Crnim zlatom po zelenima

Povezani članci

• SIN RADNIKA
• Tko je nazvao Angelu Merkel?
• Faza nove muke
• Simbol građanskih protesta Muharem Hindić Mušića tvrdi: Policija me tukla
• Svetislav Basara: A peticija za Cecu?
• Goran Sarić: Igmanov Povratak u budućnost

Griješe li svi oni geopolitički analitičari što u nafti i plinu vide uzrok svakoj opačini na ovom svijetu? I koliko su uopće utemeljene njihove tvrdnje da ozloglašeni ugljikovodici dovode samo do mržnje i ratova, ekoloških katastrofa i neizlječivih boleština, urušavanja tržišta i divljanja jednih a skapavanja drugih valuta…?

Na ta nas pitanja nagoni nepobitna činjenica da crno zlato u zemlji Hrvatskoj, osim do uzgrednih sporenja, dovodi i do zbližavanja među ljudima, pa čak i među konkurentskim novinama. Jer evo iz dana u dan, i iz novina u novine, širi se duh zajedničkog suprotstavljanja lažima koje podrivaju velebni projekt istraživanja i eksploatacije naftno-plinskih zaliha u jadranskom podmorju, projekt koji će Hrvatsku na energetskoj mapi svijeta učiniti uočljivom poput Kuvajta ili Norveške.

Najprije je Večernji list prokazao »deset velikih neistina o istraživanju ugljikovodika u Jadranskome moru«, da bi odmah potom dajdžestiranu verziju tog teksta objavila i Slobodna Dalmacija, pa je tako ista istina o istim neistinama lansirana na tržište i u Styrijinom pakiranju i u EPH-ovoj franšizi.

Prva je na listi tih neistina ona koja se često čuje iz usta Mirele Holy: »da je istraživanje plina sasvim OK, ali ne i istraživanje nafte«, a što je u Večernjaku i u Slobodnoj proglašeno potpunom besmislicom. Jer gdje ima nafte, ima i plina, a gdje nema smisla, ima besmisla.

Drugom je neistinom nazvana teza o »zanemarivim rezervama ugljikovodika u Jadranu«, budući da je bez istraživanja i bušenja potpuno neprovjerljiva. Samim tim bi se jednako neistinitom mogla proglasiti i Vrdoljakova teza o ogromnim rezervama, ali to se – jasno vam je – ne uklapa u ovaj naftobudni kontekst.

Kao treća neistina razvaljena je ekološka mantra po kojoj bi »zabrana bušenja Jadran učinila sigurnim od izljeva nafte«, i to argumentom da je samo na talijanskoj strani u pogonu već 37 naftnih platformi. Pa je posve sigurno da je naše more posve nesigurno i bez novih bušotina.

Četvrtu neistinu, onu da »bušotine i istražne platforme predstavljaju objekte najvišeg ekološkog rizika«, izbušilo se statističkim podacima po kojima najviše izljeva nafte u more prouzroče tankeri. Možda baš zato što tankera ima kudikamo više nego bušotina i platformi, pa bi se zeleni aktivisti trebali založiti da se nafta manje voza, a ne da se manje crpi.

Petoj neistini, onoj da »istraživanje podmorskih zaliha ugljikovodika ne provode zemlje s jakom turističkom industrijom«, stalo se na rep pozivanjem na svijetle primjere Grčke, Malte, Cipra, Italije, Francuske i Španjolske. Pa ako se s nekima od tih zemalja i ne možemo natjecati u broju noćenja, zašto ne bismo u broju močenja tuđih svrdala u našu naftu?!
Šesta je neistina ekonomske prirode i laže da su »mogući prihodi od ugljikovodika beznačajni u odnosu na rizike«. A laže zato što ne koristi realne proračune kojih pak nema niti ih može biti bez rezultata bušenja. Stoga je jednako neistinito, ali je i daleko ljepše kazati da su mogući rizici beznačajni u odnosu na prihode od crpljenja podmorskog blaga.

Sedmu se neistinu – da »potpisani ugovori investitorima bezuvjetno omogućuju bušenje« – obara hipotetskom mogućnošću da nadležna državna tijela ne odobre niti jednu bušotinu, ukoliko studije utjecaja na okoliš ne budu prihvatljive. Budući da to, kako i sami razotkrivači neistina kažu, »nije realno očekivati«, naftne platforme u Jadranu će ustvari biti stupovi naše ekološke osviještenosti.

Osma je neistina da je tvrtka »Marathon Oil 67. najveći zagađivač u SAD-u«. Kao prvo, ne radi se o Marathon Oilu već o Marathon Petroleum Corporation. A kao drugo, nema šanse da ijedna naftna kompanija padne toliko nisko da bude tek 67. zagađivač u hrvatskom Jadranu.

Na devetu neistinu – da je »Hrvatska jeftino prodala svoje resurse« – koja se potkrjepljuje i priopćenjem šefa Medoilgasa da je ta tvrtka za male novce došla do koncesije za bušenje jadranskoga podmorja, reagira se istinom sadržanom u pitanju: »No je li Hrvatska mogla uzeti više?« Dunkve – logikom po kojoj bi prigovori bili neutemeljeni i da je Hrvatska uzela još i manje.
Deseta i zaključna neistina je da »istraživanja treba zaustaviti zbog moguće havarije i izljeva nafte u more«, a ona se pobija utješnom istinom kako je »svaka industrija opasnost i za prirodu i za ljudske živote«, ali da su »moderan život i gospodarski rast nemogući bez rizika«. S takvom se argumentacijom, naravno, neće složiti ekološki aktivisti, ali možda hoće ekonomisti, naročito oni koji uočavaju da je gospodarski rast u današnjoj Hrvatskoj podjednako nemoguć i s rizicima i bez njih.

I taman kad ste pomislili da su se naše združene konkurentske novine uspješno obračunale sa svih deset neistina o istraživanju ugljikovodika u Jadranu, s talijanske je obale u naš medijski prostor ubačena i jedanaesta. Koordinacija ekoloških udruga NoTrivTerra iz Barija uputila je dopis kojim upozorava na tisuće neeksplodiranih bombi razbacanih po jadranskom dnu i poziva nas da zamislimo što bi se dogodilo kada bi samo jednu od njih slučajno okrznula bušilica u potrazi za naftom.

I ja, evo, zamišljam Ivana Vrdoljaka kako negdje visoko iznad Jadrana u ugljikovodičnoj ekstazi zbog gospodarskoga booma deklamira: »i gledam more gdje se k meni penje / i gledam more puno crnog zlata / i zagrli me nafta oko vrata…«

Novi list