Čovjek, kako to zvuči?

Povezani članci

• Puštanje ustaških pjesama za policiju je tek prekršaj
• Ulaz za nuždu
• Dragan Markovina: Koliko fašizma?
• Vojislav VUJANOVIĆ: KNJIGA ETIČKIH VERTIKALA
• Aco Stanković: Zašto mrziti Zdravka Mamića?
• Udruženi zločinački pothvat traje

Ljudi se često pitaju o vlastitom identitetu, a mnogi su cijeli život u potrazi za svojim „korijenima“. Što je zapravo pravi ljudski identitet? Dali sve ono što ga karakterizira kao jedinku uklopljenu u određenu društvenu okolinu, partikularni dio opće ljudske civilizacije, ili nešto sasvim drugo? Čega se možemo odreći, ogoliti se, a da ipak ostanemo punovrijedna ljudska bića koja su se samo otresla nebitnih atribucija što ih sputavaju?

Piše: Ladislav Babić

Nitko ne bira svoje roditelje – daklem je sam čin rođenja naprosto puka slučajnost. Spajanje spolnih stanica na koje nikako nismo mogli utjecati. Gdje se to desilo? U Hrvatskoj, BiH, u Kongu ili Kanadi, možemo tretirati kao činjenicu nad kojom nismo mogli imati ama baš nikakvog nadzora. Pretpostavimo da sam rođen u Hrvatskoj i odmah potom ostavljen pred vratima nepoznatih ljudi koji su me potom – uz asistenciju službe socijalne skrbi – usvojili. U ispravama mi piše da sam etnički Hrvat. Nitko me nije pitao, naprosto su priljepili etiketu. Pa, eto, taj „rođeni Hrvat“ (možda od roditelja Crnogoraca, Makedonaca, Austrijanaca ili mješovite nacionalnosti), tek što je počeo natucati „maternji jezik“ (još jedna etiketa), slijedom okolnosti emigrirao je sa skrbnicima u Kanadu – o čemu ga ama baš nitko nije konzultirao. Inače, u igri su bile Kanada, USA i Australija, a prevagnula je prva, zbog razloga koje mi posvojitelji nikada nisu razjasnili. Maternji jezik sam posve zaboravio, a mjesto rođenja poznajem tek iz priča mojih „krušnih starših“, kako to lijepo kažu Slovenci. Krasno je to, pred strijeljanjem na Banjici, poručila svom novorođenom sinu dr Jovanka Muačević:

„Nazovi ocem onoga ko ti bude hleb sekao.“

Kanadski sam državljanin, s obzirom da su roditelji (takvima sam ih smatrao nazivajući ih mamom i tatom) dobili državljanstvo, a skupa s njima i još jednom ignorirani mališa – ja. Kao evolucioni antropolozi, putovali su širom svijeta tragom svojih istraživačkih interesa, vodajući posvuda i svog usvojenika. Dakako da nisam mogao izbjeći utjecaje različitih kultura, rasa, etnija, svjetonazora – baš kao što to nitko ne može, živio nomadskim ili sjedilačkim načinom života. U današnjim okolnostima, čak i ovaj poslijednji je tek privid, skoro sasvim formala stvar, s obzirom da je svijet – kako kažu – postao selo, u kojem vas mediji svakodnevno bombardiraju informacijama s cijelog Globusa. Iole nezavisni duh, slobodarski orjentiran u smislu analize vlastitih spoznaja i tuđih iskustava o najbližoj okolini i svijetu oko sebe, podataka koje neprestano procjenjuje (jer mališa raste, razvija mu se tijelo ali i duh), počinje – vlastitom voljom prihvaćajući ili odbijajući inpute koje stiče ili mu se nameću – stvarati svoju ličnost. Roditelji mi nikada nisu nametali ideju da sam Hrvat ili Kanađanin – oboje tek administrativno notirana činjenica u dokumentima – niti me opterećivali mojom navodnom posebnošću zbog jezika koji sam koristio. Usput rečeno, tijekom života sasvim sam svladao još pet jezika na kojima glatko komuniciram, a ni jedan nije srpskohrvatski (ako vas to buni, ovaj tekst je preveo moj prijatelj!). Ono što sam gotovo svakodnevno upijao, prvo od njih a potom iz konteksta situacija u kojima sam se nalazio, je nauk o poštenju i ljudskosti, empatiju i solidarnost sa stradalnicima, ljubav spram prirode i svih njenih bića, sa čime nikada nisam povezivao svoju ne biranu pripadnost, i – silom kontinuiranog praćenja njihovih strukovnih interesa – elemente životnog poziva za koji su bili opredjeljeni. Jesmo li svijesni da za ispoljavanje spomenutih osobina ni najmanje nije važna naša rasna, etnička ili državljanska pripadnost!? Zamislite sada da mi se desila djelomična amnezija – zaborav porijekla i državljanstva (a biološke roditelje ionako nisam poznavao) uz očuvanje svih ostalih karakteristika svoje ličnosti koje sam stekao vlastitim radom i vlastitim prihvaćanjem. Jesam li time postao manje vrijedan, osoba bez identiteta? Prazna ljuska nad kojom se zgražate jer ne pjeva državne himne, ne vitla barjacima, ne nameće svoj jezik (koji od ukupno šest govorećih?) kao bogom dan i ne kune se u ginuće za domovinu? A ipak je sposoban spasiti ljudsko biće od nevolje – ne pitajući za osobine koje je i sam zaboravio – udijeliti pomoć siromahu, sačuvati svijest o pripadnosti jedinstvenoj ljudskoj vrsti, obavljati posao za koji se opredijelio; sve karakteristike, koje mi nisu dodijeljene administriranjem i prinudnim nametanjem od strane društva ili pojedinaca? Da moju osobu možete opisati tek posebnostima poput: Kanađanin, govori engleski, pjeva kanadsku himnu i vitla njenim barjakom, usvojen,…, biste li me smatrali potpunijim? Što mislite, koje osobine određuju naš stvarni ljudski identitet, a bez kojih možemo ostati još uvijek se smatrajući punovrijednim ljudskim bićem? One koje su nam nametnute bez pristanka – bilo da smo bili premali ili nas ni kasnije nisu pitali za mišljenje, bilo stečene pukim spletom okolnosti – ili one koje stekosmo vlastitim naporima i voljom, sami ih (uz neprijeporni udio okoline) ugrađujući u biološki hardver, gradeći biće koje ga nadilazi. Čovjeka.

Nažalost, smatram odgovor većine ljudskih bića sasvim pouzdanim, a posebno je to lako sagledati u svijetlu brojnosti onih kojima su važni samo njihov narod, jezik i pismo, a prebrojavaju samo „svoje“ žrtve uzajamnog klanja, uz aboliranje „svojih“ i proklinjanje „tuđih“ ratnih zločinaca. Po shvaćanju ljudi koji svojim rođenjem automatski pristaju na petrifikaciju identiteta po uzusima onih koji ga usađuju slinavom dojenčetu bez i trunka njegova učešća, po uzusima onih koji si uzimaju pravo (čak i kad svojevoljno pristupamo nekoj skupini, uz vlastiti izbor želimo li je i napustiti) da nas „privatiziraju“ za sva vremena – naš bi se identitet trebao rasplinuti u gomili. Ukoliko ne pristanemo na ovakvo svojatanje svoje osobe, mi smo naprosto – izdajnici! Naroda, stranke, udruge, svjetonazora,… Kad je Gorki izrekao čuvenu sentencu „Čovjek, kako to gordo zvuči!“, mnogi su je ironizirali u „Čovjek, kako to gorko zvuči!“, vođeni realnijim pogledom na svijet i njegove ljudske korisnike, dok bismo se vjerojatno morali zadovoljiti suzdržanijom neodređenošću: „Čovjek, kako to zvuči?“. Jasno, sve to ovisi o kojem i kakvom čovjeku govorimo (mislimo li pritom na konkretno biće ili ljudsku vrstu kao takvu), o kakvoj ljudskosti je riječ. Imamo li pred sobom realno ljudsko biće, na trenutačnom stadiju svoje ljudske – biološke, društvene i individualne – evolucije, ili ga zamišljamo s humanističkog aspekta, kao što Milan Kangrga kaže, utopičnim bićem. Daklem ne ono što jeste, nego ono što tek svojim razvojem može postati; ono čemu treba težiti kao idealu ljudskosti lišenom svih atributa koji ga ometaju. Čovjek je u osnovi otuđen od svoje suštine, a otuđuju ga kojekavi utilitarni zahtjevi ili nametnute etikete koje zastiru horizont njegove ljudskosti.

„…pojam evolucije kod Darwina (ali ne samo kod njega, jer je već i Hegel pod time mislio na puku sukcesivnost bez ikakva »prekida« ili »dijalektičkog skoka«, u odnosu kontinuiteta i diskontinuiteta) poganja samo razvoj/evoluciju živih bića kao takvih, a prije svega životinjâ. Zato njegovo djelo Podrijetlo vrsta važi i ima veliku vrijednost za taj razvoj – sve do čovjeka. Za čovjeka to više ne važi, odnosno nije mu bitno primjereno, i to zato što čovjek svoju »evoluciju« mora doslovno proizvoditi, a to znači kako proizvodnju uvjeta svoga (ne više životinjskoga!) života, tako i samoga sebe u njima. To je historija i sada već uspostavljeni svijet kao čovjekovo vlastito djelo. Čovjek time postaje jedino svjetovno biće (a po njemu i sve ostalo), pa je sve ono što se otada događa »u njegovim rukama«, a to znači ujedno i »u njegovoj glavi« bez koje ničega za njega nema. Otada se za njega sve događa kao re-evolucija.“

– ponovna evolucija, ovaj puta ne u „božjim“ već isključivo njegovim rukama, kaže (1, 2) spomenuti etičar. Robovanje državi, naciji, patriotizmu, jeziku,…, nije doli ropstvo suvremenog ljudskog bića trenutnoj konstelaciji svoje biološke i društvene evolucije. Neki to eufemistički nazivlju prilagodbom. Većina se podređuje zahtjevu gomile, okruženja u kojem bitiše, a ne standardima svoje istinske ljudskosti čiji horizont je izvan njihova vidokruga. Ne govore li o tome političke prilike, grabež, šutnja intelektualaca (Kangrga takve posprdno naziva inteligentima), mirenje sa stanjem stvari, priklanjanju jačima (vladajućima),… i slične manifestacije većine, koje se često sjajno opisuju jednom jedinom riječju – licemjerje. Ljudska je vrsta jedina stremeća, među svim životinjskim oblicima – to pokazuje cijela društvena povijest. Za njene jedinke je, međutim, pitanje – premu čemu streme? Teže li biti dobri Hrvati, Bosanci ili Srbi, jučer su zacijelo bili dobri Jugoslaveni, a nije baš izvjesno čemu će stremiti sutra. Žude li postati dobri sdpovci, hadezeovci, sdaovci, snsovci,.., zasigurno su prije toga bili dobri komunisti. Biti dobar Hrvat, Bosanac ili Srbin, nimalo ne znači biti dobrim čovjekom ali obrnuto sasvim sigurno važi. Ne govori li nam to dovoljno o značaju atribucija koje nas karakteriziraju, o prirotetima onih kojih se lako odreći a da i nadalje ostanemo ljudi vrijedni poštovanja? O onima bez kojih naš identitet ostaje neokrnjen, i onih bez kojih se raspada u prah i ništavilo?

To nas vraća na stvarni, a ne onaj nametnuti, ljudski identitet pojedinca. On ne leži ni u etničkoj, ni državljanskoj pripadnosti, ni u jeziku kojim ravnopravno sa svim jezicima svijeta izričemo svoje stavove, niti u pismu kojim ih posredujemo čitateljima, ni u himnama na koje se u gotovo seksualnom zanosu ukrućujemo, ili barjacima (uvijek prikladne boje, kao što povijest svjedoči) kojima vitlamo dokazujući svoj patriotizam u (i tu mu povijest pruža pouku) pomanjkanju sposobnosti dokaza vlastite ljudskosti. Istinski identitet je onaj koji osoba izgrađuje sama, svakako – jer „nijedan čovjek nije Otok“, kao što kaže Hemingway – uz posredovanje društvenih stavova, uz slobodu (koju najčešće ne koristimo) da se sami opredjelimo u pogledu njih, bez straha od atributa izdaje. Jedina prava izdaja je odricanje od ljudskosti, a ona u praksi ima stotine nejednoznačnih lica. Izdaja države može negirati ali i potvrđivati našu ljudskost – ovisi o kontekstu i o strukturi države koju smo navodno izdali. Jeli Sophie School bila izdajnica nacističke Njemačke, a Valter izdao NDH – razmislite sami. Nije izdaja mjerilo ljudskosti, ali potonja može postati mjera izdaje: radi li se ili ne radi o njoj. Ovo je tek bio ilustrativni primjer stvarnih i imaginarnih osobina koje određuju identitet ljudski. Stoga, kad u samoći pokušamo objektivno razmišljati o sebi i svojim stavovima (činimo li to?), nastojmo ogoliti koru koju smijemo odbaciti kao nepotrebnu, skinuti sve etikete kojima su nas drugi, ne pitajući za dozvolu, oblijepili, a da ipak ostanemo ono što one prikrivaju – osoba iliti ličnost. Uspijemo li, onda smo zaista doprli do našeg jedino istinskog identiteta – onoga kojeg smo postigli vlastitim trudom, te stvarno na njega smijemo biti ponosni. Ne na svoju nogometnu reprezentaciju, Džeku, Kostelića ili pobjednicu Eurosonga. Oni zaista s pravom mogu i smiju biti ponosni na svoje rezultate kojima mi baš ništa djelatno nismo doprinjeli (ako pod tim ne razumijevamo dio poreza koji odlazi na njih i navijačko urlikanje po stadionima). Ponosimo se isključivo rezultatima vlastih napora, (ne kitimo se tuđim perjem!) djelovanja i postignuća, dakako – ne potcjenjujući ljude koji su nam pomagali. Kao što je originalna slika jedina i jedinstvena, uz tisuće bezvrijednih kopija, tako je i pravi ljudski identitet jedina prava vrijednost, često skrivena iza hrpe bezvrijednih krinki kojima se razbacujemo. Suvremena humanistička etika upravo nastoji skinuti s čovjeka nepotrebni balast atribucija kojima robujemo, taj talog koji nam zastire horizont pravih vrijednosti, onih prema kojima treba težiti. Upravo to znači da je čovjek utopičko biće, a ne da je cijeli taj proces utopija. Uostalom, relativno malobrojni pojedinci tijekom postojanja ljudskog roda, kao i statistički porast (ipak!) individualnih moralnih vrijednosti pojedinaca tokom povijesti, to potvrđuju.

Da na kraju razjasnim kako pod istinskim identitetom čovjeka ne razumijevam „ukupnost činjenica koje služe da se jedna osoba razlikuje od bilo koje druge (ime i prezime, opis itd.)“ a niti „osjećaj pripadnosti pokretu, grupi, organizaciji, religiji, naciji; prihvaćanje i isticanje te pripadnosti“, već govorim o filozofskoj, etičkoj definiciji identiteta, kao „osjećaja sebe sama i sklada ličnosti tijekom vremena“ u kontekstu humanističkih, općeljudskih vrijednosti. Daleko od toga da odbacujem nacionalne, državljanske, patriotske i ine osjećaje koji obilježavaju većinu pripadnika ljudskog roda. Želim ih samo postaviti na pravo mjesto, u sklopu istinskih, nezamjenljivih ljudskih vrednota. Državljanstvo se lako mijenja, moguće je to i sa pripadnošću stranki, konfesiji ili sa svjetonazorom, ne jedan je primjer da su ljudi (primjerice, književnici) maternji jezik zamijenili inim, ali ako ne priznajete jednakost rasa, možete biti samo rasist. Nemate li empatije prema slabijima, eksploatiranima i nesretnima onda ste bezosjećajni egoist ili još više – eksploatator vlastite ljudske braće. Za što ćete zamijeniti osjećaj ljubavi, s nadom da ćete ostati neokrnjeno ljudsko biće? Eto, u tom smislu govorim o pravom ljudskom identitetu, dajući mu prednost nad onim koji čini samo formalnu razliku između dva ljudska bića. Tek u tom smislu netko zaista ima korijene; ni u rasi, ni u etniji, niti državi za koju ni nije siguran jel’ će ga nadživjeti, nit’ u jeziku kojim govori, već u iskonskoj ljudskosti kojoj bi većina nas trebala stremiti, svijesna kako se savršenstvu možemo samo asimptotski približavati, nikada ga ne postigavši. A jeli stvarno nevažno jesmo li od tog cilja udaljeni kao Adolf Hitler ili kao Albert Schweitzer?