Debata o diktaturi: ne postoji moralno perfektna vanjska politika

Izdvajamo

• Je li zaključak iz krvavog i teškog prelaznog procesa Arapskog proljeća da je ipak bolje ne uzdrmavati diktature? Ili jesmo li nasuprot tomu spremni akceptirati činjenicu da je današnji haos na Bliskom istoku također rezultat zapadnjačke realpolitike koja je kroz podršku autokratskim vladarima cementirala kratkoročnu prividnu stabilnost?

Povezani članci

• Sjećanje: Jovu Kapičića sada već grle njegovi mladi i hrabri Dalmatinci iz Druge dalmatinske brigade
• Je suis Mahir
• Trump odlučuje o sudbini 800.000 migranata
• „Meni dobro, a vama kako bude“
• Zlatkovo doba slobode medija
• Zašto kineski plan nema šansi

REUTERS:  Očajni građani u Siriji: Kako treba da se ponaša Zapad?

Prilog debati: Wolfgang Ischinger
Preveo: Ešref Zaimbegović

Treba li Zapad pustiti diktatore da vladaju jer će inaće nastati haos? Oko ovoga pitanja rasplamsala se oštra debata. Jedno je jasno: razmišljanje u crno-bijelom u tome ne pomaže.

„Je li moguće dalje?“ pita Bernd Ulrich u „Zeitu“ Christiane Hoffmann iz SPIEGEL-a. Ona je zastupala tezu da su diktature – u poređenju sa anarhijom – ponekad manje zlo. Ulrich smatra da SPIEGEL prestaje biti „oružje demokratije“. Ko treba uopšte da brani demokratiju ako vodeći zapadni mediji počinju da pjevaju pohvalu autokratiji?

Hoffmann nasuprot tome smatra da je ipak „Die Zeit“ više škola autokratskog mišljenja u kojoj izdavač Helmut Schmitt u osnovi osporava cijelokupnu kulturu sposobnosti demokratije.

Dakle iskaču iskre – ali o čemu se ovdje ustvari radi? U osnovi radi se o tome kako se treba postaviti kompas vrijednosti zapadne vanjske politike nakon iskustva u “ratu protiv terora”.

Jer ovaj kompas se danas okreče bez cilja: Znači li pouka iz Afganistana i Iraka da je bolje da u budućnosti izbjegavamo mučne i dugotrajne misije stabiliziranja? Jer su generalno besmislene? Je li tačno da u Afganistanu ništa ne valja kako tvrdi Margot Käßmann?

Ili nije li višedecenijski međunarodni angažman ipak postavio važne razvojne putokaze? Može li Zapad nakon Abu Ghuraiba, Guantanama ili Buhrbacha uopšte tražiti za sebe moralno vodstvo? Ukoliko je odgovor potvrdan onda kako to vodstvo treba definirati?

Je li zaključak iz krvavog i teškog prelaznog procesa Arapskog proljeća da je ipak bolje ne uzdrmavati diktature? Ili jesmo li nasuprot tomu spremni akceptirati činjenicu da je današnji haos na Bliskom istoku također rezultat zapadnjačke realpolitike koja je kroz podršku autokratskim vladarima cementirala kratkoročnu prividnu stabilnost?

Politička stvarnost nije crno-bijela

To su sve važna pitanja oko kojih se isplati diskutovati. Jer ne radi se o crno-bijeloj odluci između idealnih tipova. Između fanatika demokratije koji bi najrađe svaku diktaturu silom uklonio sa puta i realpolitičara, koji sa suzbijanjem slobode nema problema dok god time obezbjeđuje da, u najmanju ruku, evropsko susjedstvo ostaje mirno.

Politička stvarnost nije crno-bijela, ona je svijet sivih tonova.

Uzmimo za primjer Ukrajinu. Jer šta tačno rade Berlin, Washington i Brüssel u ovoj krizi već mjesecima? Nema ili-ili nego od oboje po malo: sankcije prema Rusiji, ali ne tako teške da bi saradnja sa Moskvom mogla biti prekinuta. Konačno Moskva nam je potrebna u pregovorima sa Iranom isto kao i u zaštiti klime, u borbi protiv terorizma i snabdjevanju svemirske stanice ISS, samo da navedemo neke primjere.

Postoji opravdana sumnja da poslije, od Zapada forsirane, izmjene vlasti automatski ne slijedi demokratija. I da zapadni intervencionisti à la Rumsfeld nisu dorasli svojoj odgovornosti kada bombarduju ali potom ne grade i ne savjetuju. Doduše već je davna prošlost kada je zapadnjački apetit za intevencije bio velik i podstican naduvanim iluzijama o demokratizaciji.

Njemačka se intenzivno osmatra

Ko izražava ovu skepsu ne znači da podstiče politiku smirivanja sa diktatorima i autoritarno-kapitalističkim silama. Jer oni su u stvarnossti danas epohalni izazov za model zapadne liberalne demokratije.

Da se ova debata kod nas vodi emocionalno i osobno leži možda na tome da se njemačko držanje ka ovim temeljnim tačkama posebno promatra. Nakon njemačkoge suzdržanosti u pitanju Libije u Savjetu bezbjednosti i početnog odugovlačenja Nijemaca prema Rusiji javlja se, ne samo u inostranstvu, pitanje: Da li Njemačka uopšte još pripada Zapadu?

Intelektualci kao Heinrich August Winkler pribojavaju se postepenog udaljavanja Berlinske republike od tradicionalne zapadne povezanosti njemačke vanjske politike. I SPIEGEL se pitao prije nekoliko mjeseci ”Ko smo mi sami?” i argumentirao da bi se Njemačka morala nanovo locirati. Ili u najmanju ruku svoju poziciju na zapadu ponovo osigurati.

Prave trajne stabilnosti može biti samo u demokratiji

Debata se mora voditi u sivoj sredini koja razantna kretanja oko nas neće opisivati crno- bijelo birajući između visokih vrijednosti i egoističkih interesa. Prave stabilnosti može trajno biti samo u demokratiji. Dugoročno su naše vrijednosti i interesi identični. Na sreću.

Kako ćemo međutim do toga doći i koje kratkoročne kompromise moramo prihvatiti, koliko umješanosti je svrsishodno i koliko suzdržavanja je pametno, pošto i nečinjenje ima političko-moralne konsekvence – to su najteža pitanja zapadne diplomatije. Ona se mogu riješiti samo onda kada se prihvati da se mora birati između više nezadovoljavajućih opcija. Upravo zbog toga što jednostavno ne postoji moralno perfektna vanjska politika.

Najbolje na Zapadu je to da omogućava samorefleksiju. Niti u ruskim niti u kineskim novinama ne bi bila moguća debata kakva se u ovom trenutku vodi. Međutim to nosi sa sobom ogromnu odgovornost.

Za ljude u mnogim djelovima svijeta je od najvećeg značaja šta će Zapad definirati kao svoje vrijednosti i ambicije. Dakle u ovoj debati se ne radi samo o ispravnom postupanju sa diktatorima – radi se o nama samima, o Njemačkoj i njenom rastućem uticaju. Radi se o Evropi i njenom uticaju. Ustvari radi se o nečemu još principijelnijem: radi se o Zapadu i njegovom, u poslednje vrijeme, krhkom identitetu.

O osobi autora

Wolfgang Ischinger, 1946. godište, spada u najrenomiranije njemačke diplomate. Ischinger je nedavno bio po nalogu OSZE ko-moderator okruglog stola o Ukrajini. Za vrijeme svoje službe u Ministarstvu vanjskih poslova Njemačke obavljao je mnoge dužnosti – između ostalog bio je šef štaba za planiranje, državni sekretar i ambasador Njemačke u USA. Od 2008. on je predsjednik Konferencije o sigurnosti u Münchenu.

spiegel.de