Boris Pavelić poručuje Milanoviću: Zločine smo počinili. Ne »greške«, nego teške zločine

Povezani članci

• U toku akcija Kavala: Pretresi na 13 lokacija u BiH
• Nek’ je nama nas
• Prva pobjeda mostarskih demonstranata: Odbačen prvi “politički prekršajni nalog”
• Mađarizacija Hrvatske
• A sada naputak iz Beograda: Hoće li preživjeti BiH?
• Policijski dokumenti otkrivaju kriminal u Hypo banci Banja Luka

Presuda je nepravedna, a teza o zločinačkom pothvatu apsurdna. Dva suca odlučila su i prije nego što je suđenje ozbiljno počelo, a samo je sudac Antonetti ozbiljno ušao u predmet. Tako je presudu na Radiju Herceg Bosne jučer komentirao Ivo Lučić, koji se od visokog dužnosnika sigurnosne službe HVO-a prometnuo u povjesničara, ne zamarajući ni sebe ni naciju trivijalnostima o sukobu interesa.

Lučićeve su tvrdnje, dakako, apsurdne. Švicarskoga i mađarskog suca Lučić je optužio zato što su presudili onako kako se njemu nije dopalo, a Antonettija pohvalio jer se suprotstavio dijelu odluka većine. Klasičan je to primjer poricanja, tipičnog za odnos prema vlastitim ratnim zločinima u Srba, Hrvata i, u mnogo manjoj mjeri, Bošnjaka.

A najvažnije bi bilo ne činiti bar to: poricati činjenice koje je Haški sud jučer utvrdio. Kolektivna sposobnost za to možda i postoji. Čak je i Lučić u drugome dijelu izjave priznao ponešto. Rekao je kako »nitko razuman« ne negira zločine nad Bošnjacima. Spomenuo je Dretelj i još neka mjesta mučenja i patnje. Ustvrdio je kako se »pripadnici HVO-a ne moraju osjećati zločincima«, ali i kazao kako moraju odgovarati oni koji su počinili zločine, te se »pred sobom« s njima suočiti.

Ako dakle zločine priznaje i historiografski odvjetnik Herceg-Bosne, tada ih valjda mogu priznati i ostali. Manje su važne same kazne; manje čak i kvalifikacija zločinačkog pothvata. Time neka se bavi predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, koji stranku vraća Tuđmanu. On, dakako, zločine prešućuje i zaobilazi, pa ponavlja pačju školu koja s činjenicama iz presude nema nikakve veze. Da, nije mu lako, jer zločini protiv Bošnjaka opisani u presudi svakako jesu i zločinački pothvat protiv Hrvatske i njenih građana, nedopustiv, neodobren i neprihvaćen projekt klike koja je uzurpirala državu. Ne valja, naime, nasjesti da podvalu da se »drukčije nije moglo«, da je »eto, bio rat«. Naravno da je moglo drukčije; štoviše, moralo je.

Ali sve je to manje važno. Ključni su zločini, ključna je patnja, ključni su ljudi, ključna je budućnost. A budućnost nije dobro počela, ako premijer Zoran Milanović kani i ubuduće zvati »greškama« hercegovački katalog zločina, koji je sudac Antonetti samo djelomice opisao. Greške?! Je li bila »greška« silovati žene? Je li bila »greška« dvadeset tisuća ljudi zatvoriti u limene hangare na plus 60, bez vode i WC-a? Je li bila »greška« odrezati uho Hasanu Bekli, pa mu gaziti po rani? Je li bila »greška« rafalom usmrtiti sedamnaestogodišnju Sanidu Kaplan? Je li bila greška istočni Mostar mjesecima držati pod topničkom opsadom, bez hrane, vode i humanitarne pomoći? Moralna ravnodušnost Milanovićeve izjave vapije u nebo, i nema tog političkog obzira koji je može opravdati.

Ne poricati činjenice, dakle – to bi bilo prvo. Pravna objašnjenja mogu se osporavati, ali zločine smo počinili. Ne »greške«, nego teške zločine, ravne Vukovaru. Josipović je to u Ahmićima počeo priznavati; Milanović u Stocu, tri godine kasnije, ignorirao. A i djeca tako misle: neće me vidjeti ako zatvorim oči.

Novi list