Crveni konzervativac

Izdvajamo

• Tako je sada i s Milanovićem. On štiti HDZ, pa i mrskoga Plenkovića, od udara slijeva, iako su ti udari toliko mlohavi da su se poslije dugog vremena Bosnom i Hercegovinom počele baviti i Evropska unija i Sjedinjene Države, ali s nevelikim izgledima da tu nešto naprave. Pokazuje se naime da je BiH iznutra tako sklepana ili, točnije, da su je sklepali međunarodni sponzori, da kao gumeni bombon izbjegava sve pokušaje da je se oblikuje u nešto drugo od ovoga što danas imamo.

Povezani članci

• Mujo vozi rover po Mjesecu
• Obrani pravo na izbor: za zaštitu ženskog zdravlja
• Državni neprijatelj br. 1
• U Njemačkoj neće biti nemira?
• Marinko Čulić o Ivici Todoriću: Kapitulantski kapitalizam
• Herojski ispraćaj: Srbija će sahraniti Mladića kao heroja uz sve vojne počasti

Dosad su hrvatsku politiku u BiH diktirali Tuđman i HDZ, dok su SDP i opozicija bili protiv, ali nikada dovoljno glasno i efikasno, a onda se prelaskom Milanovića u suparnički tabor sve naglavce okrenulo, jer Hrvatska nema više dvije nego jednu politiku prema BiH

Piše: Marinko Čulić

Dakle, i to smo dočekali. Zoran Milanović postao je jedan od novih miljenika hrvatske desnice, istina uz rezervu HDZ-a, čija je stranačka homogenost odavno prešla u legendu. Ali zato ostali ne mogu sakriti oduševljenje aktualnim predsjednikom, a uglavnom se zna i zašto. Otvoreno se obračunava s ljevičarskim zvijezdama, ukinuo bi Covid-potvrde, a isto tako i Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa. Ovo uvelike podsjeća na miš-maš situaciju, jer je dolaskom na čelo SDP-a vratio vitalnost ovoj stranci, a nekim potezima, kao što je brisanje problema sa švicarskim frankom, nesumnjivo pokazao da u njemu ima i nešto socijaldemokratskog nerva. Ali iz tog vremena pamte se i njegove izjave o “dedi ustaši” i “majci lekarki”, što znači da je riječ o dugoprugašu koji više misli na zadnje nego na prve metre trke u koju se upustio.

To je prošlog mjeseca okrunio izjavom da se smatra predsjednikom ne samo građana Hrvatske, nego i Hrvata u Bosni i Hercegovini, što malo karikirano znači da bi htio biti četvrti član Predsjedništva BiH, ako ne i treći umjesto Željka Komšića. Ovako masne tragove regionalnog imperijalizma nije ostavio za sobom nitko osim Franje Tuđmana, tako da je očito da u Milanoviću dobivamo novog lijevog Tuđmana ili, da se vratimo prvotnoj terminologiji, lijevog konzervativca. Što to znači, ne može se ni gatanjem iz graha razabrati.

Jer presvlačenje Milanovića u crvenog konzervativca nije moglo proći bez neke velike zbrkine zbrke. Ako se dobro sjećam, lom se dogodio nakon što je aktualni predsjednik izjavio da HOS-ovu ploču u Jasenovcu treba negdje baciti, što je bila hrabra i drčna izjava koja nikoga nije ostavila ravnodušnim. Ali tko je pomislio da je Milanović prznica koja kreše u brk svakome što ga ide, brzo je gledao nešto drugo. Ne, nisu on i HOS pali pokajnički jedan drugome u zagrljaj. Ipak je HOS formacija ustaških integralista, s kojima je i Tuđman kuburio u Bosni i oko Bosne toliko da je dao posmicati neke od njihovih kolovođa. Ali HVO je nešto drugo. Ta nepriznata vojska nepriznate Herceg-Bosne bila je poslušni izvršitelj radova Tuđmanovih projekata u BiH, a tu se već dalo nešto napraviti. Milanović je prigrlio HVO kao obostrano korisno posvojče, obasuo ga komplimentima i odličjima, čak je doveo u pitanje i neke haške presude HVO-ovcima (ne, naravno, i Gotovininu, iako je i on uvelike ratovao u BiH, pod ne uvijek anđeoski čistim okolnostima).

Naravno da u ovom tmurnom kaosu postoji i netko tko od toga profitira. To je Andrej Plenković. Taj brbljavi hvalisavac koji uporno gura jednu od najneuspješnijih članica Evropske unije među uspješnije, iskoristio je jedan od najboljih rasporeda zvijezda koji mu se poklopio nad glavom. Desnica i ljevica se, rekosmo, raspadaju, ili će se to uskoro dogoditi, a sada mu se na Pantovčaku pojavio smušeni pelivan kojeg žičano uže ponese malo ulijevo pa onda udesno, i tu se ne vidi ništa što bi uskoro moglo ugroziti dominaciju HDZ-a, ne na dvadesetak godina, koliko je predviđao Tuđman, nego i puno dulje.

Ovo govori da glavni problemi ove zemlje nisu ekonomski, dužnički i tome slično. Ne, oni su prije svega politički, jer se još nije našao nitko tko bi definirao strategiju njenog razvoja ni kamo bi taj razvoj trebao voditi. Ovih dana dolazi puno podsmješljivih komentara na pokušaj Aleksandra Vučića da se predstavi kao prestolonasljednik pokreta nesvrstanih i svi ti podsmijesi u velikoj mjeri stoje. Ali zar podsmijeha nije vrijedno i ono što gledamo kod kuće, a to je da Plenković i Milanović sikću jedan na drugoga do granice da se počnu sprdati jedan s drugim zbog fizičkog izgleda? A onda, vidi ih, padaju u bratski zagrljaj oko politike u BiH, koju žele predstaviti kao jedan od glavnih problema koji Evropa ima. Sve, jasno, svode na pitanje tko zastupa Hrvate u vrhovima vlasti, ali ih ne zanima da li to Komšiću uspijeva naprosto zato što se Bošnjacima sviđa jer im govori ono što žele čuti, dok Dragan Čović i njegovi to ni ne pokušavaju, pa je normalno da ni ne uspijevaju.

Dosad su hrvatsku politiku u BiH diktirali Tuđman i HDZ, dok su SDP i opozicija bili protiv, ali nikada dovoljno glasno i efikasno, a onda se prelaskom Milanovića u suparnički tabor sve naglavce okrenulo, jer Hrvatska nema više dvije nego jednu politiku prema BiH. Stvar donekle podsjeća na vrijeme kada je Margaret Thatcher silom lomila rudarske štrajkove, što se smatralo velikom njenom pobjedom, ali ona je najvećim uspjehom držala to što je na svoju stranu dobila laburiste Tonyja Blaira.

Na taj način stvorena je neproglašena, ali moćna lib-lab koalicija koja je zagovarala najgrabežljiviji model kapitalizma, uz onaj američki, i to je sada logično dobilo epilog u Brexitu. Tako je sada i s Milanovićem. On štiti HDZ, pa i mrskoga Plenkovića, od udara slijeva, iako su ti udari toliko mlohavi da su se poslije dugog vremena Bosnom i Hercegovinom počele baviti i Evropska unija i Sjedinjene Države, ali s nevelikim izgledima da tu nešto naprave. Pokazuje se naime da je BiH iznutra tako sklepana ili, točnije, da su je sklepali međunarodni sponzori, da kao gumeni bombon izbjegava sve pokušaje da je se oblikuje u nešto drugo od ovoga što danas imamo.

Nije da novih ideja nije bilo. Svojedobno je, recimo, razmatrano da BiH bude organizirana ne kao dvoentitetska, nego kao jednoentitetska država, što bi se postiglo tako da bi Republika Srpska također postala dio Federacije BiH. Da se sada Zoran Milanović pojavi s takvom idejom, to bi nesumnjivo bilo vrijedno pažnje. Ali drukčiji tip politike prevladava u BiH. Predvode je političari kojima je draže isprobano, makar i neuspješno, nego neisprobano, makar bilo i uspješno. Milanović je nacionalističkim zaokretom u BiH nedvojbeno pokazao da pripada ovima prvima.

Novosti