Černobiljska madona

Autor/ica 👤Goran Sarić 21.12.2018. u 13:13

Izdvajamo

Na klupi ispred kuće/sjedi mlada žena/ i doji dijete. Okolo mir, svuda. Mjerimo ozračenost majčinog mlijeka. Dozimetar vrišti.

Povezani članci

Černobiljska madona

Svetlana Aleksijevič: “Černobiljska molitva: hronika budućnosti”, Beograd, Laguna, 2016.

Uopšte nije važno kako literarni “čistunci” gledaju na njene knjige. One su, doduše, teške, kao i teme kojim se bave, ali su naprosto maestralne. Ponekad pomislim da je u njima sabrano svo tragično iskustvo (post)modernog čovjeka. Ne dao nam Djed Božićnjak da su one zaista hronika (naše) budućnosti, kako sugeriše podnaslov “Černobiljske molitve”!

Kad je Svetlana Aleksijevič 2015. godine dobila Nobelovu nagradu za književnost, priznajem da sam prvo pomislio da to švedski komitet opet – kao što nerijetko zna – “puše u istu tikvu” sa Amerikancima. Nagrađuje poslušne, a kažnjava “nepoćudne” “igrače” i zemlje širom svijeta. Bilo je to u jeku EU-kampanje za “pomoć” Ukrajini pri njenom pokušaju da se “okane” Rusije, a okrene Briselu i “pravoj demokratiji”. Tada su mi njene knjige još bile sasvim nepoznate.

Moja sumnja bila je potkrepljena i činjenicom da Aleksijevičeva, po mnogima, zapravo i nije spisateljica, nego novinarka. Ta njene su sve, ili gotovo sve, knjige zbirke intervjua na zadanu temu: “Kraj Crvenog čovjeka” (o raspadu Sovjetskog Saveza), “Rat nema žensko lice” (o učešću žena u Drugom svjetskom ratu), “Dječaci od cinka” (ispovijesti majki koje su izgubile sinove u Avganistanu), “Očarani smrću” (problem samoubistava u bivšem SSSR-u)…

I, evo, ova knjiga: “Černobiljska molitva: hronika budućnosti”. Izdavač je beogradska Laguna, godina izdanja 2016-a, a djelo je veoma dobro prevela Enisa Uspenski.

Malo je, možda, čudno, ali čitajući ovu knjigu cijelo vrijeme sam razmišljao o sebi u dobu kada se desila eksplozija nuklearne elektrane u malom ukrajinskom mjestu blizu granice sa Bjelorusijom. Dvadeset šesti april 1986. godine. Za mene, iz sasvim privatnih razloga, jedan od najljepših perioda u životu. Doduše, Juga se, baš kao i Sovjetski Savez, u to doba već počinje klimati. Ali, meni je to, mladom i nedobudnom, tada još izgledalo nestvarno, daleko od mog kreveta.

Prevario sam se. I tu, ali i u slutnji da je prestižna nagrada Aleksijevičevoj dodijeljena iz (prevashodno) političkih razloga. Jer, ona niti je “čista” Ukrajinka (otac joj je Bjelorus, živi u Bjelorusiji), niti se smatra otpadnicom od “majke Rusije”. Naprotiv. Piše na ruskom jeziku i sebe smatra dijelom te velike književnosti.

No, vratimo se predmetu ove sjajne knjige. Kraj aprila osamdeset šeste. Bliže se Prvi maj i Dan pobjede nad fašizmom, dva najveća praznika u “zemlji boljševika”. Na vlasti je reformama skloni Mihail Gorbačov, koji dobro osjeća “tektonske poremećaje” u zemlji kojoj stoji na čelu, i upravo stoga zna da se nešto pod hitno mora učiniti.

A onda, najednom, Černobil. Požar i eksplozija u reaktoru broj četiri. Katastrofa neslućenih razmjera!

U prvi mah kao da niko ne zna ni uzrok, ni stvarni obim posljedica havarije. I stoga, iz straha i neznanja, po starom, lošem običaju autoritarnih režima, odmah kreće državna propaganda. Da “nije to ništa”, da “je sve pod kontrolom”, da će “sovjetski čovjek herojstvom i to prebroditi”…

Niko nije računao na takvo nešto. Ta, mi smo (i u tome) najbolji na svijetu! I krenulo na ho-ruk. Lopatom na radijaciju! Zvuči nevjerovatno, ali mnogi od likvidatora (radnika na čišćenju terena od radioaktivnog otpada nakon havarije) koji su došli iz svih krajeva Sovjetskog Saveza su radili upravo tako: lopatama. Često čak bez rukavica!

Među njima su prednjačili dobrovoljci. Osim o ogromnom patriotizmu tih ljudi, ta činjenica mnogo, ako ne sve, govori o aroganciji vrhovne vlasti, njenoj potpunoj nespremnosti da se bori sa problemom ogromnih razmjera. Građani tog malog, ljudima van SSSR-a do tada potpuno nepoznatog mjesta; seljaci iz okoline; lokalne i regionalne vlasti, pa čak i mnogi stručnjaci – niko, ama baš niko nije bio sasvim svjestan sa kakvim se protivnikom hvata u koštac.

Mali primjer: piloti helikoptera koji su pobješnjeli reaktor danima zasipali dekontaminirajućim i protivpožarnim sredstvima redovno su izvirivali van, da vide jesu li materijal istresli na pravo mjesto, u “srce požara”. Skoro svi su kasnije pomrli u strašnim mukama.

Nesreću je, to se već odavno zna, prouzrokovao ljudski faktor. Nesmotrenost i brzopletost osoblja pri izvođenju jedne, na prvi pogled, bezazlene probe su prvo izazvali požar, a onda eksploziju koja je digla u zrak dvije hiljade (2 000!) tona težak betonski krov centrale. Uskoro se nad cijelim područjem nadvio crni (grafitni!) radioaktivni oblak.

I pored toga što je iz Černobilja i okoline u desetak slijedećih dana evakuisano oko 135.000 ljudi, od direktnih posljedica katastrofe umrlo je desetak hiljada ljudi. Broj onih čija se bolest i smrt indirektno povezuju sa katastrofom još je mnogo veći. Ovdje treba napomenuti da je oko 3 500 ljudi tvrdoglavo odbilo da napusti kućni prag. Sami, ali na svome. Avetinjski prazna sela, navrat-nanos napušteni komšijski domovi. Svinje, kokoši i psi koji izbezumljeni lutaju praznim šorovima. Rodile bašte, cvjetaju bujni vrtovi – a nigdje nikoga!

O svemu tome, i još mnogo koječemu, govori ova sjajna knjiga. Zapravo ćete u njoj teško naći svjedočansta koja vas neće duboko potresti. Unatoč moru različitih glasova i sudbina, ona se doima kao čvrsta, kompaktna cjelina. I upravo tu, u odabiru detalja; njihovom redoslijedu; u “montaži”: “rezanju” na pravom mjestu, ali i puštanju da monolog nesmetano teče tamo gdje treba; diskretnom postavljanju pravih pitanja – u svemu tome je Aleksijevičeva neprevaziđeni majstor.

Zato uopšte nije važno kako literarni “čistunci” gledaju na njene knjige. One su, doduše, teške, kao i teme kojim se bave, ali su naprosto maestralne. Ponekad pomislim da je u njima sabrano svo tragično iskustvo (post)modernog čovjeka. Ne dao nam Djed Božićnjak da su one zaista hronika (naše) budućnosti, kako sugeriše podnaslov “Černobiljske molitve”!

A opet, ako se samo osvrnemo oko sebe i vidimo kud plovi ovaj brod…

Knjiga Svetlane Aleksijevič “Černobiljska molitva” je izuzetno umjetničko djelo. Duboka i polifona, strašna i nježna, topla i mračna u isti mah. Pravi roman glasova, kako su književni kritičari davno “krstili” djela bjeloruske nobelovke.

Čitajući “Černobiljsku molitvu”, često sam ostajao bez daha. Nešto me tjeralo da reagujem, na svoj način odgovorim na njene ispovijesti. Pa sam, ne mogavši odoljeti iskušenju, prepjevao dvadesetak (meni) najpotresnijih priča iz te knjige. Evo ih ovdje, dvije: minijatura o mladoj dojilji, i pjesma o žena kojoj muž, na samrti, ispunjava davno obećanje. Kao u kontra-bajci.