Bujrum narode

Izdvajamo

• I zapravo, ove šupke na vlasti zapravo nitko ne doživljava ozbiljno. Kad već krivite „jugoslavenski mentalitet“ i njihove nasljednike za svo zlo i nedaće u ovoj državi, u suštini projicirate svoje nabumbane face i povijesne grijehe na bijelom platnu nacije. Hrvatska se iskazala kao velika sportska sila, ali se strmospizdila na planu ljudskosti, životnog stila i socijalne inteligencije.

Povezani članci

• Meštar
• U Bundestagu usvojena rezolucija o BiH, Čović i Dodik ocijenjeni kao glavni krivci za loše stanje
• Odnos prema “Privremenim vladama”
• Ekonomska kriza ima dramatične posljedice i na – psihu
• Dunja Mijatović: Ovo je sramotno, ne mogu da vjerujem da je ovako nešto formirano u Bosni i Hercegovini
• Bogat program obilježavanja 70 godina ZAVNOBIH-a bez podrške države

Foto: nrt24.ru

Sve što izvaljuje politički establishment o „konačnoj smrti jugoslavenskog mentaliteta“, urnebesno je blesavo. Pod prvo, sva hrvatska politička elita rođena je u bivšoj Jugoslaviji kao djeca dobro pozicioniranih partijskih funkcionera, zaradili su prvi milijun u doba „mračnog socijalizma“ putem Genexa ili INA-e, političke karijere i sramotnog konvertitstva, te usput odradili prljavo bogatstvo pod egidom borbe protiv “komunističkog mentaliteta“, iako su baš oni nosioci istog. Providni su k’o flis papir. Jedini komunisti ste upravo vi.

Dva tjedna je gotovo proteklo otkako smo poraženi u finalu SP-a gdje smo “igrali dobro, ali zajeb’o nas sudija”. Svi smo podemonili, tu nema spora. No, danas kad reprezentativci Hrvatske, po čijim imenima nazivaju trgove, ulice i kapelice, bućkaju otečena stopala u bazenu ispunjenim redbullom s votkom, vatrometno se žene u euforiji, vrte janjce & bikove i zovu višestruke runde rodnom gradu, proporcionalno njihovom slavlju, nikako se ne stišava javna polemika putem medija i društvenih mreža o sociopsihološkom utjecaju na društvo temeljem sportskog uspjeha nogometaša. Nacionalno zajedništvo, iako uopće nisam siguran što da mislim o tom pojmu, potrgalo se poput haltera. Konačno, odlijepilo se, pljusnulo po ćelenki majstora i podijeljeno ostalo na svom mjestu. Puno je i trajalo, obzirom na realno hrvatsko stanje posvemašnje apatije i nakupljenog bijesa.

No, jedan naslov, nepoznat citat, ostao mi je na umu. Uglavnom, govorim po sjećanju jer je gotovo nemoguće pronaći nadahnutog autora koji veli slijedeće “na dan kad je hrvatska reprezentacija donijela srebro s nogometnog SP-a konačno je umrla Jugoslavija,” Prosim? Dovoljno za stezulju i utješne riječi: “Tovariš, gremo na Bled, tam ribe plavajo, ono, plivajo.” Sjedi i plači, jer znamo da ćemo još jednom proći tu lekciju o nacionalnoj pčeli, peludu i tučku. Tko je kome više pobio, tko je tu koga oslobodio, štono bi promrsio Edo Maaajka.

Crna Guja nije ravan hrvatskoj stvarnosti. Čak i ja nekrst znam napamet Modrićevu biografiju da me kresneš letvom oko tri ujutro u REM fazi, toliko sam je puta čuo.

NACIZAM NA NAJTIŠE, NACIONALIZAM NA NAJVIŠE

Doček srebrnih, drugih na ruskom Mohačkom polju gdje “slavno izginu cvijet hrvatskog nogometnog plemstva”, bio je korektan, za razliku od hipersenzibilnog autora s počekom, režisera Kreše Dolenčića koji se u ime “profesionalnih razloga” naknadno zgranuo nad nepoznatim čovjekom s mikrofonom na pozornici.

No, Hrvatskom su zato zaredale žestoke nacionalističke poruke sa snažnim rasističkim premazom, od višestrukog osvajača olimpijskih medalja Ivice Kostelića do ex splitskog tabadžije i nogometnog izbornika Igora Štimca, na račun nacionalnog porijekla i boje kože francuske reprezentacije. Čak su u stilu beogradskog Informera, ozbiljne hrvatske tiskovine s teško zatomljenim arijevskim ponosom prenijele fake news i navodnu izjavu kapetana Nigerije John Obi Mikel kako tvrdi da je “hrvatska reprezentacija previše bijela”. Uz nacionalizam i rasizam, pronašlo se malčice javnog prostora i za seksizam, pa su tako čak četiri glumačke Gracije, Nataša Jonjić, Tihana Lazović, Jelena Veljača i Lana Barić danima trpjele izrugu, pogrde i prijetnje konzervativaca poput Sukuba jer su se usudile s pravom konstatirati da “mi Hrvati uvijek nešto moramo na kraju zasrati”, jasno aludirajući na društvenu anomaliju u liku i djelu Marka Perkovića Thompsona.

I sve bi to bilo samo “još jedan dan u uredu” hrvatske zbilje i prikaz standardnog mentalnog profila unovačene domoljubne većine, kad ne bi postojao “ali”, golem poput planine Gvozd.

Foto: N1

FALA KOMŠIJE

Naime, nacionalni mir vladao je sve dok komšije Srbi nisu objavile notornu činjenicu da je fenomenalni hrvatski vratar Danijel Subašić porijeklom Srbin kojeg je navodno čak i vlastiti ćaća u ime pravoslavne pravoispovijesti potjerao iz kuće jer se zagledao u “krivu đevojku”. Totalni zajeb, ne’š ti priče.

No, brzo se hrvatska javnost složila oko kompromisnog rješenja – jbga, trebao nam je još za raspucavanje penala – i pokušala prikazati tu delikatnu situaciju kao dokaz hrvatske tolerancije prema manjinama. Reporterske ekipe danima su  opsjedale dom Subašićevih koji je procvao u hrvatskim bojama kao nikad prije, niti poslije. Iz krajnosti u krajnost, hrvatska javnost nemilice je gazila u pijanom plesu preko leđa normalnih ljudi kojima je ionako bilo svejedno kojeg je porijekla Subašić i divila se njegovom nogometnom umijeću.

Ipak, tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se obiju, pa je netko duhovit napisao grafit Danke BiH koji se proširio kao viralni hit društvenim mrežama jer je ukazivao na još opasniju činjenicu po nacionalni identitet: polovica standardnih hrvatskih reprezentativaca rodom je ili porijeklom iz autentičnih dijelova Bosne. Mario Mandžukić (Odžak), Vedran Ćorluka (Derventa) Ivan Rakitić (Žepče), Dejan Lovren (Kraljeva Sutjeska), Mateo Kovačić (Kotor Varoš), izbornik Zlatko Dalić (Livno). E, tu su nam komšije počele opako ići na živce, opasno je reprezentacija počela „mirisati po jugoslavenštini“, zloćudnom karcinomu na hrvatskom nacionalnom tkivu. Na brzinu smo sklepali teoriju kako su „naši reprezentativci dijelom, kao i mnogi hrvatski branitelji rodom iz Herceg Bosne“. Ne iz Bosne nego Herceg Bosne. Za mnoge Hrvate „sjebana“ Bosna je samo živi dokaz kako relikt „Jugoslavije u malom“ nema društvenog i gospodarskog prosperiteta. Mislim, samo nam još nedostaje da nam Bosanci svojataju najveći hrvatski sportski doseg, pa nije Ćorluka francuski N’Zonzi, niti Medunjanin. Sve te kritičare i „jugonostalgičare“ koji podjebavaju pokušao je čak i diskvalificirati hrvatski izbornik Zlatko Dalić izjavom „nas 95% želimo jedno, a 5 % ostalih drugo. I sad će nam oni naređivati što da radimo? E pa neće“. Crni Zlatko, demokracija je vladavina većine u korist manjine, među ostalim, nisu to četiri igrača u rombu. Zanima me da su Srbija ili BiH osvojile SP, odnosno ponovile naš nogometni uspjeh, kako bi Hrvati reagirali? I dok smo mi slavodobitno i selektivno ubirali čestitke komšija, oni vjerojatno ne bi smjeli vodu iz Drine popit’, toliko bi siktali otrova.

Odoše tolerancija i poniznost za jednokratnu uporabu u vražju mater, desničarski radikali skinuli su krinke i rukavice, a populisti zinuli k’o da će kita, Roberta Prosinečkog i Jonu istovremeno progutati u ime nacionalne časti i osobnih privilegija.

BACILI SU SVE NIZ VOLGU

Na koncu, ispostavilo se da je veličanstveni uspjeh hrvatskih sportaša i naroda okupljenog oko vatre u ledenoj nacionalističkoj noći nemoći i bijede, samo paravan za otvoreno političko profiterstvo i lomača za neistomišljenike. Premijer Andrej Plenković pod ruku s notornim zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem ušaltao se u šprehu o nacionalnom stadionu zvanom Plavi Vulkan koji ni po čemu ne odgovara ideji nacionalnog stadiona. Uz činjenicu da je arhitektonsko ruglo, niti smo mi Dinamo, niti smo plavi. Niste normalni u svom nazi ludilu, prebijte arhitekte i idejne začetnike, pa krenite ispočetka. O Kolindi neću prozboriti, svi smo vidjeli što se desi kad ti Mamić ostavi na čuvanje svoje zalihe veselja. Sve što bih napisao o njoj vjerojatno bi bilo utuživo, ali Grobnik i filozofija mesareve kći ne mogu uteći iz nje koliko god ona trčala uzbrdo. Freud bi je okarakterizirao kao posesivno analni tip čovjeka i pola dodatnog obrazloženja bi prešutio.

Ipak vratimo se na poantu. Sve što izvaljuje politički establishment o „konačnoj smrti jugoslavenskog mentaliteta“, urnebesno je blesavo. Pod prvo, sva hrvatska politička elita rođena je u bivšoj Jugoslaviji kao djeca dobro pozicioniranih partijskih funkcionera, zaradili su prvi milijun u doba „mračnog socijalizma“ putem Genexa ili INA-e, političke karijere i sramotnog konvertitstva, te usput odradili prljavo bogatstvo pod egidom borbe protiv “komunističkog mentaliteta“, iako su baš oni nosioci istog. Providni su k’o flis papir. Jedini komunisti ste upravo vi.

UMRLI SMO, SAMO ŠTO NISMO

Geni kameni, prema ozbiljnim procjenama, odavno ne postoje, premda antropološkim i demografskim prognozama do 2050-e godine biti ćemo asimilirani u jedinstveni europski korpus naroda. Umrli smo, samo što nismo. Marx je sasvim ozbiljno tvrdio da su Hrvati ozbiljna smetnja civilizacijskom napretku, makar meni to zvuči kao zlobna žalopojka jer je dobio gadne batine od nekog našeg mornara. Marx je bio stari žicar. Povijesno gledajući, Hitler nas je nakon kolaboracije i kraja rata želio istrijebiti, Vatikan tretirao kao šuplje predziđe kršćanstva, vlastiti Poglavnik predao Italiji za ništa, da ne pričam o skupini hrvatskog plemstva iz 16. stoljeća koja je od Svetog oca tražila da joj „nađe dobrog gospodara“, iako je kraljevski tron bio ispražnjen. Vazalski mentalitet.

I zapravo, ove šupke na vlasti zapravo nitko ne doživljava ozbiljno. Kad već krivite „jugoslavenski mentalitet“ i njihove nasljednike za svo zlo i nedaće u ovoj državi, u suštini projicirate svoje nabumbane face i povijesne grijehe na bijelom platnu nacije. Hrvatska se iskazala kao velika sportska sila, ali se strmospizdila na planu ljudskosti, životnog stila i socijalne inteligencije.

S Jugoslavijom više nema nitko veze, ako i ima, pamti samo dobre stvari. A nas Hrvate nisu impresionirale smišne naše Hrvatine, posebno dok pljucaju i ignoriraju naše komšije kao nižu vrstu. Da, sve dobro u Hrvatskoj su učinili geni, ali ne kameni nego svevremeni.

I zato, bujrum narode, učini što ti srce želi, jedan je život. Ipak, dharmički preporučujem, izbjegavajte Davora Šukera.