Damir Dizdarević: Mediji, vlast i Bosna

Povezani članci

• Čulić: Himna NOB-a
• Za otrov nemam vremena!
• Potvrđeno: Izbori u BiH su leglo korupcije i nepoštenja
• Najodvratnija stvar kod fašista je što kukavički odbijaju reći: da, ja sam fašista
• Moje pravo
• Sastanak Čović – Vučić: Kontinuitet ravnoteže interesa i moći ratnih mafijaških klanova na Balkanu

Nezavisni mediji nisu nezavisni samo po tome što mogu da pišu šta god hoće, nego i po tome što mogu da ćute o stvarima koje ne zaslužuju da ih se pominje.

Svaka vlast želi da ima medije na neki način pod kontrolom. I u tome nema ničeg neobičnog uzme li se u obzir uticaj medija pri prenosu i oblikovanju informacija prema stanovništvu. Odnos između medija i vlasti, u uređenjima koja nisu diktatorska, uvijek je vrlo poseban – to je svojevrsna igra mačke i miša koju i jedni i drugi rado igraju, u kojoj se uloge često mijenjaju, a svi igrači smatraju da drugoj strani čine čast time što u toj igri učestvuju. U normalnim zemljama ta je igra uglavnom uravnotežena.

Odnos medija i vlasti u Bosni i Hercegovini odavno više nije igra, ako je to ikad i bila. Tu se vlast beskrupulozno poigrava sa medijima, a oni kao hipnotisani u toj igri učestvuju onako kako im se kaže. Kako drugačije objasniti ogroman medijski prostor koji današnji predstavnici vlasti, a i ostali predstavnici interesnih zajednica koje se još samo na papiru zovu političkim strankama, dobijaju u medijima svih vrsta, a da pri tom već mjesecima i godinama apsolutno ništa suvislo nemaju da kažu. Teško mi je da ne povučem na ovom mjestu jednu paralelu sa medijima iz bivšeg sistema, iz vremena dok je još vladao najveći sin naroda i narodnosti. Gledajući arhivske izvještaje tadašnjih medija sa višesedmičnih putovanja druga Tita po zemljama trećeg svijeta primijetio sam jednu vrlo jasno definisanu matricu. Izvještaj je gotovo uvijek bio formulisan na isti način: „Drug Tito se susreo sa predsjednikom XY zemlje i zadržao se u prijatnom višesatnom razgovoru, tokom kojeg su razmatrane mogućnosti za razvoj i unaprijeđivanje saradnje između dviju zemalja“. Tu i tamo bi se provukla i neka crvena vrpca koju bi predsjednik sa dragim gostom presjekao. Ovim tipskim izvještajima tada se maskirao politički turizam bivšeg predsjednika, kojem je Jugoslavija bila premala, pa je širio svoj uticaj i dalje. A u medijima je dobro zvučalo.

Danas u Bosni i Hercegovini mediji imaju jednako ili još više servilan odnos prema vlasti kao i tada, ali su izjave koje se daju još nebuloznije. Ono što vlast servira mediji gutaju i prenose bez pogovora, a često i bez ikakvog komentara. Ako se komentar i pojavi, on obično dolazi od strane medija kojeg podržava interesna zajednica koja je trenutno u opoziciji. Primjera za ovo ima puno i pojavljuju se svakodnevno.

Dvije godine i par mjeseci prošlo je od posljednjih opštih izbora, a Bosna i Hercegovina i dalje nema stabilnu i funkcionalnu vlast ni na nivou države ni na nivou Federacije. U Republici Srpskoj ta vlast jeste stabilna (bar za sada), a o učincima njene funkcionalnosti bolje i da ne pričam. No i pored toga, novinari i dalje satima stoje ispred kafana i restorana u kojima se vladajuće četvorke i šestorke rado sastaju, da bi na kraju dobili izjave, citiram: „Na današnjem sastanku smo ostvarili određen napredak u približavanju stavova po određenim pitanjima“, ili „Dogovorili smo se da nastavimo sa razgovorima, i da naš naredni sastanak bude održan za 15 dana u (ubaciti ime grada)“. I tako već dvije godine. I umjesto razotkrivanja te krajnje bahate političke neodgovornosti, naši mediji dosljedno prenose te informacije, ponavljaju ih više puta tokom dana, i time ih oblikuju kao nešto iznimno značajno za budućnost zemlje i njenih građana.

Još dalje u ponižavanju medija i javnosti se ide prilikom provođenja izglasavanja nepovjerenja vladama. To se u zadnje vrijeme desilo u Kantonu Sarajevo, a sada se sprema u Vladi Federacije BiH po istom obrascu. Koalicije su prekomponovane, sad treba smijeniti ministre i postaviti odgovarajuće nove i naravno pod hitno se dokopati pozicija direktora i članova upravnih odbora svih državnih kompanija i institucija koji su pod kontrolom te vlade. Objašnjenje koje se pri tome daje je u sljedećem formatu: „Postojeća vlada ne odražava izbornu volju građana, te samim tim i ne radi u njihovom interesu i zato mora da bude smijenjena“. Nikada nisam čuo niti jednog novinara da postavi pitanje bilo kome od onih koji ovakve izjave daju o tome kako je moguće da vlada do juče predstavlja izbornu volju građana a danas više ne, a da se pri tom nisu desili novi izbori? Vladu izglasava parlament, čiji se članovi biraju na izborima. Dakle, građani svoju izbornu volju artikulišu kroz izbor poslanika, koji biraju vladu. Vladu koju su ti poslanici izabrali na početku mandata sada treba da obore, jer su njihovi šefovi promijenili partnere u međuvremenu. Ali naši mediji hladno prenesu informaciju da to što oni rade zapravo predstavlja poštovanje izborne volje građana. I nikom ništa. Ako se za par mjeseci po treći put za dvije godine promijeni Vlada Kantona Sarajevo, jer je postojeća većina više nego klimava, to će opet biti poštovanje izborne volje građana. A ni u kom slučaju vrhunska politička neodgovornost prema tim istim građanima i gradu kojim se upravlja.

Uloga medija u distribuciji ovakvih informacija je ogromna, ali je svedena na puku reprodukciju, kroz dosljedno prenošenje ovakvih nebuloznih informacija. Drugo, nepostojanje bilo kakvog istraživačkog novinarstva čini da sve što se objavi brzo bude zaboravljeno. Vlast to dobro zna, pa i na one loše stvari koje se objave uglavnom ne reaguje jer zna da će brzo biti zaboravljene, čim se kroz medije bude spinovala nova izjava o novom beskorisnom sastanku četvorke ili šestorke. Nijedan medij ne drži nijednu informaciju ili temu duže od par dana, mada je to najčešće mjerljivo satima.

Primjere za to nije uopšte teško naći i oni su često vanpolitički. Prošle jeseni su u Sarajevu počele redukcije vode. Tome jeste doprinijela velika suša, ali to nije bio glavni uzrok. Glavni uzrok je u tome što se u Sarajevu, koje je inače izrazito bogato vodom, u transportu od izvorišta do potrošača izgubi oko 70% vode. Razlog su loše i dugo neobnavljane instalacije. Dok su redukacije bile aktuelne, o ovome se pričalo po medijima, ministri su ispucavali ćorke o kojekakvim planovima za obnovu vodovoda koji samo što nisu realizovani i čekali prvu kišu, pa da se sve zaboravi. Danas imamo vode (jer je bilo dosta kiše) i problem propalog vodovoda više niko ne pominje. Bio bih zaista jako sretan da sam vidio makar jednog novinara iz bilo kojeg medija da pošalje pitanje nadležnom ministru šta je bilo da realizacijom planova o obnovi vodovoda.

Slična je stvar bila i sa ogromnom sramotom ovog grada – zatvaranjem Zemaljskog muzeja. Dok je nekolicina intelektualaca i uposlenika Muzeja simbolično zakucavala daske na vrata, mediji su bili tu. I vijest je bila prisutna nekih pola dana. Danas, daske i dalje stoje na vratima, ali se niko od medija više njima ne bavi. I vlast to zna. I zato je Muzej i dalje zatvoren.

Završit ću jednim iznimno svježim primjerom. U zadnjih par sedmica govorilo se tu i tamo o imovini političara koji su trenutno na vlasti. Pisalo se u par navrata po novinama, bila je čak i jedna TV emisija. Podaci koji su izneseni, nisu nikoga iznenadili. Većina današnjih vlastodržaca ima imovinu koja je višestruko nesrazmjerna njihovim prihodima od plata. Kad se neko osmjeli i pita nekoga od njih kako je to moguće, odgovor je uglavnom (i očekivano) tipski: radi o se o prihodima koji se ostvaruju kroz davanje konsultantskih usluga u inostranstvu, izradu studija, stručnih radova i slično. Prema tome, mi imamo na vlasti vrhunske eksperte koji silne novce zarađuju prodajući svoju pamet širom svijeta. A pritom, za vlastitu zemlju ne mogu da učine ništa korisno. Samo što ovu zadnju konstataciju nijedan medij nije izrekao.

U Bosni i Hercegovini skoro svi mediji imaju prefiks „nezavisni“. I možda, ali samo možda, ako bi se posmatralo samo kroz strukturu finansiranja, neki od njih i jesu nezavisni od vlasti ili neke stranke. Ali realno – svi mediji u BiH (izuzimajući stručne kojih ionako skoro i nema) su apsolutno zavisni od vlasti. Jer da nema vlasti, i onoga što im vlast servira, oni ne bi imali o čemu da pišu i govore. Pitam se, s druge strane, u kakvom čudu bi se našli ovi koji su trenutno na vlasti kad ih nakon jednog od njihovih beskorisnih sastanaka, ispred restorana ne bi dočekao niko osim njihovog obezbjeđenja. Mislim da bi ta tišina bila mnogo više zastrašujuća od bilo kakve buke koja se o njima pravi u medijima. Nezavisni mediji nisu nezavisni samo po tome što mogu da pišu šta god hoće, nego i po tome što mogu da ćute o stvarima koje ne zaslužuju da ih se pominje.

Peščanik.net