Božica Jelušić: ODUZELI SU NAM PRAVO NA RADOST

Izdvajamo

• Hipokrizija, licemjerje, nepouzdanje u vladavinu prava, toleriranje hajdučije, ortakluka, kramarluka, kurvarluka i fratarluka, blokiraju čovjeka u svakoj duhovnoj aktivnosti. Doživljavaš se "čovjekom bez svojstava", marginalcem, nepotrebnom jedinkom, čiji glas nikamo ne dopire i nije važan nikome. Glad u Slavoniji? Bijeda, iseljavanje? Beznadnost mladih generacija, naplaćivanje imaginarnih "zasluga" u susjednoj državi, gdje se konstitutivni narod proglašava "dijasporom" i dere sedam koža u tankom (tuđem) nacionalnom budžetu. Molim vas, podučite me: gdje su tu razlozi za radost?

Povezani članci

• Tomislav Marković: Otkud tolika mržnja prema Ženama u crnom?
• OSLOBOĐEN MOSTAR 14.02.1945
• Za BiH najpogubnija “etno-nacionalna” poplava
• Smjer slobode
• Ladislav Babić: Oaze i pustinje duha
• Viktor Ivančić: O krastavcima

Čovjek ne može disati od crnih i loših vijesti, od njihove gadljive patetike s izvrnutim bjeloočnicama i rukom na srcu, dok istovremeno tu istu zemlju, nad čijom himnom patetiziraju, vode u sigurnu propast.

“Kad kraj moj bolestan bješe, ja sam pjevao tad!”
Jesenjin

Čitam kod S. de Beauvoir kako je, usprkos svim okolnostima, željela zadržati osjećaj radosti. Kako je prionula uz život, veselila se lijepom danu, dobrom obroku, pozivu na večeru, razgovoru, vožnji biciklom, susretima sa Sartreom, napisanoj stranici. Kako su gladovali, a onda opet, uz kavu i svježa peciva, posuđenim novcem, kupili djelić sreće. Kako su brižno odnjegovali neka velika, doživotna prijateljstva. Kako su se oduprijeli zovu praznine i nihilizma i vatreno vjerovali u svoje ideje i njihovu ispravnost.

Eto, dakle. Konačno sam shvatila što me toliko razdražuje i užasava u mojoj / našoj stvarnosti. Svojim sebičnim, vlastohlepnim i sebeljubivim načinom upravljanja državom, svojom moralnom neispravnošću, propusnošću na zlo i kunktatorskim odnosom prema podivljaloj naci-patologiji, te rasprodajom obiteljskog zlata i srebra u prirodnim dobrima, ljudi koji danas stoje na čelu države, ODUZELI SU NAM PRAVO NA RADOST. Čovjek ne može disati od crnih i loših vijesti, od njihove gadljive patetike s izvrnutim bjeloočnicama i rukom na srcu, dok istovremeno tu istu zemlju, nad čijom himnom patetiziraju, vode u sigurnu propast.

Hipokrizija, licemjerje, nepouzdanje u vladavinu prava, toleriranje hajdučije, ortakluka, kramarluka, kurvarluka i fratarluka, blokiraju čovjeka u svakoj duhovnoj aktivnosti. Doživljavaš se “čovjekom bez svojstava”, marginalcem, nepotrebnom jedinkom, čiji glas nikamo ne dopire i nije važan nikome. Glad u Slavoniji? Bijeda, iseljavanje? Beznadnost mladih generacija, naplaćivanje imaginarnih “zasluga” u susjednoj državi, gdje se konstitutivni narod proglašava “dijasporom” i dere sedam koža u tankom (tuđem) nacionalnom budžetu. Molim vas, podučite me: gdje su tu razlozi za radost?

Namračili su nam čelo brigama, srca ispunili olovnom težinom. Strah i nesigurnost zalijali su nam usta šutnjom. Kao “duševna hrana” nudi se korumpirani sport, provincijalci iz Livna s krunicom u džepu pišu memoare kao nacionalni idoli, diplomati regrutirani iz dijaspore šire fašistoidne ideje u središtu Europe, vadeći se na “konzervativni svjetonazor”. Mi plešemo na vulkanu, tabani nam gore, svijest se oduzima, srce je na rubu pucanja, a od nas se očekuje iscerena maska bezbrižnog klauna, jurišnički poklič i novi glas za mandat ljudi nedostojnih časti i službe koju obnašaju. Ako to nije teatar apsurda, ja sam mu promašila definiciju u mladosti.