Boris Dežulović: Turska i Hercegovina

Povezani članci

• Pravni stručnjaci poručuju Dodiku i Lagumdžiji: Sudije moraju biti nepristrasne i neovisne
• Jovan Nikolaidis: SOLILOKVIJ 1.
• Karamarkov put od kreatora Mesićeve pobjede do borca protiv antifašista
• Marinko Čulić: Kolindin đir
• BiH na crnoj listi? SDP nas nastavlja vraćati u Srednji vijek
• Vučić dolazi na svoje

Tako, naime – kad se u kafani nađu Amerikanac, Rus i Turčin – u svijetu počinju vicevi: samo u Bosni i Hercegovini tako počinju ratovi.

Piše: Boris Dežulović, Oslobođenje

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, znaš li šta je to kad se u kafani nađu Amerikanac, Rus i Turčin? Znam, reko, vic. Jok, veli, nego pauza sjednice Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Zanimljive stvari događale su se, eto, proteklih dana u Bosni i Hercegovini. Dok je Rusija, priznavši rezultate referenduma i Krim kao nezavisnu državu, gomilala vojsku uz ukrajinsku granicu – zbog čega je na nuklearnom samitu u Haagu na zahtjev Sjedinjenih Američkih Država izbačena iz grupe G8 – na lokalnim izborima u Turskoj uvjerljivo je pobijedila Partija pravde i razvoja premijera Recepa Tayyipa Erdoğana. Još uvjerljivije, međutim – rezultatom 3:0 – Manchester City je u gradskom derbiju na Old Traffordu pobijedio United, uz dva gola Edina Džeke.

Tu, jasno, vi malo zastanete, počešete se po potiljku pa zbunjeno upitate: kakve veze, bogati, Džekini golovi imaju s Bosnom i Hercegovinom?

Uostalom, da ikakve veze s Bosnom i Hercegovinom imaju, da ih je – onako kako ih je uvalio za City, njegove navijače, bogate arapske gazde i svoju tjednu plaću od stotinu hiljada eura – Edin Džeko uvalio i za Bosnu i Hercegovinu, valjda bi građani pomahnitali od sreće kružili u automobilima Sarajevom sa zastavama Manchester Cityja, a ne zastavama Republike Turske i Erdoğanove Partije pravde i razvoja.

Umjesto pobjede Cityja na Old Traffordu, do dugo u noć slavila se tako po bosanskim gradovima premoćna pobjeda turske Partije pravde i razvoja na lokalnim izborima. Nekome, opet – valja dopustiti i tu mogućnost – može izgledati prilično blesavo da se u Sarajevu tako euforično slavi Erdoğanova pobjeda na lokalnim izborima, ali samo demokratski ignoranti umanjuju značaj lokalnih izbora.

Neće, eto, više biti pizdarija s tramvajima i Gradskim saobraćajem, neće više u gradu biti lakše naći posao nego parking-mjesto, neće ulicama tumarati čopori divljih pasa, neće se – sad kad je Recep Tayyip Erdoğan pobijedio na lokalnim izborim – Stupska petlja graditi kao da se tamo na zapadnom kraju Sarajeva gradi najveća bosanska piramida. Procvast će Sarajevo sad kad Erdoğanova Partija pravde i razvoja preuzme kantonalnu vladu i gradsko vijeće.

Tako uvjerljivo turski je premijer pobijedio još samo u Istanbulu i Ankari. Da, i Zenici: osam i pol hiljada korisnika budžetskih sredstava u Zeničko-dobojskom kantonu, recimo, odahnulo je kad se pročulo da je na lokalnim izborima pobijedio Erdoğan. Nisu, istinabog, plaće za februar još stigle, ali Zeničani su ih već zapili slaveći u kafanama pobjedu Partije pravde i razvoja. Džabe je SBB nekidan dovukao onolike autobuse u zeničku Arenu: nema Fahro šanse protiv Erdoğana.

Osim za komunalne probleme u Sarajevu, Zenici, Bihaću i drugim gradovima, pobjeda Recepa Tayyipa Erdoğana na lokalnim izborima u Bosni i Hercegovini još je, međutim, važnija za svjetsku stratešku ravnotežu. Nakon što su u Banjoj Luci bučno proslavljeni rezultati referenduma i ruska aneksija Krima – pa se Republika Srpska već ponizno nudi mudrosti i milosti tovariša Lenjina, Staljina, Putina, kojega li već – NATO-u je od neprocjenjivog značaja uz granicu Federacije BiH s Rusijom imati stabilnu tursku lokalnu vlast.

I ne zna živ čovjek je li se to svjetski geopolitički interesi prelamaju u Prijedoru i Cazinu, ili se to bosanskohercegovački geopolitički interesu prelamaju na Krimu i Crnome moru. Ne zna živ čovjek zapravo hoće li to u Ukrajini započeti drugi bosanskohercegovački rat, ili će u Bosni i Hercegovini započeti treći svjetski.

I ne zna što bi bilo gore.

Ne bi ni to, najzad, bilo prvi put. To da neki Bosanac iz Obljaja kraj Grahova nabavi pištolj, pa da započne svjetski rat. A u Bosni i Hercegovini u ovom trenutku sedamsto pedeset hiljada ljudi ima pištolj, pušku ili kalašnjikov.

Što, jasno, nije problem dok ih u BiH imaju Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Problem je kad ih u BiH imaju Rusi, Amerikanci i Turci.

Pojma, primjerice, svijet nije imao koliko je – točno stotinu godina nakon Onoga rata – opet bio blizu, kad su ono nekidan turski lovci presreli ruski špijunski avion. Osam lovaca tipa F-16 turskog ratnog zrakoplovstva presrelo je nad turskom obalom ruski Iljušin Il-20 – prava se drama odvijala na nebu iznad Crnog mora i u kafanama po Sarajevu i Banjoj Luci – i da je samo malo zadrhtao prst na obaraču turskog pilota, opet bi Bosna plivala u krvi.

Tako, naime – kad se u kafani nađu Amerikanac, Rus i Turčin – u svijetu počinju vicevi: samo u Bosni i Hercegovini tako počinju ratovi.