Daleko je hrvatsko proljeće dok europske bure deru

Povezani članci

• Bilježnica Robija K.: Spomenici revolucije
• Izraelski ambasador u Hrvatskoj: Zabranite ustaški pozdrav “Za dom spremni”
• Saša Jelisavac: Lakoća postojanja
• Skup podrške novnarima N1: Novinari koji profesionalno rade svoj posao izloženi uvredama i napadima
• Umrla Jovanka Broz
• Kraj “kraja istorije“

Prošlo je više od 15 dana od prvog, takozvanog «Facebook» okupljanja njih par na Gornjemu gradu. Iz dana u dan, broj nezadovoljnika koje je nastavio pumpati nabrijani Ivan Pernar, u stalnom je porastu, a u međuvremenu, osim ekipe s popularne društvene mreže, na ulice su u vlastitoj režiji izlazili i branitelji. Više tisuća nezadovoljnih građana svih političkih, društvenih i bilo kakvih drugih profila, iskazuju glasno svoje nezadovoljstvo situacijom u državi. Realno. Jer ljudima je puna kapa svega. Stvarno je loše kad su, prosvjedima neskloni hrvatski građani, izišli na ulice. Koliko god analizirali, trudili se razumjeti, malo tko danas u Hrvatskoj ima ideju kamo sve to vodi. I kako će završiti.

Hrvatska traži zvijezdu: Iz šund diskoteka, bina se preselila na Cvjetni trg

Izlazak građana na ulicu legitiman je demokratski izraz nezadovoljstva i govoriti da građani na taj način ugrožavaju pregovore s Europskom unijom ili dolazeću turistički sezonu, tipična je glupost onih koji vladaju Hrvatskom. Ipak, u jednom su u pravu: Ti ljudi koje svakodnevno gledamo na TV-u kako prosvjeduju, rade to zbunjeno, gotovo bezglavo. Tumaraju ulicama Zagreba između prilaznih ulica prema Markovom trgu, od središnjice HDZ-a do premijerkinoga stana, bez plana i programa. Jasno, nisu za to krivi ljudi kojima je dosta sranja i lopovluka. Ljudima treba netko da ih vodi. Pa makar i Pernar. Jer ovo hrvatsko stado u ovome trenutku nema tko voditi. Tipovi koji koriste situaciju i s improviziranih pozornica na Cvjetnome trgu zagrijavaju rulju prije obilaženja dnevnih ruta, klasični su bukači, željni samopromocije. Svjesni da žive u zemlji gdje Warholovih 15 minuta slave pripada svakome tko želi izigravati javnu ludu. Bila to neka dalmatinska sisata šuša wannabe celebrity ili narcisoidni dečko impresioniran Hitlerom, čini se da je svejedno. Treba iskoristiti priliku. Preko noći, redikulima više nije dovoljan «red carpet». Iz šund diskoteka, bina se preselila na Cvjetni trg.

Volim Hrvatsku – NE u EU !

Friško osamostaljena Hrvatska, započela je neminovni proces integriranja u zajednicu europskih zemalja još dok je trećina zemlje bila okupirana. Odavno zastava Europske unije vijori na zgradama Vlade, Sabora, Ureda predsjednika i drugdje. Odavno Hrvatska nije suverena. I mada svijet naizgled izgleda potpuno drukčije nego u mračno doba između dva svjetska rata, a ujedinjena liberalna, socijalna, demokršćanska Europa djeluje na prvi pogled slatko, onako plava sa 12 žutih zvjezdica, čini se da hrvatskim građanima više ta pjesma ne zvuči bajno. Fućka im se za taj strateški cilj svake hrvatske vlasti. «Volim Hrvatsku – NE u EU», kažu prosvjednici dok spaljuju usred Zagreba zastavu EU. Smrdi im. Nije prvi put da ih bezglavo vode u propast. Kad god izbore neovisnost, po tom preciznom povijesnom šablonu; mlada se nudi. U Beč, Peštu, Beograd, Berlin, Bruxelles… Danas je to Bruxelles. Zna to dobro predsjednik Ivo Josipović, inače rijetko pozitivna figura na hrvatskoj političkoj sceni, kada sugerira da prije treba odraditi parlamentarne izbore, a tek onda referendum za EU. Nema tu puno manevarskog prostora.

Hrvatska je, nažalost, davno izgubila svaku šansu da se uopće misli želi li u EU ili ne. Ako je izbora uopće ikad i bilo. Iako javnost sve više uviđa štetnost, nedosljednost i sav jad Europske unije, tko god bio na vlasti zalagat će se za ulaska Hrvatske u euro društvo. Iako Bruxelles više od deset godina prljavo igra na kartu – «članstvo u EU Hrvatska treba zaslužiti», jasno je da je Hrvatska tamo odavno. I da se nekim čudom, u nekim bajkovitim uvjetima i nerealnom vremenu, nacionalna politika postavi kontra EU, diplomati iz Bruxellesa crveni tepih bi zarolali do Zagreba. Koliko god providna ta dječja igra bila, pravila i realnost nalažu da se nastavimo pretvarati da je drukčije. Kao što se ovih dana cijeli svijet pretvara da je pred sjevernom Afrikom proljeće demokracije. BTW, danas je litra benzina prešla psihološku granicu od deset kuna…

Kome trebaju lideri: Direktna demokracija!

U sjeni svega toga, obespravljeni, osiromašeni, opljačkani, s pravom rezignirani građani iz dana u dan prosvjeduju ulicama, nose transparente i viču glasno : Dolje Vlada, dolje HDZ! Opozicija predvođena SDP-om mudro šuti. Njima i njihovim satelitima, valjda je jasno da će na idućim izborima osvojiti vlast. Prosvjedi ih se ne tiču, u prosvjede ne diraju. Tek rijetki političari istupaju. Kao i pojedini braniteljski tribuni, koji su godinama uživali u povlasticama, traže svojih 15 minuta slave, no srećom, braniteljska populacija je evoluirala i više ne padaju olako pod utjecaj sirove politike. Zapravo, jedina sreća u ovoj nesreći hrvatskog proljeća 2011. godine, šarolikost je te mase na ulicama. Uz branitelja koji je do jučer bio indoktriniran desnim političkim floskulama, sada jednako glasno na prosvjedima kliče njegov vršnjak s lijevim političkim svjetonazorom i zajedno nose transparent s natpisom: Volim Hrvatsku – Ne u EU! Na skučenom Cvjetnome trgu, iz dana u dan zajedno se tiskaju pederi i ćelavi mladi ustaše, štovatelji svih političkih i nadpolitičkih grupacija, liberali, demokršćani, socijaldemokrati, socijalisti, radnici, seljaci, studenti, aktivistice za prava žena … Po prvi put u Hrvatskoj se među transparentima pojavljuju neobično zrele teze poput «Želimo direktnu demokraciju» ili «Za princip monetarnog suvereniteta». Čini se da je narod puno pametniji nego to vlast i opozicija misle. Ljudi žele totalnu promjenu. Vlast im se ogadila, opozicija im smrdi, EU kao strateški cilj malo koga može uzbuditi i kamo sreće da mogu pronaći svoje predstavnike mimo poznatog sustava i potrošenih igrača. Nekoga izvan te pokvarene igre, izvan političkih staleža koji su izgubili vezu sa svojom bazom. I zdravim razumom, pa su krali ko mahniti. Ko Sanader.

Za pet godina, premijerka će biti Ruža Tomašić

Nažalost, to je utopija. Mrtvi ideali. Nema idilične, svehrvatske revolucije i istinskog nacionalnog preporoda. Te ljude nema tko povesti u bolje sutra. Hrvatska nezaustavljivo i užasno brzo klizi u ralje Europske unije. I baš to, naizgled idilično jedinstvo na hrvatskim ulicama, zajedničko nezadovoljstvo i nepovjerenje prema obje hrvatske političke stvarnosti, može biti okidač za zlatni metak propasti. Građani, koji glasno zazivaju propast HDZ-a i njihov odlazak s vlasti,  skeptični su prema alternativi. Vlast i opozicija za njih su isti. «Svi su oni isti, lopovi, željni vlasti, moći» govore prosvjednici. Ogroman je prostor otvoren za neku treću opciju, a treće opcije nema. Barem ne konstruktivne, organizirane, utemeljene na konkretnom programu i ideji. Što je plodno tlo za svaki radikalizam. Bili to ovi, koji ovih dana s improviziranih bina pozivaju na gaženje vlasti ili oni, profi političari, koji čekaju svoje ponovno uzdizanje.

Najbolju dijagnozu aktualnog hrvatskog trenutka iznio je nekidan u novinama Jurica Pavičić u svojoj kolumni u Jutarnjem listu. Pod naslovom «Revolucija traži autora», veli među ostalim autor: «Nije slučajno što egocentrik Pernar sebe naziva «jedinom opozicijom» …  (nažalost, Jutarnji list posljednji je put na svojim web stranicama ažurirao kolumnu tog vrhunskog pisca lani, pa nema linka na njegov genijalan tekst) … uglavnom, Pavičić zaključuje da nezadovoljnim građanima nema što ponuditi ni SDP i HNS, kao ni Vlada Jadranke Kosor i savjetuje «današnjoj lijevoj institucionalnoj opoziciji da dobro promotre na usporednu frišku povijest tranzicijskih demokracija u zemljama koje su sedam-osam godina ispred nas (Mađarska, Poljska), gdje su također tradicionalne demokršćanske strane propadale, baš kao politika Jadranke Kosor koja uzaludno želi, u istom mahu služiti i kapitalu, i Bruxellesu, i crkvi i naciji… (…) … potom bi na vlast došli bivši komunisti, i stvarno europski, predano, «uveli kapitalizam», puku se to ne bi svidjelo pa bi ih zamijenili užasnim konzervativcima, autoritarnim tipovima poput Kaczinskih ili Vikora Orbana. Po toj unutarnjoj dinamici, zaključuje ugledni novinar, «točno nas pet godina dijeli od trenutka kad će hrvatska premijerka ili predsjednica postati Ruža Tomašić».

Marat, Bandić ili kukuriku

Ostaje nada da je mlada hrvatska demokracija ipak dovoljno zrela da narod neće dopustiti uspon na vlast nekoga od tih redikula, celebrity revolucionara koje gledamo ovih dana na TV kako smjenjuju vlast dok im sline cure za foteljama u vlasti. Neki među njima,  ovako povampireni i gladni Jacine krvi, podsjećaju na Jean-Paul Marata iz Francuske revolucije. Nije ni čudo da glavni urednik novine s Kaptola, u svom stilu, spominje urotu, ubačene protuhrvatske elemente među prosvjednike i slično. Demokracija uvijek jede svoju djecu! Možda se ipak, jednom kad prođe 15 minuta slave ovim bukačima, nešto konstruktivno iz svega ovoga izrodi. Bilo bi lijepo kad bi se imali razloga nadati da se ova, trenutno jedina imalo normalna opozicija može skrpati. Jer, u suprotnom, skompat će se Kerumi, Bandići i njima slični. Takvi će, ionako, najviše profitirati na idućim izborima. A prosvjedi? Što god učinili, plava zastava uz hrvatsku visi. Hrvatska je budućnost određena davno prije pada Vukovara i osvajanja Knina. Narod nikad nije imao šansi….