Bošnjačko – muslimanske hurmašice, hrvatsko-katoličke štedne knjižice, srpsko-pravoslavne studentice i ostali “huligani” u zajedničkoj borbi za evropski – građanski Mostar

Autor/ica 👤tačno.net 14.3.2014. u 10:35

Povezani članci

Jednog dana, dok stojim među građanima-demonstrantima na trgu kod Stare Gimnazije i slušam govornika sa megafonom, priđe mi jedna starija nena, koju do tada nisam poznavao. Kasnije saznah da se zove Zehra. Nena Zehra mi se obrati riječima: “Sergio, želila bih da ti se zahvalim, da si došao iz Njemačke da budeš sa nama, a evo napravila sam ti hurmašice – da imaš za puta”…
Pritom izvadi iz tašne svježe hurmašice, uredno zapakovane u providnu kesicu. “Ne brini ništa”, kaza mi nena Zehra, “ja sam ti hurmašice dobro zapakovala – ništa ti neće iscuriti”, pritom se smiješeći majčinskim osmijehom. Ja nemadoh u tom trenutku pametnijih riječi, osim: “hvala vam od srca” te poljubih i zagrlih nenu Zehru.

Piše: Sergio Šotrić

U Mostaru je dugo, dugo… i po kiši i po suncu na trgu ispred Stare Gimnazije (koji neko zove i “Španskim”), stajao najusamljeniji i najmirniji demonstrant na našoj planeti: Muharem Mušica Hindić.
Držeći visoko (kreativno urađene) table sa plakatima, na kojima su stajale poruke “MLADIH SVIJETA”, Muharem Mušica Hindić je stojeći na trgu u centru grada, šutke i strpljivo podnosio sve vremenske prilike i godišnja doba. Stajao je ponosno i mirno, kao visoka stijena planine Prenj, usred ravnodušnog svijeta, koji je pokraj njega prolazio, kao što Amerikanci u petoj generaciji prolaze pokraj njihovog Kipa Slobode.
I sve se moglo završiti, kao i sasvim obična priča o još jednoj mostarskoj LEGENDI, da se u Mostaru – gradu “reda i zakona”, gradu “blagostanja”, gradu “visokog” privrednog rasta, gradu pjesnika, sportista, umjetnika i najljepših žena na svijetu, da se u Mostaru, gradu na Neretvi, preko noći nisu pojavili ONI…
NJIH su nazvali “HULIGANIMA”…

Odakle su ti (gladni) “huligani” došli, do danas još nije utvrđeno. Neki čak tvrde, da su ti “huligani” živjeli 20 godine među nama, skrivajući se iza svojih vlastitih fižidera prepunih gurmanskih poslastica, skrivajući se iza mnogobrojnih fabrika, koje su u Mostaru u zadnjih 20 godina “nicale” na svakom ćošku – koje su “nicale” praktično kao gljive iza kiše. Drugi međutim ipak tvrde, da ti isti “huligani” imaju samo prazne frižidere (ako uopšte i imaju frižidere) i da u Mostaru u zadnjih 20 godina nije napravljen ni jedan jedini proizvodni pogon, a da je čitava prijeratna moćna i ponosna industrija grada Mostara opljačkana i uništena.
Ali znate kako je to obično, ko je narodu ugodio – taj se još nije rodio. Osim možda jednog izuzetka, jedne skromne žene, rođene i školovane u bijedi komunističke Istočne Njemačke, pod imenom Angela Merkel, koja zadnjih godina ipak uspješno ugađa ujedinjenom narodu Njemačke.
Al´daleko je zemlja Njemačka, brale moj, reći će mnogi – ta´ćeš ti meni pričati o Njemačkoj, ta´ćeš ti meni iz Njemačke pamet solit´…
Iz tog razloga, danas ne želim da vam pričam o zemlji Germana – zemlji protestanata, katolika, muslimana, pravoslavaca, jevreja, budista i velike većine nevjernika – danas ne želim da vam pričam o njemačkim huliganima!
Danas želim da vam pričam o: Bošnjačko – muslimanskim hurmašicama, hrvatsko-katoličkim štednim knjižicama, srpsko-pravoslavnim studenticama i ostalim “huliganima” u zajedničkoj borbi za evropski – građanski Mostar.

I kao što rekoh, praktično preko noći, u gradu Mostaru se pojaviše ONI – mostarski “huligani”.
I zapališe ONI nekoliko zgrada “vrlo uspješnih” institucija u Mostaru. Te slike obiđoše svijet, a nedugo nakon toga mostarskim “huliganima” postaviše i čitavu listu “važnih” pitanja. Pitali su ih napr.:
“Zašto ste zapalili baš te zgrade “fantastično uspješnih” institucija, a niste zapalili zgrade nekih drugih “enormno uspješnih” institucija?
Aaaa brale – tu sam te čeko´! Šta kažete na ovo ključno pitanje? Hajde ti sad´ huliganu jedan odgovori na ovo pitanje od vitalnog nacionalnog interesa!
Ili napr. jedno još “pametnije” pitanje: “zašto ste zapalili zgradu HDZ-a i SDA, a niste zapalili zgradu SDP-a?
Aaaaa – šutiš huliganu jedan! Šutiš? Što nisi zapalio i SDP, ako si pravi istinski huligan?

Iz nekog nepoznatog razloga (možda i zbog toga što su im ova “pametna” pitanja počela ići na živce), mostarski “huligani” su odmah prestali paliti zgrade “fantastičnih i enormno uspješnih” institucija i posvetili su se isključivo mirnim građanskim demonstracijama na trgu kod Stare Gimnazije i nekadašnjeg “HIT”-a (kojeg su 90-tih zapalili neki istinski huligani).

To je bio i moment, kada sam i ja donio svoju spontanu odluku, da krenem na put iz zemlje Germana (koje su stari Rimljani oficijelno nazivali barbarima) ka zemlji Bosanaca i Hercegovaca, te da se priključim mostarskim “huliganima”. Dosta sam i ja u životu bio miran i primjeran građanin – hoću jednom u životu da budem “pravi pravcati mostarski huligan”, pomislih i odmah počeh sa pripremama. A šta je jednom huliganu najpotrebnije u njegovom huliganskom pohodu?
Naravno četkica za zube i čisti donji veš! Te spakovah torbu – sve po starom huliganskom propisu.

Prije polaska nazvah i jednog mog prijatelja iz takozvanog “zapadnog” Mostara, da izvidim situaciju na terenu.
Pitam: “Šta ima druže – kako napreduju vaše/naše građanske demonstracije”?
Odgovor: “Ma ta´će demonstracije – ma da ih ti vidiš Sergio…krezube babe i narkomani – ma od zla oca i još gore matere…ama Sergio to su ti ONI tamo sa one strane…Nisu to naše demonstracije … Kužiš…”
Kažem: “ne kužim stari…jesi li ti lično bio na demonstracijama – jesi li ti lično vidio te krezube babe i te narkomane sa one strane”?
Odgovor: “Hahaha – nisam lud da idem tamo moj Sergio…ma ta´ću ja ići tamo – ja ih odavde vidim…ne trebam ja ići tamo, NEĆU ja tamo – al´ZNAM ja njih, znam ja kakvi su oni…
Nego, dođi ti moj Serđo, pa se ti i sam uvjeri – ma kad ti ja kažem – ne možeš vjerovati dok sam ne vidiš svojim očima…kužiš…”
Kažem: “ne kužim…Al´dolazim stari – vidimo se”!

I tako krenuh na put, u okrilju crne noći – u 00:30 časova, po staroj germanskoj tradiciji, kao nekad davno, kada su Germani-barbari iz guste šume napadali “kulturne” vojnike Rimskog Carstva.
Supruzi saopštih, da srednjovječni muškarac u mojim godinama svakako kad-tad poludi – ili počne da se kurva ili krene u partizane (mislim “huligane”). Supruga mi odgovori nešto u smislu, da joj je ipak draži muž-huligan nego muž-kurvar, te mi to dade malo nade da sam (možda) ipak na ispravom putu.

Vožnja je trajala 24 sata, te iza ponoći narednog dana stigoh umoran u moj rodni grad Mostar. I šta radi jedan pravi huligan, kada dođe na mjesto huliganstva? Naravno, prvo ode spavati – te tako i ja – istuširah se toplom vodom (koja je u Mostaru kažu “uvedena” tek sa uvođenjem demokracije 90-tih godina”) i odoh u postelju.

Moj prvi dan na “random mjestu jednog huligana” počeo je tog petka u 08:30 na sastanku u Hotelu “Bristol” sa Muharemom Mušicom Hindićem. Ubrzo nam se priključiše i druga dva “hajduka” hrvatske nacionalnosti i jedan građanin-Bošnjak gospodskog izgleda. Počesmo da diskutujemo taktiku “napada” na zasjedanje Skupštine HNK, koje je toga dana bila zakazana za 10 sati u bivšem Domu Kulture svih građana Mostara, a sadašnjem domu samo jednog naroda – na Rondou.
Ovaj “huliganski” sastanak je bio moje prvo “razočarenje”. Umjesto da na licu mjesta zateknem islamske fundamentaliste – krezube babe, narkomane ili barem ponekog talibana, bivam “prisiljen” sastančiti i kulturno razgovarati sa mostarskim Hrvatima-katolicima i mostarskim Bošnjacima-muslimanima.
I upravo kada sam se mislio otvoreno pobuniti protiv ovog neizdržljivo-kulturnog stanja mostarskog “huliganstva”, saopšti nam Muharem – Mušica Hindić sljedeće:
“Imam jednu odličnu ideju, ko bi kao naš peti predstavnik mogao ići na današnje zasjedanje skupštine HNK”….
KO? Uupitah ja – nadajući se, da će nam Muharem – Mušica Hindić konačno ponuditi jednog istinskog vehabiju, da sa njim na čelu kolone krenemo u napad i prestrašimo “gospodu” političare na skupštini – da im zaledimo krv u venama – da vide da sa nama “mostarskim huliganima” nema šale.
“Kao petog člana naše današnje delegacije “huliganskog” plenuma građana predlažem mostarsku studenticu Jelenu iz Republike Srpske” – reče nam Muharem.
Meni se u tom momentu “sruši”, sav moj romantični huliganski svijet direktno pred mojim očima!
Dva mostarska Hrvata, dva mostarska Bošnjaka i jedna Srpkinja iz RS – treba da predstavljaju sve te krezube Babe i narkomane – sve naše neustrašive “huligane” Plenuma građanki i građana grada Mostara na zasjedanju Skupštine HNK?
Već sam mislio da kulturno i demonstrativno napustim sastanak mostarskih “huligana”, ali pomislih u sebi – ostani – možda je sve ovo samo varka – možda se iza ovih pet kulturnih ljudi ipak skrivaju istinski divlji mostarski huligani. Možda se iza ovih kulturnih građana ipak u pozadini skrivaju mnogobrojne krezube babe i narkomani?

I tako krenuh pješke sa Muharemom Mušicom do “Kosače”, da svečano ispratimo naših 5 “huliganskih” predstavnika na zasjedanje Skupštine HNK. Ispred doma “Kosače” se pozdravismo sa pripadnicima policije, a još više čuvara (NE) reda u plavim uniformama, pozdravismo u samoj zgradi “Kosače”. Možda su i policajci, kao i ja, bili razočarani, da toga dana nisu imali priliku vidjeti prave fundamentaliste – prave huligane – prave vehabije – prave narkomane – tako da je njihovo mnogobrojno prisustvo više djelovalo kao momačko slavlje bez ženskog društva.

Naših 5 predstavnika uđoše na zasjedanje, sa kojeg su ubrzo nakon toga bili izbačeni.
I ne samo oni, izbačena je bila i čitava sedma sila grada Mostara. Pravi Huligani – HULIGANI NA VLASTI – izbaciše sa zasjedanja Skupštine HNK, ne samo naših pet “huliganskih” predstavnika nego i novinare, po principu: “sve što je Julius Cezar za vrijeme Rimskog Carstva mogao raditi barbarima, možemo i mi u našem “Konstitutivnom Carstvu” raditi novinarima”.
Tu sam odmah vidio – sa pravim Huliganima – HULIGANIMA NA VLASTI – nema šale i to je bio trenutak, kada smo se odlučili da posegnemo za našim “tajnim oružjem” i u pomoć pozovemo našeg najboljeg – special Agent-a 007 “Dubiozu Kolektiv”.
Naravno nesutrašivi agent “Dubioza Kolektiv” se odmah odazvao na poziv njegovog “huliganskog visočanstva” – građana grada Mostara.
Toga dana se na trgu ispred Stare Gimnazije okupilo otpr. 600 “huligana”, a special agent 007 “Dubioza kolektiv” je tom prilikom primjenio i “specijalno tajno uružje” – “nuklearni” MEGAFON.
I svi smo vikali u “nuklearni” megafon:
OSTAVKE, OSTAVKE! LOPOVI, LOPOVI! OSTAVKE, OSTAVKE! LOPOVI, LOPOVI!

I u tom trenutku mi se “OČI OTVORIŠE”… U tom trenutku mi se “UKAZA” GRAĐANIN – ČOVJEK!
Pogledah pažljivije ljude oko sebe i vidjeh moje drage Mostarke i Mostarce…
Pogledah lijevo-desno, naprijed –nazad i ne vidjeh ni jednog jedinog huligana.
Bože ljudi, znate li vi gdje se ja danas nalazim?
PA OVO JE MOJ MOSTAR – OVO JE MOJ GRAD!

Pogledah prema ISTOKU…Pogledah prema ZAPADU…
Pogledah prema SJEVERU… Pogledah prema JUGU…
Na sve četiri strane svijeta mi se ukazaše LJUDI!
I ja nastavih skandirati sa ovim mojim LJUDIMA:
ISTOK – ZAPAD – SJEVER – JUG…. ISTOK – ZAPAD – SJEVER – JUG…. ISTOK – ZAPAD – SJEVER – JUG….
Vidjeh ljude, koji direktno nakon posla, nakon radnog vremena, dolaze na građanske demonstracije.
Vidjeh mlade ljude, koji nakon demonstracija odlaze na trening.
Vidjeh penzionere / umirovljenike, koji na proteste / prosvjede dovode svoje unuke.
Vidjeh nezaposlene stručnjake.
Vidjeh korisnike javne / pučke kuhinje.
Vidjeh žene i muškarce, kako zajedno stoje u centru grada Mostara.
Vidjeh sve te ljude, kako pište u pištaljke, kako se javljaju za riječ i kako govore u megafon.
Vidjeh LJUDE, koji govore svojim sugrađanima, LJUDE, koji govore Evropi, LJUDE, koji govore svijetu, LJUDE, koji govore da:
ŠUTJETI VIŠE NEĆE!
Vidjeh sve ono što (već) vidi i cijeli svijet, ali možda još ne želi to da vidi…
Još… (možda) ne želi to da vidi…
Ali morat će Evropa, ali morat će i svijet da progleda, jer ovi ljudi neće nestati – ovi ljudi se neće predati. Jer, ja se neću predati – jer, mi se nećemo predati!

Pet dana provedoh sa LJUDIMA, koje su pravi Huligani – HULIGANI NA VLASTI – nazivali pogrdnim imenima. Protestirali smo na trgu, diskutovali smo u “Abraševiću” i “Bristolu”, vodili smo dijalog na tribini, razmijenili smo ideje, DRUŽILI SMO SE…

Pitao sam ih, kako je sa finasijama. Treba plakate praviti, treba printati, treba…svašta nešto treba…
Jedan od njih – penzioner / umirovljenik – Mostarac – Hrvat / katolik (koga sam upoznao već prvi dan) mi pokaza svoju štednu knjižicu, koju je stavio na raspolaganje Plenumu građanki i građana Mostara. Već su neki naši ljudi, kaže, u Skandinaviji prodavali majice na skupu podrške i novac od prodaje majica poslali. Narednih dana očekuje takođe jednu uplatu…
Kada vidjeh “hrvatsko-katoličku” štednu knjižicu i optimistički osmijeh na licu mog prijatelja umirovljenika, koga svi aktivisti zovu “Dedo” (zato što svaki dan svoju unuku odvodi i dovodi iz osnovne škole u Mostaru), osjetih neograničeno povjerenje prema “hrvatsko-katoličkoj” štednoj knjižici, te mu na ruke dadoh i moj prilog za štednu knjižicu. Kažem: “to je od mene za prvo vrijeme, da se građankama i građanima Mostara nađe za najosnovnije sitnice.”
“E baš ti hvala u ime svih nas”, zahvali se “Dedo”, te nastavismo diskutovati o drugim, važnijim temama.

Tih dana sam na trgu ispred Gimnazije u Mostaru, video i neka meni poznata lica, ali i upoznao mnogo LJUDI – građana Mostara, koje do tada nisam lično poznavao.
Upoznao sam napr. jednu penzionerku / umirovljenicu, povratnicu iz Danske, koja mi reče, da sasvim dobro živi u Mostaru od danske penzije / mirovine, ali da svaki dan dolazi na proteste iz nade, da će se možda nekad u budućnosti njena djeca (koja žive i rade u Danskoj) vratiti u neki bollji grad Mostar – u grad dostojan života ČOVJEKA.
Upoznao sam napr. jednu stariju ženu, koja redovno ide na rad u Njemačku, tamo ostaje po nekoliko mjeseci brinući se za 19 Njemačkih porodica. Ta Mostarka posjeduje 19 ključeva od 19 njemačkih kuća, a Nijemci (vlasnici tih 19 kuća) u nju imaju neograničeno povjerenje i tretiraju je kao člana vlastite porodice. Razgovarao sam sa njom o više tema, a ona mi na kraju reče, da dolazi skoro svaki dan na proteste, jer se iskreno nada i iskreno želi da LOPOVI na vlasti odgovaraju pred zakonom.
Upoznao sam i jednog mladog karizmatičnog momka 16-godišnjaka, koji je okupljenim građanima svaki dan redovno (iz glave) držao govore, koristeći se megafonom, a više puta sam imao i tu čast da u sklopu njegovog govora, okupljenim demonstrantima (napamet) izgovori i stihove moje pjesme: Čovjek sam, ne kad pričam.
Čovjek sam, ne kad sudim.
Čovjek sam, ne kad spavam.
Čovjek sam, kad se budim!

Upoznao sam tih dana u Mostaru ČOVJEKA, upoznao sam tih dana u Mostaru GRAĐANKU I GRAĐANINA, upoznao sam tih dana u Mostaru jako puno LJUDI.

Jednog dana, dok stojim među građanima-demonstrantima na trgu kod Stare Gimnazije i slušam govornika sa megafonom, priđe mi jedna starija nena, koju do tada nisam poznavao. Kasnije saznah da se zove Zehra. Nena Zehra mi se obrati riječima: “Sergio, želila bih da ti se zahvalim, da si došao iz Njemačke da budeš sa nama, a evo napravila sam ti hurmašice – da imaš za puta”…
Pritom izvadi iz tašne svježe hurmašice, uredno zapakovane u providnu kesicu. “Ne brini ništa”, kaza mi nena Zehra, “ja sam ti hurmašice dobro zapakovala – ništa ti neće iscuriti”, pritom se smiješeći majčinskim osmijehom. Ja nemadoh u tom trenutku pametnijih riječi, osim:
“hvala vam od srca” te poljubih i zagrlih nenu Zehru.

U ponedeljak 03.03.2014, nakon završetka demonstracija na trgu, odlučismo spontano da mirno prošetamo (Lenjinovim) šetalištem do Rondoa, sa namjerom da se nakon toga mirno raziđemo.
I tako, nas otpr. 200-tinjak krenu u mirnu šetnju prema Rondou. Nismo daleko došli. Ispred kuće legendarnog mostarskog gradonačelnika Mujage Komadine, koja je bespravno oduzeta nasljednicima, a koja je prije zadnjeg rata bila u funkciji čitaonice / biblioteke Univerziteta “Džemal Bijedić” i u kojoj sam i sam 80-tih godina proveo ne mali broj sati (učeći u akademskoj tišini i pripremajući ispite), nas presreše SPECIJALCI…
Kršni i naoružani momci u maskiranim uniformama – kao da su u tom trenu izašli iz nekog skupog Hollywood-skog ratnog filma – napraviše kordon ispred nas, cijelom širinom šetališta, spriječivši nas da nastavimo našu mirnu šetnju prema “Rondou”. Sve to se dešava samo nekoliko metara od centrale OSCE-a u Mostaru.
Stajao sam sa ostalima u prvom redu i “razgovarao” sam (bolje rečeno derao se) sa specijalcima. Pitao sam ove ratoborne momke, po kom osnovu i po kom važećem zakonu nas imaju pravo sprječavati da mirno šetamo našim gradom. Oni su na to pitanje samo i dalje nijemo stajali ispred nas u kordonu, gledajući nas mračnim pogledima, kao da svaki čas očekuju napad dobro nauružane vojske Ruske Federacije u pratnji nuklearnih podmornica. Samo jedan od njih mi dobaci: “mi imamo naređenje”. Upitah ga: “Čije je to naređenje? Od koga ste primili to naređenje i na osnovu koje zakonske odredbe? Opet šutnja i samo mračni pogledi momaka – specijalaca u maskirnim odijelima, kao da se tu – na tom šetalištu – spremaju na odlučujući obračun sa Napoleonevom elitnom konjicom, čvrsto odlučni da odbrane Moskvu.
Nakon 15-tak minuta guranja sa njima, mi se okrenusmo u drugom pravcu, što čuvari javnog “reda i mira” nisu očekivali. Velikom brzinom se vratismo na raskrsnicu ispred gimnazije i počesmo sjedati na pješačke prelaze, time zaustavljajući saobraćaj. Poče padati i noć – upališe se ulične svjetiljke, a mi nastavismo i dalje sjediti na hladnom asfaltu pješačkih prelaza – na sredini ulice.
OSTAVKE, OSTAVKE! LOPOVI, LOPOVI! OSTAVKE, OSTAVKE! LOPOVI, LOPOVI!
Vikali smo svi u glas.

Direktno uz mene (sa moje lijeve strane) na asfaltu pješačkog prelaza sjedila je jedna starija prosijeda žena-baka, čije ime (nažalost) ni danas ne znam. U jednom trenutku poče ova baka, vrlo urednog i lijepog izgleda, da mi priča, da mi se ispovijeda – gledajući me pri tom direktno u oči:
„Kod nas u kući niko ne radi. Ni ja ni muž…Ni kćerka…Ni zet…Imam unuke – idu u školu…
A zet mi je oba oka u ratu izgubio…Niko od nas ne radi…Nemamo nikakva primanja…Ne znam, kako dalje…Lopovi, šta nam uradiše…“
Njene riječi nadglasaše građanke i građani – demonstranti:
OSTAVKE, OSTAVKE! LOPOVI, LOPOVI! OSTAVKE, OSTAVKE! LOPOVI, LOPOVI!

Nakon otpr. pola sata sjedenja na hladnom afaltu, osjetim kako me prozima hladnoća. Hladan je martovski asfalt u Mostaru. Al´po muci se poznaju junaci – mi sjedimo i dalje…I staro i mlado i žene i muškarci, na hladnom asfaltu pješačkih prelaza, blokirajući saobraćaj. U tom momentu me neko potapša po ramenu. Okrenuh se i ugledah, jednu meni nepoznatu ženu, koja mi pruži komad čistog kartona. Uzeh taj karton iz njene ruke, a ona se brzo izgubi u masi iza mene, prije nego sam uspio da joj se barem zahvalim. Stavih to parče kartona ispod moje već promrzle stražnjice i brzo osjetih, kako se toplina polako vraća u moje krvne sudove…
Pomislih, odakle ovoj ženi komad čistog kartona na sred raskrsnice?
Da li mi je (možda) poklonila svoj komad kartona, tako da ona sada (možda) mora mrznuti? Nastavljamo sjediti na hladnom asfaltu pješačkih prelaza u centru Mostara – nastavljamo vikati:
OSTAVKE, OSTAVKE! LOPOVI, LOPOVI! OSTAVKE, OSTAVKE! LOPOVI, LOPOVI!

Tu veče smo održali PRVI NA SVIJETU plenum građana, koji su – sjedeći na pješačkim prelazima u centru jednog grada – primjenjivali mehanizme direktne demokartije / demokracije.
Opet sam i tu veče govorio građankama i građanima, koristeći megafon. Ovaj put na plenumu pod vedrim mostarskim nebom. Imao sam dva prijedloga, koja su građanke i građani tom prilikom usvojili. Za riječ su se javili mnogi, uzimajući megafon, iznosili su svoje prijedloge. Mi smo, sjedeći na pješačkim prelazima, glasali podizanjem ruke. Nakon uspješno održanog plenuma građaniki i građana Mostara, ispod zvijezdanog mostarskog neba, ustali smo i mirno smo se razišli…

Narednog dana, u kasnim poslijepodnevni časovima, krenuo sam nazad u Njemačku. Oprostio sam se sa LJUDIMA u Mostaru sa osmijehom na licu i sa vjerom, da se uskoro ponovo vidimo…Oprostili smo se jedni od drugih u nadi, da će pravi Huligani – HULIGANI NA VLASTI – uskoro pasti i da ćemo u budućnosti graditi zemlju reda i zakona – modernu, evropsku drzavu Bosnu i Hercegovinu.

Vožnja je u povratku (zbog lošeg vremena) trajala 29 sati. Prelazeći Dunav, moja ljubazna auto – navigacija mi se obrati riječima:
“Dobro došli u Njemačku (Willkommen in Deutschland)”!
“Hvala” – odgovorih…
Ja sam proteklih dana bio tamo gdje sam želio da budem!
Jas sam bio tamo gdje pripadam!

P.S.
Moja supruga Sanja, naša kćerka Lea i ja smo u Njemačkoj pojeli izvrsne hurmašice mostarske nene Zehre, te joj se i ovim putem od srca zahvaljujemo!