Božica Jelušić: OPROST BRIŠE OPOROST

Povezani članci

• Dan domovinskog sušenja rublja
• KOLINDA KLAUDIJE I ČUDOTVORNI AKVADUKT
• Gojko Berić: Politički bankrot
• Schwarz-Schilling pozdravio mostarsku poruku Stjepana Mesića
• Čovjek u kojeg je zaljubljena nacija: Nikada nismo voljeli jednoga trenera kao Aleksandra Petrovića
• Klauški: Kako biti dobar Hrvat? (Opet.)

“Što znači OPROSTITI?” pita me u (polu)šali jedna prijateljica. Pri tom mi šalje čuvenoga “smiješka”, znak da je ovo igra, u kojoj se odgovori podrazumijevaju. Razmišljam brzopotezno: OPROSTITI znači UPROSTITI, pojednostaviti stvari. Sve teške razloge svesti na riječi koje ne bole i ne povrjeđuju. To znači umanjiti svoju velevažnost u korist lijepe i ponizne geste: očistiti prostor između dvoje (ili više) ljudi da bude prohodan, nekontaminiran mržnjom, osvetom, zlopamćenjem. Štoviše, blizanački udružiti oprost i otpust, kako uči Očenaš: ” I otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima svojim”.

Nakon oprosta, možebitno, stvari se vraćaju u sklad, poravnavaju. Može se krenuti od “nulte točke”, napuštene prije neoprostivog događaja. Kao što u sevdalinki kaže: “Prosta tebi bila moja ljubav živa”. Ne moraš ništa platiti, ne moraš brinuti, čak se niti poniziti pred sobom, jer oprost nije poniženje, već uzvišenje čovječnosti. Uzmi ga kao što dišeš zrak i piješ vodu, pa slobodan od krivnje produži dalje. Tako bih voljela da me pamte moja djeca i oni koje sam iskreno i duboko voljela: kao osobu sklonu opraštanju i koja može zamoliti oprost.

Kako se to postiže? Ne znam točno. U pjesmi “Ljubavi je malo”, Mira Alečković sugerira: “Neka su riječi jednostavne, proste”. Svaki složen čin, teška odluka, zrela spoznaja, mogu se izraziti prosto i opušteno, sverazumljivo. Izričemo ih, opraštajući sebi što to nismo učinili ranije, ili pak drugima, što to nisu učinili umjesto nas. Svatko procjenjuje što, kako i kome može oprostiti, no osim ubojstva i nasilja nad životima nevinih (koje ubija dušu), ne znam što se ne bi doista moglo oprostiti.

Osobito danas, kad toliko toga oko nas “tone bez sjaja”, kao narodi, države, ekonomije, ideali, planovi, mitovi, moralne vrijednosti, velike iluzije i velike ljubavi, oprost ostaje jedino UŽE SPASA da se izvučemo iz kolektivnoga i osobnoga Inferna. Oprost briše OPOROST, hraneći nas lakoćom i velikodušjem. On je doista, naša najveća šansa na putu Spasenja, ma što ono i kome od nas značilo.

14. siječnja 2014.

Božica Jelušić