Budimo realni, ne tražimo ništa

Povezani članci

• Preliminarni rezultati: U BiH su popisane 3.791.662 osobe
• Milenko Perović : Rehabilitacija zla
• Bijeda hrvatske desnice
• Kolinda u Jasenovcu ne smije šutjeti
• “Politika je kurva, ubila je bomba, džaba svi smo isti, svi smo ista govna”
• Umjesto čitulje

Čudno je da po posljednjim reakcijama jedini koji osjeća strah je Milorad Dodik a još čudnije da ga ne osjeća Dragan Čović. Čudno je da se ne oglašava ni jednom riječju Željko Komšić a očekuje to od njega onih tristo hiljada glasača. Čudno je i da oni koji su davali najveću podršku demonstrantima, naša intelektualna elita,  odbija i svaku pomisao učestvovanja u kakvoj takvoj prelaznoj vladi.

Piše: Radomir Lazić

Pomalo u sjeni najnovijih događanja u Ukrajini ulaze skoro u drugi mjesec protesti građana čiji naziv  je od revolucije i Bosanskog proljeća sveden na realnu mjeru i niko ga više i ne naziva drugačije osim protesti. Okupljanje onih još stotinjak  najupornijih  kojima ostade, kao uspomena na onog za kojeg su neki godinama glasali, nadimak „ koji se nisu snašli“.

Nešto se čudno i neobjašnjivo događa jer iako je, samo na početku, sve podsjećalo na revoluciju ali po svim pravilima i ravolucionarnim zakonima svi kojima su upućivani nazivi da su banda, mafija, zločinci, pljačkaši i mnoštvo drugih naziva nisu ni pobjegli negdje daleko niti su, pored nabrojane i golim okom vidljive štete koju su učinili, smješteni tu negdje blizu. U Zenicu ili Foču. Još uvijek nas gledaju sa TV ekrana njihovi likovi, puni razumijevanja i podrške opravdanim zahtijevima protestanata i obećanja da će se odmah u novembru mjesecu baciti na posao. Čudno je i to da oni čak i pomišljaju na izbore i učestvovanje na njima.

Čudni su i naslovi u najtiražnijem stranačkom glasilu u BiH na čijoj prvoj strani se, osim vijesti iz Ukrajine, objavljuje još samo vijest gdje će Bosanke proslaviti 8. Mart. Kao da je tajno održan neki sastanak, kao i obično u kafani, i dogovoreno primirje i postignut neki konsenzus. Svi su brzo shvatili da bi međusobni obračuni mogli naškoditi, u prvom redu, njima samima.

Čudno je da se i pored najava i tvrdnji o poznatim počiniocima paljevine zgrade Predsjedništva i Zgrada Kantonalnih vlada još uvijek ništa ne objavljuje a broj krivičnih prijava koje policijski komesari podižu jedni protiv drugih ukazuje na to da će glavnim akterima onoga što je, sudeći po svemu, bio pokušaj državnog udara biti proglašene Horde zla ili Manijaci.

Čudno je da Premijer Federacije zaposlenim u Mostarskom „Aluminijumu“ otvorenim pismom saopštava da kao predstavnik većinskog vlasnika, Vlade Federacije, nije imao pristup i uvid u poslovanje kombinata. Pri tome taksativno nabraja šta je, kako i koliko ukradeno iz te firme. Nije li i to državni udar  i nije li i sam većinski vlasnik, prećutno odobravajući preprodaju struje preko posrednika, i sam doprinijeo stanju u tom kombinatu.

Čudno je i pismo Udruženja poslodavaca Premijeru Federacije da Vlada  participira dio kamata firmama iz tzv. realnog  sektora a da je član tog udruženja i Udruženje banaka FBiH.

Čudno je da i pored najčešće pominjane riječi na protestima, a to je nepotizam, za sudiju Vrhovnog suda  u jeku protesta, bude predložena  i postavljena najbliža rodica Predsjednika Federacije. U zemlji u kojoj u svim nivoima vlasti, od opštinske do državne radi skoro 200.000 ljudi sa najmanje 3 člana uže i bar 5 članova šire familije, zbrinute što po javnim preduzećima, bankama, upravnim i nadzornim odborima, što predstavlja skoro milion birača, čudo bi bilo da stotinjak „onih koji se nisu snašli“ pokrenu bilo kakve promjene.

Čudno je da po posljednjim reakcijama jedini koji osjeća strah je Milorad Dodik a još čudnije da ga ne osjeća Dragan Čović.

Čudno je da se ne oglašava ni jednom riječju Željko Komšić a očekuje to od njega onih tristo hiljada glasača.

Čudno je i da oni koji su davali najveću podršku demonstrantima, naša intelektualna elita,  odbija i svaku pomisao učestvovanja u kakvoj takvoj prelaznoj vladi.

Sve je čudno u ovoj zemlji pa i to da mladi političar u usponu saopštava da  Skupština Kantona Sarajevo nije prihvatila zahtijev plenuma građana da plate zastupnika budu na nivou dvije prosječne plate u Kantonu jer bi u tom slučaju zastupnici umjesto smanjenja dobili povećanje.

Skupština Kantona Sarajevo dokazala je da u našem slučaju ni tvrdnja da svaki  narod zaslužuje vlast kakvu ima nije tačna. Smanjivši sami sebi plate za 20% pokazali su da narod ima čak i bolju vlast nego što zaslužuje.

Nego, da se mi „koji se nismo snašli“ pokušamo malo drugačije organizovati jer ne zaboravite, oni koji napola dižu revoluciju sami sebi kopaju grob.