući malo dublje u genezu tog odnosa između Crkve i nacionalnog identiteta u Hrvatskoj. Sa stvaranjem Jugoslavije, jezik, kojim je tada govorilo 75 posto ljudi u novostvorenoj jugoslavenskoj državi, bio je glavni element povezivanja. Sve drugo je bilo daleko više heterogeno: najmanje tri vjere, vrlo različite državne tradicije, različit nivo ekonomskog razvoja itd. Dakle, jezik je bio sredstvo sporazumijevanja i temelj za eventualno jedinstvo u Jugoslaviji. Zato je nacionalistima ideja o zajedničkom jeziku neprihvatljiva – oni je povezuju s idejom nekog tobožnjeg unitarizma i sa stvaranjem neke nove Jugoslavije, iako je ideja zajedničkog jezika kao i praksa njegove upotrebe daleko starija od Jugoslavije i nadživjela je njen nestanak. S druge strane, religijske razlike bile su uvijek problem za to jedinstvo. Crkve, a naročito tzv. Katolička crkva u Hrvata, kako se sama nazivala u doba socijalizma povezujući – protivno samoj katoličkoj doktrini – naciju i vjeru, su stoga bile kreatori politike razdvajanja identiteta. Kaptol je, tako, već u 1970-im krenuo u izmišljanje novih riječi i stvaranje onoga što će danas postati „politički korektnim“ hrvatskim jezikom. Tako gledam i na ovu intervenciju kardinala Bozanića o pitanjima jezika: plaše se da će jedna razumna i građanima sasvim logična deklaracija o zajedničkom jeziku ugroziti njihove dugotrajne napore da nas uvjere da se Srbi i Hrvati ne razumiju jer govore različitim jezicima. Možda je tako u nekom drugom, paralelnom svijetu, koji je možda u nadležnosti crkve, ali u ovom sigurno nije.

Svjedočili smo nedavno još jednom desničarskom skupu u Bleiburgu pod pokroviteljstvom Vlade Republike Hrvatske. Kako biste ocijenili izjave visokih vladinih dužnosnika o „stradanju nevinih hrvatskih vojnika“?

Bleiburg je bio jedan tabu o kojemu se u Jugoslaviji nije baš puno govorilo i nije se govorilo iz razloga koji možda danas nisu sasvim jasno osviješteni. Ne radi se samo o tome da je Bleiburg bio skriven od šireg uvida javnosti zato što bi netko previše strahovao da je ubio nekoga u ratu, jer je ubijanje – masovno i često potpuno neselektivno – nažalost bilo sastavni dio tog rata. Ako čitate Dedijerove dnevnike iz Drugog svjetskog rata vidjet ćete da on bez ikakvog straha ili zazora opisuje stvari za koje bismo se danas samo mogli pitati – pa kako je to bilo moguće, i kako je moguće da on o tome tako otvoreno piše, bez straha od sankcija. I nakon tog rata, kao i nakon mnogih drugih, mnogi su se hvalili usmrćivanjima, često neselektivnim. To slavljenje, a ne komemoriranje žrtava, dovelo je, između ostalog, i do glorifikacije nasilja, a to je doprinijelo stvaranju uvjeta za novi rat. Međutim, iz još jednog razloga se nije govorilo o Bleiburgu, a to je zato što bi se inače, da se o tome govorilo, pokazalo da baš i nije točna socijalistička interpretacija da su kvislinzi i suradnici okupatora bili tako malobrojni, niti da je sav narod – i to u svim našim narodima – bio uz partizane. Što se više uvećava broj stradalih na Bleiburgu, to se više daje za pravo onima koji dovode u pitanje interpretaciju o masovnom karakteru antifašizma, a na toj je interpretaciji, na tom mitu, građena stabilnost poslijeratne Jugoslavije. Tito je smatrao da je korisnije tvrditi da su se svi masovno borili protiv fašizma, a da su samo neki, „šačice izdajnika“ ili „par kamiona ustaša“ bili na drugoj strani – nego da otvara pitanje krivice za užas koji se tu dogodio. Odlučio se na kombinaciju prisjećanja i zaborava kad se radilo o Drugom svjetskom ratu: slavio je pobjedu i komemorirao žrtve, ali nije otvarao teška pitanja, posebno ne ona koja bi, po njegovu mišljenju, držala rat stalno otvorenim i time omogućavala međusobne optužbe zbog ratnih zločina. To se, u prvom redu, odnosilo na Hrvate, koji su jedini imali svoju državu, pa su je i mogli koristiti u zločinačke svrhe, i to i u današnjoj Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.

Alternativa bi bila – da se priznalo da fašizam nije bio samo nametnut Hrvatima, nego je imao i autohtone izvore, a u krajnjoj liniji i mnoge podržavatelje. Iz današnje perspektive, može se opravdano postaviti pitanje: ne bi li bilo bolje da je narativ o Drugom svjetskom ratu bio drugačiji, da se priznalo da su mnogi ljudi ovdje bili zločinci, da su surađivali s Nijemcima, i da su bili fašisti koji su jedva dočekali mogućnost da se prime ubijanja i uništavanja Židova, Srba, Roma i „nepoćudnih Hrvata“, prije svega komunista i liberalno-demokratski orijentiranih građana. A mnogi su bili i pasivni promatrači zla i nisu se htjeli miješati ni u što. Jasenovac se nije mogao tek tako dogoditi. Posebno je važno otvoriti ta pitanja zato što Jasenovac nije njemački, tj. okupatorski logor, nego su ga organizirali, vodili i u krajnjoj liniji do zadnjeg dana branili sami hrvatski fašisti, koji su ga koristili protiv svojih sudržavljana.

Umjesto otvaranja tih teških pitanja, vlast se odlučila za mitsko interpretiranje svoje uloge u ratu, ali i za politiku djelomičnog negiranja dimenzija zla i zaobilaženja ozbiljne i poštene diskusije o njegovim uzrocima. Sve je prebacivala na okupatore, na karakter međuratne Jugoslavije i na zlu prirodu „dva kamiona ustaša“. Zato im nije odgovaralo da se pokaže da su ustaše u Hrvatsku možda i došle u dva kamiona, ali su iz nje izašle – ili su barem pokušale izaći – u daleko većoj koloni.

Danas se, pak, o svemu tome govori u okviru pokušaja rehabilitacije vlastite prošlosti. Sad su, odjednom, to „hrvatski vojnici“, koji su se borili protiv „pobunjenika“ i koji su bili prije svega „antikomunisti“. Samo, zaboravlja se da je i Hitler bio antikomunist i da je na isti način pravdao ono što je počinio. Danas se, kroz obilježavanje Bleiburga, pokušava počinitelje zločina pretvoriti u žrtve. To je razumljiva želja onih koji su bili na strani zločina, koji su bili suradnici okupatora a ni danas ne osjećaju uopće nikakvo kajanje zbog svojih zlodjela. Žalosno je, međutim, vidjeti da se državni vrh tako izravno solidarizirao s takvima.

Davor Bernardić nalazi se već neko vrijeme na mjestu šefa predsjednika SDP-a. Međutim, otkako je on na čelu stranke, SDP-ova popularnost pada, čemu svjedoči i loš rezultat na lokalnim izborima. Hoće li se Bernardić, po Vašem mišljenju, uspjeti zadržati na mjestu predsjednika stranke do novih izbora i kakva je budućnost SDP-a?

To je teško prognozirati s obzirom na turbulentno stanje u svim hrvatskim strankama, pa i u SDP-u. Također, važno je vidjeti da se karakter hrvatske politike nakon 2013. promijenio, jer više nije moguće definirati neki „nacionalni cilj“ oko kojeg su se ideološke razlike barem jednim dijelom suspendirale. One su buknule nakon ulaska zemlje u Europsku uniju. Došlo je do pluralizacije i polarizacije u politici, pa se sad opstanak SDP-a i HDZ-a povezuje s održavanjem „dvije grbe“ na političkoj sceni. No, izazovi su sve veći, između ostalog i s lijeva, npr, od Nove ljevice ili od ekološke ljevice, kao što su Zagreb je naš i slični. Pojavljuje se i nova generacija, koja je rođena nakon 1995., i kojoj teme iz tzv. Domovinskog rata nisu bliske. Kurikularna reforma nije samo pitanje škole, nego i načina na koji se gleda na budućnost Hrvatske. Ona ima karakter da postane naša 1968., jer danas generacija rođena 1995. ima otprilike onoliko godina koliko je generacija rođena 1945. imala te 1968. Desnica se plaši da joj ta nova generacija izmiče ispod ideološke kontrole, ali to je neizbježno. Pitanje je, međutim, u kojem smjeru će nova generacija probati formulirati svoj identitet: u još desnijem ili u lijevom? SDP, bojim se, ne shvaća dubinu promjena koje su neizbježne, pa stoga izgledaju skoro potpuno dezorijentirano. Ima tamo odličnih ljudi, ali kao da ih stari model politike sputava. Sputani su i mitovima koje su sami pomogli stvarati, npr. hegemonijskom interpretacijom rata iz 1990-ih. Sve dok igraju na tuđem terenu, bit će u lošijoj poziciji od izvornih nacionalista, pa je jedino logično da počnu izazivati nacionalističke narative. Ali, to je riskantno i možda u ovom trenutku izgleda nepopularno – za to je potreban veći iskorak nego što su ga oni danas voljni napraviti. Posebno mislim da njihov lider ne razmišlja strateški, tako da ne očekujem mnogo od te stranke. Možda je doista vrijeme za neku novu ljevicu.

Posljednjih godina svjedoci smo uspona lijevih stranaka kao što su Siriza u Grčkoj, Podemos u Španjolskoj, Združene levice u Sloveniji itd. Zašto slične energije nema u Hrvatskoj i je li u doglednoj budućnosti moguće očekivati pasokifikaciju SDP-a i uspon neke nove, radikalnije lijeve stranke?

Evo, ima nekih pokušaja… Vidjet ćemo. U Hrvatskoj je nacionalistička desnica bila vrlo uspješna – uspjela je nametnuti svoj program, i potom ga dosljedno izvesti, skoro do kraja. Iako, ima ih i među njima koji nisu zadovoljni, jer misle da je ili cijela Bosna ili barem Herceg-Bosna hrvatska, ili misle da je i devet posto pripadnika manjina previše, jer da Hrvatska neće biti suverena sve dok čak i „goste“, a kamoli „sustanare“ ili „suvlasnike“ ima u kući. Ali, ukupno gledano, rat je omogućio hrvatskim nacionalistima, klerikalcima i nazadnjacima da razviju ovdje dobar biznis. Pretpostavljam da ljevica ima šanse ako svi projekti desnice kolabiraju. To je teško očekivati, iako ponekad izgleda da idemo upravo u tom smjeru.