DA LI JE HRVATSKA KOLONIJA?

Povezani članci

• Samoproglašenim zaštitnicima i braniocima svih povratnika i žrtava…kap je prelila čašu
• Objedinjavanje na dobrobit svih
• Cijele porodice napuštaju BiH
• Historija i histerija
• Nedorastao temi o “đilasovcima” i “disidentima”, a tvrdi da je otkrio posve nepoznate podatke iz istarske povijesti – dio II.
• Ovo su žrtve čekale godinama: Ratna huškašica Dijana Čuljak sa lisicima na rukama

Lex Perković je izmišljotina. Priča o tome da sadašnja vlast očajnički pokušava zaštititi komunističke ubojice je izmišljotina.

Piše: Tomislav Jakić

„Igrali ste se s vatrom; sada ste izgorjeli“, grmio je predstavnik oporbe u Hrvatskom saboru; zato, što Angela Merkel ne dolazi na proslavu ulaska Hrvatske u Evropsku uniju.

Ako ne dolazi njemačka kancelarka, svi ostali koji će doći nisu ni važni, bili su decidirani hrvatski mediji; naravno, nakon potvrde vijesti da Angela Merkel ne stiže u Zagreb.

Kada ovdje neće biti najmoćnije političarke svijeta, vladarice Evropske unije, s kime ćemo slaviti? Valjda sami sa sobom, zdvajali su zabrinuti novinari i ništa manje zabrinuti analitičari, zna se koje provenijencije. I tako u nedogled.

Nakon najave, treba priznati – politički nespretne i očito preuranjene, da će predsjednica njemačke vlade biti glavna uzvanica (zašto: glavna?, pa ne postajemo njemačka savezna država, nego članica EU) na proslavama što se za nekih pet milijuna i malo više kuna pripremaju u Zagrebu, informacija da Angela Merkel ipak neće doći, predstavljena je kao hladan tuš, kao diplomatska pljuska Hrvatskoj, kao hrvatska pljuska demokraciji, kao spektakularni neuspjeh premijera Milanovića i cijele hrvatske vanjske politike, kao dokaz da „lijevi“ u Hrvatskoj štite komunističke zločince – preuzetim obvezama usprkos, pa bismo i ovdje mogli nabrajati u nedogled.

A pogledamo li posve hladno i objektivno – što se zapravo dogodilo? Pa eto, dogodilo se to da je najveći dio hrvatskog političkog korpusa, praćen najvećim dijelom hrvatskih medija ispoljio na upravo sramotan način krajnje pomanjkanje nacionalnog samopouzdanja, da ne kažemo: ponosa, da je udario u takvu kuknjavu zbog toga što Angela Merkel neće slaviti s nama na Jelačićevom trgu, pa se moglo pomisliti kako ta naša samostalna, demokratska, međunarodno priznata Hrvatska, na samome pragu Evropske unije nije ništa drugo nego bijedna mala kolonija (da ne kažemo: njemačka kolonija). Jer, reći da prisutnost svih drugih ne vrijedi ništa, dakle svih predsjednika, premijera, zamjenika premijera, ministara, o čelnicima Evropske unije da i ne govorimo – ako među njima nema Angele Merkel – znači uvrijediti svakoga tko je prihvatio poziv da dođe i da zajedno s Hrvatskom i hrvatskim građanima proslavi ostvarenje onoga što je dugi niz godina bio proklamirani prioritetni cilj hrvatske vanjske politike.

Titulirati u tome kontekstu njemačku kancelarku kao najmoćniju političarku svijeta i „vladaricu“ Evropske unije, i opet nije ništa drugo nego grubo podcjenjivanje i još grublja uvreda svih drugih državnika i političara koji će (ipak) doći u Zagreb, primarno onih iz Evropske unije, ali i onih iz država koje tek aspiriraju na članstvo u Uniji.

A interpretirati nedolazak njemačke kancelarke kao izraz negodovanja zbog toga što navodno sadašnja vlast („odnarođena“, kako nas je nedavno poučio jedan visoki crkveni velikodostojnik) štiti zločince, a što je u lice aktualnome Predsjedniku i predsjedniku Sabora, i to bez ikakve – makar i naknadne – reakcije, izrekao s oltara sam kardinal, prozirna je politička podvala; s time da su se na ljepak te podvale mnogi spremni uloviti. I tu dolazimo do srži problema. Planirana proslava ulaska Hrvatske u Evropsku uniju smišljeno je zloupotrijebljena od strane najjače oporbene stranke da bi se pokušao zarinuti onaj klasični „nož u leđa“ sadašnjoj vlasti kojoj su na čelu socijaldemokrati. Protiv samog ulaska u EU nije se moglo ići. Napokon i HDZ se izjašnjavao za ostvarivanje toga cilja, tvrdeći čak lažno – a i opet bez odgovarajuće reakcije – da je hrvatski put prema Uniji počeo u vrijeme Tuđmana, mada i vrapci na grani znaju da smo tada od Unije bilo udaljeni svjetlosne godine, upravo zbog Tuđmanove politike. Pa kada se, dakle, nije moglo reći ništa protiv samoga ulaska u Uniju, onda se smislilo kako da se aktualna vlast kompromitira uoči samoga ulaska; što će time biti kompromitirana Hrvatska, to očito „velike domoljube“ nije zanimalo. I, koristeći (još) jednu političku nezgrapnost sadašnje vlasti, zakašnjeli pokušaj da se vremenski ograniči važenje evropskog uhidbenog naloga, izmišljen je termin Lex Perković, uz priču kao iz loših špijunskih romana, da se time štiti staroga udbaša – ubojicu, te da ova vlast zapravo želi za sva vremena spriječiti istraživanje tzv. komunističkih zločina, što je inače glavni hobi čelnika HDZ-a, još iz vremena kada je bio ministar unutarnjih poslova.

Nitko pri tome ne spominje, ni tzv. ozbiljni analitičari, ni „zabrinuti“ novinari, ni do granice infarkta uzbuđeni političari, nekoliko notornih činjenica. Kao prvo i osnovno, slučaj ubojstva emigranta Đurekovića po svim je pravnim regulama u zastari. Kao drugo, optužbe protiv udbaša Perkovića (za kojega se prigodno „zaboravlja“ da je postavio na noge i obavještajne službe neovisne Hrvatske) zasnivaju se ne na materijalnim dokazima, nego na iskazima prilično dubioznih svjedoka, od kojih je jedan stekao neslavnu reputaciju čovjeka koji rado mijenja svoje iskaze, čak i one koje je potpisao i ovjerio kod bilježnika. Kao treće, cijeli su slučaj u dva navrata istraživale hrvatske institucije i u oba slučaja došle su do zaključka da nema osnove za optužbu, dakle za tvrdnju da je Josip Perković povezan s ubojstvom Stjepana Đurekovića (a za kojega je i dalje dvojbeno je li opće bio politički emigrant, ili je iz tadašnje Jugoslavije pobjegao iz nekih drugih razloga). I, kao posljednje, a to je u kontekstu cijele „evropske dreke“ osobito važno: zastara je jedan od razloga zbog kojih se evropski uhidbeni nalog ne izvršava. Tako se izrijekom kaže. Sve to nisu nikakve tajne, sve je to poznato. To znaju u Evropskoj komisiji, to znaju Nijemci, to može znati i svatko u Hrvatskoj koga zanima objektivan prilaz cijeloj stvari.

Dakle – Lex Perković je izmišljotina. Priča o tome da sadašnja vlast očajnički pokušava zaštititi komunističke ubojice je izmišljotina. Tvrdnja da je njemačka kancelarka zbog toga otkazala dolazak u Zagreb na staklenim je nogama, ili je pak predsjednica njemačke vlade dopustila da bude uvučena u igre tajnih službi i određenih desnih krugova u vlastitoj zemlji (ali i u Hrvatskoj – to se ne smije smetnuti s uma) koji bi očito htjeli zatrti i posljednje ostatke sjećanja na jugoslavensku federaciju kao državu koja je bila bitno različita od svih ostalih zemalja tzv. socijalističkog svijeta, koja je disidentima tih zemalja u mnogim stvarima bila uzor, a u kojoj su i zapadnoevropski socijalisti i socijaldemokrati tražili inspiraciju istražujući moguće putove u budućnost.

Demokratska Hrvatska, ona tiha, pritajena, ali istinski demokratska Hrvatska suočena je s orkestriranim naporima zna se kojih političkih snaga u zemlji što uživaju snažnu, javnu i sve agresivniju podršku Katoličke crkve, potom dijelom naivnih, a dijelom svjesno u tu igru upregnutih političkih snaga u inozemstvu (primarno u Njemačkoj) i – napokon – tajnih službi što možda izravnavaju neke stare račune još iz vremena postojanja Jugoslavije, služeći istodobno i novim gospodarima i njihovim interesima. Među tim interesima očito nije postojanje Hrvatske, kao samosvjesne nove članice evropske obitelji država i naroda. Nasuprot tvrdnjama što ne stoje, a prema kojima je Hrvatska pregovarala na koljenima (mada je bilo propusta, to postaje svakim danom sve očitije), stoji tvrdnja da se sada očito želi da Hrvatska uđe u Uniju na koljenima, ponižena i osramoćena, pognute glave, u ulozi zahvalnoga potencijalnog sluge, a ne jednakopravnoga partnera koji ima što reći i koji zna što hoće.

Deprimirajuće je u svemu tome da mediji, slijedeći dobar dio političara, umjesto da budu oslonac slobodnog društva, da istražuju pozadinu svake priče (pa i ove) i da iznose nepobitne činjenice, drugim riječima: istinu, spremno prihvaćaju ulogu onih što šire histeriju, malodušnost i lažne optužbe. Pa se Hrvatska, ako je vjerovati raspravama u Saboru i naslovnicama, odnosno udarnim vijestima u našim medijima, prezentira – vrijedi ponoviti – gotovo kao kolonija; uzbuđena i ožalošćena, doslovno u panici, zbog toga što stvarni šef (šefica u ovome slučaju) neće doći na našu „malu seosku zabavu“. I nitko ne kaže, da je ta zabava praznik i za Evropu, da proslava nije samo naša, nego evropska i da je (kao što je rekao jedan slušatelj, javljajući se u emisiju Radio Sljemena) svatko tko dođe – dobrodošao, ali tko ne dođe – možemo i bez njega. Država je mogla (ali na žalost – nije) mirno i hladno reći: „Žalimo zbog odluke njemačke kancelarke koja bi u Zagrebu bila rado viđeni gost. Gospođa Merkel samu je sebe isključila iz velike evropske manifestacije, ne samo hrvatske, nego evropske.“ I ništa drugo. Svakome pametnome bilo bi dosta.

A oni koji optužuju socijaldemokrate da su se igrali vatrom, pa su izgorjeli, uporno i dalje sami lože vatru. Jer, nemojmo se zavaravati, oni su ti koji razgaraju vatru. Oni i nitko drugi. Zastrašujuća je spoznaja da bi u toj vatri mogla izgorjeti demokracija u Hrvatskoj – usprkos članstvu u Evropskoj uniji. Možda još nije kasno da se to shvati. I u Hrvatskoj, i u Evropi.