ENG
Čulić: Može li se Hrvatska dignuti na noge?
Autor/ica
Povezani članci
U Dubrovniku su se rukovali Boris Tadić i Hashim Thaci i svi su zinuli od čuda. Ta mala gesta građanske pristojnosti smjesta je postala vijest dana, a mudre analitičarske glave nadvile su se nad nju da odgonetnu što znači to sparivanje prvog kosovskog i donedavno prvog srbijanskog dlana. Nije tu lako biti pametan, ima najrazličitijih procjena. Ali sudeći po bijesnom reagiranju mandatara za novu vladu Srbije Ivice Dačića, reklo bi se da Tadić pokušava novoj srbijanskoj vlasti utrpati teret visoko podignutih očekivanja u vezi normalizacije s Kosovom. Kada ste toliko navalili na vlast, hajde da vidimo što ćete s tim vrućim krumpirom, tako nekako.
Usto, izgleda da se dosadašnji predsjednik Srbije želi predstaviti Amerikancima, koji se oko toga godinama uzalud trude, kao netko tko tu može biti od koristi više nego prije, pa ako stvarno Tadić želi, kako se nagađa, veliku koaliciju s Tomislavom Nikolićem, eto Washingtonu natuknice što dalje da radi. Ali pustimo Tadića. Oko diplomatske trpeze u Dubrovniku živo se motala i Hrvatska, koja je sigurno uz SAD najzaslužnija za to što se on prvi put odazvao pozivu na Croatia Summit, a ona od toga svakako očekuje puno više od konobarske napojnice.
Pokazivanje zubi
Nešto se već postiglo, iako bi se na nekim diplomatskim darovima bilo bolje hladno zahvaliti. Na Summitu su pale pohvale hrvatskom domaćinu da se dokazao kao ‘lider u regiji’, što je besmislica koja se naizmjenično servira na srebrnom pladnju čas Hrvatskoj čas Srbiji, i sliči na one staklene perle kojim su španjolski konkvistadori podmićivali američke domoroce. Kakav vražji lider! Nakon što su na jedvite jade zaustavili rat devedesetih, Washington a poslije i Bruxelles, naplatili su to tako da su izvršili pravu diplomatsku okupaciju eks-yu regije, što treba konstatirati bez moralističkog snebivanja. Ona ništa bolje nije ni zaslužila i tu ne treba dalje trošiti riječi.
Ali nije loše, naprotiv vrlo je dobro, ako se washingtonsko-bruxelleskim ‘Španjolcima’ može pokazati da je regija u međuvremenu dovoljno došla sebi da neke stvari može obaviti sama. Pa hajde da malo sebi dignemo rep, i da se umije poslužiti nekim lukrativnim znanjima i domišljatostima dubrovačke diplomacije koja su nastajala dok njih još nije bilo na ovome svijetu. U krajnjoj liniji, zašto ne pokazati toj uvaženoj gospodi, kako je učinila poznata bugarska povjesničarka Marija Todorova, da nemaju pravo na oholu nadmoć nad ‘balkanskim plemenima’, jer ta su ‘plemena’ ratovala devedesetih zbog predrasuda starih sto-dvjesto godina, a oni u istome stoljeću zbog predrasuda starih dvije tisuće godina.
Energetski raspašoj
E, to je pravi izazov. Demonstrirati da regija devedesetih nije politički, ekonomski, intelektualno itd. uništena i debilizirana, nego se samo presložila s otvorenom opcijom da opet profunkcionira kao višeslojna, policentrična cjelina. Nije to, da se odmah razumijemo, poziv na obnovu nikakve Jugoslavije, pa ni neke bolje i složnije od prve dvije, ali jest, ne vidim zašto ne bi bio, poziv da se iskoriste njena pozitivna iskustva. Navest ću samo jedan, danas vrlo aktualan primjer. Sada i u Milanovićevoj vladi manje-više otvoreno priznaju da je prodaja Ine Mađarima bila loš, još više štetan posao, jer ona pod novom upravom naočigled vene. Nema istraživanja novih naftnih i plinskih nalazišta, rafinerije se ne moderniziraju i na rubu su nestanka, benzinske crpke su tehnološko i estetsko ruglo na kojem tankiraš samo ako nemaš gdje drugdje…
Sve u svemu, dolazi se svijesti da je MOL ušao u Inu uglavnom samo zato da je eutanizira i preuzme njeno tržište. Isto vrijedi i za srbijansku državnu naftnu kompaniju nakon što je u njeno većinsko vlasništvo ušao ruski Gazprom Neft, čak su iste i neke nijanse (novi vlasnici tvrde da dobit kompanija raste, iako se rafinerije faktički gase). I onda se logično postavlja pitanje zašto se naftne industrije Hrvatske i Srbije nisu oslonile jedna na drugu, umjesto što su se ovako idiotski namjestile Rusima i Mađarima. Kao što su se u drugim stvarima još izbečenijih očiju namjestile Nijemcima, Amerikancima, Talijanima, Francuzima… Isto vrijedi i za više drugih privrednih grana, jer je jugoslavenska privreda bila dosta komplementarna, a unatoč tome su republički partijski šefovi gradili autarkične ekonomije u kojima se proizvodilo sve, ‘od igle do lokomotive’, i time stvorili ekonomsku osnovu za kasnija odcjepljenja.
Čačićev domoljubni liberalizam
Ali ostat ću na energetici jer se tu najjasnije i s najviše aktualnih primjera testira zrelost regije, i same Hrvatske, da postane autonomni ekonomski i politički subjekt. Ovih dana Radimir Čačić izjavio je, protivno svim predodžbama koje je dosad izgradio o sebi, da hrvatska država mora sama ući u nove energetske projekte, a ne prepustiti to stranim investitorima jer oni gledaju samo svoj interes. I još je dodao, opet neočekivano jetko, da te interese otvoreno štiti administracija u Bruxellesu, koja, naveo je primjer, ne priznaje hidroelektranama status obnovljivih izvora energije protežirajući time svoje proizvođače drugih oblika energije. Ovo je silno važno jer Čačić dušom i srcem pripada neoliberalnoj ekonomskoj školi, koja u svom djetinjastom, napola retardiranom, pogledu na svijet predstavlja kapital kao nešto sasvim ideološki, nacionalno, regionalno itd. neutralno.
Treba ga, tvrdi ta škola za polaznike s teškoćama u razvoju, samo pustiti da djeluje slobodno i nesputan administrativnim barijerama, i on će ti već sutra isporučiti dovoljno jeftinijeg benzina, struje, plina… E neće, svi to vidimo, nismo slijepi, danas i najveće i najbogatije države istupaju kao advokati svojih nacionalnih privreda, tražeći za njih što bolje mjesto pod suncem, pa to može i Hrvatska. Štoviše, ona barem ovih godinu dana do ulaska u Europsku uniju, kada si to još smije dopustiti, ima pravo štititi se i protekcionističkim mjerama. To su činile i sve današnje ekonomske sile dok se nisu obogatile, tek zatim postale su zagovornice tzv. slobodnog tržišta, da bi se s ovom krizom opet mirno vratile protekcionizmu. Imajući sve to na umu, Argentina je nedavno, u naširoko razglašenom primjeru, nacionalizirala naftnu kompaniju u vlasništvu Španjolaca, i to iz navlas istih razloga koje smo spomenuli u vezi Ine.
Vraćanje na pravi put?
Dakle, ne bi bilo nikakvo svetogrđe da to napravi i Hrvatska, ali ona je poslušni đačić washingtonske i bruxelleske učiteljske zbornice i o tome se ne usudi ni razmišljati, premda je spomenuta Čačićeva izjava valjda dana da se signalizira kako je problem ipak uočen. Jednoga dana možda iz toga nešto dobrog ispadne. U međuvremenu imamo barem to zadovoljstvo da je ovo prva racionalna izjava prvog potpredsjednika otkako je osuđen u Kaposvaru i moram reći da to baca nešto drukčije svjetlo na tu aferu. Pokazalo se da iz nje nije izvučena nikakva korist, da je to bilo čisto gubljenje vremena, i to iz razloga za koji nije kriv samo Čačić. Vidjelo se, naime, da ova zemlja teško uvozi iz zapadnog svijeta ono dobro (visoki moralni kapacitet zbog kojeg se političari povlače nakon ovakvih nesreća), a sasvim lako ono loše (krivi, urušeni model ekonomskog razvoja).
Tako na kraju ne samo što Čačić nije bio prisiljen na ostavku, nego je ova afera još poslužila vladajućima i kao dimna zavjesa iza koje su skrili svoju nesposobnost da upravljaju ovom krizom. Zato Čačićeve natuknice nove energetske politike koje sam ovdje spomenuo nude relativno dobar, ili barem manje loš, izlaz iz ove napete i ostrašćene situacije. Očito je, naime, da se na Čačiću ne iskaljuje bijes javnosti samo zbog kaposvarske presude, bahatosti i kaplarskog kadroviranja, nego je stvar mnogo šira – on je zapravo postao metafora ove krize i nemoći Vlade. Pa ako u njemu nije bilo moralnog kapaciteta da se povuče, ali ga nema ni u nekim drugim koji su to od njega tražili – spomenut ću samo Ivu Josipovića – neka barem povuče poteze koji će vratiti povjerenje zemlje u vlastitu snagu i pamet.
Autor/ica
