Dašina posljednja kolumna iz Sarajeva

Povezani članci

• Smutljivac iz Laktaša opet izaziva
• Da je Noa Nadan bio…
• Grobnica na kraju grada
• Aleksej Kišjuhas: Ratni zločini su alfa i omega naše zaustavljene tranzicije i vaskolike zapuštenosti
• Wolfgang Klotz: Srpski razum i evropska vizija
• BRAVO MAESTRO

 Gospodo!

Ljubiteli obesvješćivanja,
zločinstava,
pokolja,
da li ste najstrašnije
vidjeli –

Majakovski 

O Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari, spomen obilježju i mezarju za žrtve genocida iz 1995. ne mogu vam pričati.  Do srpnja 2012. identificirano je 6 838 žrtava od 8 372 popisane, a taj broj nije konačan. Na golemom prostoru koje bi oko moglo obuhvatiti samo s velike visine, po prostoru valovitom i prekrivenom ostrvcima zelene trave koja čekaju nove rake, niže se nišan za nišanom. Zid s ugraviranim imenima ubijenih prostire se u polukrug visok dva i opsega pedesetak metara a čitanje izaziva mučninu i vrtoglavicu. Jedno grimizno drvo, sve u plamenu klizilo je za mnom. Na humkama rastu tratinčince i maslači. Koračam i čujem – urušavam se. Na izlazu iz tog šehidskog mezarja oko gležnja mi škljocnu lisičina i shvaćam, odsad mi je za sobom vući čitav taj prostor, sve te nišane i dva kršćanska križa, kabure i tajne priče ukopane pod njima, drveće i travu, kao da za sobom vučem pokrov, lice zemlje.   

S druge strane ceste podignut je montažni kiosk u kojem Fazila Efendić prodaje cvijeće, knjige, filmove i suvenire. Na stoliću pored kase leže priče Gombrowicza. Tko čita Gombrowicza? pitam. Ja, kaže Fazila i nudi nas suhim kolačićima koje vadi iz svoje torbe i pravi nam espreso i uz osmijeh priča o nedavno objavljenom romanu Hasana Nuhanovića. Pročitajte, kaže. Fazilin osmijeh dodatno razara. Fazila Efendić poznata je i svjetskoj i domaćoj javnosti zbog svoje beskompromisne borbe za istinu. Fazila Efendić mogla je birati gdje će živjeti, od Sarajeva, do Njemačke ili Švedske. Vratila se u Srebrenicu, obnovila svoju kuću i sad čuva grobove svog devetnaestogodišnjeg sina i svog muža koji leže preko puta.

Pitaju me, zašto ne pišeš o Sarajevu danas, o životu općenito? Zašto stalno o ratu? Jedan moj prijatelj reče, kroz gradove treba protrčavati, tada su najljepši, kao da su gradovi partneri za jednu noć. Ali čak da sam tako htjela, a nisam, negdje, nekako, kad-tad, bar jedno liceSarajeva za mene bi se sâmo zakačilo, ono na prvi pogled skriveno lice grada koje nepogrešivo pronalazi svoje «supatnike», svoje «suputnike». Jer, grad nudi čovjeku onaj dio sebe koji čovjek u njemu traži, kao što čovjek gradu nudi lica za koja vjeruje da će ih grad prepoznati. Dogodi se, tako, da grad čovjeku ponudi i svoje pamćenje i svoja sjećanja, svoje tajne i svoje meandre, stare bolesti i nove rane, zadah vlastitog umiranja (jer svakog trena istovremeno umiru i grad i čovjek), ili pak, samo svoj sjaj i svoju površnost. I obratno. Ovisi o čovjeku i ovisi o gradu, o tome što tko ima i želi dati. 

Mjesec dana pratim i politička i društvena i kulturna događanja, vidim što se zbiva. Slušam o sve agresivnijim pokušajima homogeniziranih hercegovačkih Hrvata da legaliziraju osnivanje trećeg entiteta, valjda ponovno neku retrogradnu Herceg-Bosnu, koja bi definitivno razorila ovu zemlju. Slušam o zapanjujuće diskriminacijskom Ustavu Bosne i Hercegovine koji se, unatoč presudi Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, a u korist tužbe “Sejdić – Finci”, već tri godine ne mijenja.  Presudom tog suda utvrđena je sustavna ustavna diskriminacija svih osoba koje se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda. Presudom se između ostalog zahtijeva da vlasti Bosne i Hercegovine izmijene odredbe i Ustava i Izbornog zakona tako da se pojedincima koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda omogući kandidiranje za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, kao i za delegate u Dom naroda Parlamentarne skupštine BH, što je danas nemoguće.  Tako, svaki Crnogorac, svaki Rom, svaki Židov, svaki Mađar, i tako dalje, svatko, bez obzira na svoje intelektualne sposobnosti, na stečena znanja, na svoja politička i vjerska stajališta, svatko tko vjeruje da ima pravo na izbor a ne izjašnjava se kao Bošnjak, Srbin ili Hrvat, u ovoj tužnoj zemlji postaje škart. A, saznajem, Dom naroda Parlamenta Bosne i Hercegovine i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine nisu jedine institucije “izgrađene” na diskriminatornim izbornim odredbama.

         Mogla sam vam pričati o nakaradnim lokalnim televizijskim programima, etnički pročišćenim, ideološki opasnim, propagandističkim, poput onog Republike Srpske, od kojeg se diže želudac. Ili, o napuštenim kasabama u istoj toj Republici Srpskoj, kroz koje se prolazi kao kroz noćnu moru: zaključane mesnice, razvaljene pekarnice, srušene apoteke, skeleti poluspaljenih kuća na kojima lepršaju osmuđeni čipkani zastori. Ali, sve to za drugu je neku raspravu, na drugome mjestu.

         U Sarajevu ima neviđeno mnogo apoteka gotovo ravnomjerno raspoređenih na svakih dvjestotinjak metara. I jako mnogo hotela. U tramvajima, mlađi ustaju starijima. Čevabdžinice, buregdžinice, aščinice, pune su domaćih gostiju. I, svuda se puši. Ima slastičarnica i kafića koji bi mogli stajati nasred Pariza. Od “Metropolisa” do “Zlatne ribice” o čijem bih vlasniku Slobodanu Matiću, diplomiranom zoologu i čuvenom taksidermistu mogla ispričati priču koja iz života ulazi u literaturu. Mogla sam vam pričati o postolaru Edu koji za tri dana napravi prvoklasne cipele po mjeri, o studentima koji uređuju časopis za po-etička istraživanja i djelovanja, o diplomiranom liječniku Adnanu Smajiću, danas vlasniku male svjetski opremljene čajane Franz & Sophie gdje je nekada bila čuvena Jerlagić pekara s najboljim somunima u gradu, o generalu Jovanu Divjaku i njegovom savršenom francuskom, o njegovom radu s djecom širom Bosne i Hercegovine čije su obitelji žrtve rata, o njegovoj ulozi u Asocijaciji nezavisnih intelektualaca, “Krugu 99″; o Enveru Kazasu i njegovoj beskompromisnosti, o njegovom ratnom putu, o Nenadu Veličkoviću i seriji njegovih razglednica koje se zovu Leteći cirkus Montyja Daytona, Bljakovi pored puta i Welcome to Sarajevo, o Marku Vešoviću, Bori Kontiću, Zdravku Grebu. Mogla sam vam pričati o tome kako se Sarajevske sveske batrgaju da opstanu, a Vlada Republike Hrvatske nikako da tu ozbiljnu misiju ozbiljno i podupre. Ili, kako njihova izvršna urednica Vojka Đikić pravi svoju čuvenu kokoš-pitu, za koju treba kuhati starog pijetla pet sati, razviti kore od žutanjaka i zalijevati ih juhom, i kako je to bilo neizvedivo u ratu. O razvaljenim prozorima iz kojih kuljaju mrak i opomena na prvom katu kuće u koju gleda moja soba, na kojima su dvije starice štipalicama o konop vješale listove i listove svojih rukopisa. O raznim životima mogla sam vam pričati, ali ja vas pozivam da dođete i da ih otkrivate sami. Da ih osluškujete i čujete. I da nikada ne prihvatite isprazni i pogrešni stereotip kojim mi se obratila svjetski poznata evropska intelektualka: Mogu misliti kako ti je mirna Bosna depresivna.

         Kad sam Vojki Đikić, na njenu primjedbu kako bi bilo bolje da pišem o Sarajevu danas, rekla da sam ovoga puta došla pokloniti se mrtvima, ona je kazala: Svi smo mi mrtvi, i oni dolje i ovi gore.

Ali nije baš tako.

Stanovala sam u trokutu koji čine tri zgrade. S jedne strane je kantonalno javno komunalno preduzeće – POKOP, koje organizira i vrši sahrane na gradskim grobljima, preko puta njega je preduzeće POZDER Nekropoling, koje izrađuje nadgrobne spomenike, a u sredini, u sredini je Muzička akademija. Violine, klaviri, bubnjevi, harfe, puhački instrumenti, vježbe i uobličene kompozicije, harmonija i disharmonija, uspjeli i manje uspjeli pokušaji da se kroz glazbu slavi život, ulazili su mi u sobu kadgod sam bila kod kuće. Eto, tako vidim Sarajevo. Stiješnjeno između smrti kroz koju se probija život. Nezaustavljivo, glasno i hrabro. U ulici Pehlivanuša, odnosno u ulici

Via  Nela Bebler

zokstersomething.com