Boris Dežulović: Opsada Dubrovnika godine gospodnje 2013.

Povezani članci

• Majski dani
• Zadnja linija obrane Franje Tuđmana
• Tko je glasao za HDZ?
• Naftalin za hrvatski monetarni suverenitet
• ATV I FACE TV: USPJEŠNO PROSLAVLJENA GODIŠNJICA POPLAVA
• Goran Sarić: Virtualni džeparoši

Šest golemih cruisera s nevjerojatnih šesnaest hiljada turista usidrilo se ovog ponedjeljka uz gruške dokove, cijeli jedan grad veličine Petrinje ili Čakovca potrpao se u autobuse i taksije, pa provalio u dubrovački stari Grad. Preplavilo je malu kamenu školjku gotovo deset puta više ljudi nego što ih u njoj živi, kao da – razmislite o tome – u Zagreb jednog jutra autobusima, tramvajima i taksijima iznenada nagrne sedam milijuna ljudi.

Ili, ako usporedba nije neukusna, cijela jedna država veličine Srbije.

Šesnaest hiljada ljudi nahrupilo je na tijesna gradska vrata, baš kao u srednjem vijeku, pa izdaleka gledajući i nema neke velike razlike između jedne uspješne dubrovačke turističke sezone i, recimo, otomanske opsade Konstantinopola prije pet stotina pedeset godina. Šest golemih turskih lađa usidrilo se oko dubrovačkih zidina, a otomanska vojska u havajskim košuljama i laganim japankama, naoružana tabletima i pametnim telefonima, navalila na slabo branjeni Grad.

Penju se turisti uz zidine, golemim drvenim ovnovima udaraju na vrata od Pila, gađaju Dubrovnik vatrenim kuglama iz golemih katapulta, a goloruki stanovnici herojski se brane kako znaju i umiju. Stavili kavu na Stradunu dvadeset kuna, bocu vode trideset, ali dušmanin je deset puta brojniji, pa kako koji u samrtnom hropcu padne sa zidina, tako odozdo nadiru novi.

I samo je pitanje vremena kad će Dubrovnik konačno pasti.

A da će Dubrovnik pasti, to je svima jasno: danas unutar zidina živi gotovo tri puta manje ljudi nego što je tu živjelo prije samo četrdeset-pedeset godina, manje ljudi ostalo je u starome Gradu nego što ih je u njemu bilo ostalo nakon one strašne Velike trešnje 1667. godine. Ni taj katastrofalni potres, koji je ubio gotovo polovicu stanovništva Dubrovnika, ni brojne opsade grada, ni Saraceni, ni Mlečani, ni Turci, ni Napoleon Bonaparte ni general Mile Kandić, ni sve gladi i epidemije, ni kuga ni kolera, ni guba, malarija i dizenterija, nisu uspjele što je na kraju uspio turizam – ubiti Grad.

Šesnaest hiljada turista u gradiću s manje od dvije tisuće stanovnika nije, naime, samo kaos: to je i pitanje samog smisla turističke industrije. U ovom trenutku, jedini razlog zašto u gruškoj luci, te oko Lokruma i Dakse nije privezano četiri stotine cruisera sa devetsto hiljada turista, jest taj što ih trenutačno, jebiga, tamo nema. Da ih svih četiri stotine dođe, mudri bi im dubrovački vladari pohvatali cime i potrpali putnike u autobuse, pa istovarili u Grad.

Da će Dubrovnik pasti, to je izvjesno: više nije pitanje dana ili mjeseca kad će i posljednja baba s Prijekoga nekom imućnom austrijskom neurokirurgu prodati svoje trošno potkrovlje, već je pitanje mjeseca ili turističke sezone kad će svoj luksuzni penthouse na Prijekome prodati i posljednji bogati austrijski neurokirurg, kojemu je dopizdilo da onih petnaest dana godišnjeg odmora s prozora svog skupog dubrovačkog stana gleda kako bujica turista na Stradunu nosi sve pred sobom.

Koji je smisao? Čak i da turistička zlatna groznica potraje, i da netko Dubrovčanima garantira da će biti pod opsadom stotinu godina, koji je smisao?

Novac? Posljednjeg takvog smisla cijela je stvar imala kad je baka s Prijekoga svoje potkrovlje prodala za milijun eura i svojim unucima pokupovala stanove u Mokošici. O tome smislu ovdje i jest riječ. A bio je, podsjećam, posljednji: nakon njega više nijednog i nikakvog nema.

Past će slavna Ragusa u dušmanske ruke – kao što će pasti i Split i Zadar, i Korčula i Trogir – nekoć živi, slavni grad postat će tek beživotna ljuštura, maketa Dubrovnika u prirodnoj veličini, skupi muzej, kockarnica i bordel u kojima će jedni dokoni bogataši uzimatu lovu od drugih, dok će Dubrovčani životariti u Mokošici, u stanovima koje im je kupila pokojna baba, i za sitan novac služiti i dvoriti krvožedne i krvogladne turiste, gledajući kako se da dokopaju Zagreba.

U međuvremenu, šesnaest hiljada turista vratilo se na svoje lađe i krenulo na Mletke, a već s Otranta stižu nove flote. Ukupno će u kolovozu, kažu turistički stratezi, u Gruž uploviti skoro stotinu cruisera sa sto sedamdeset hiljada putnika. Stotinu sedamdeset hiljada zloglasnih turista zaposjest će ovog kolovoza dubrovačke zidine, a u njima ostalo manje od dvije hiljade Hrvata: gotovo u glavu točno koliko je napadača i branitelja bilo onoga kolovoza 1566. godine, najuspješnije turističke sezone u povijesti malog mađarskog gradića Sigeta.

Za desetak dana, sedmog rujna, preživjeli Dubrovčani na čelu s nekakvim dundom Nikolom zvanim Zrinski u očajničkom će proboju na konjima provaliti kroz vrata na Pilama, pa u velikom finalu, sve pjevajući „U boj, u boj!“, sabljom posjeći barem stotinu američkih i japanskih turista prije nego im dušmani konačno dođu glave.

A cijela Europa slavit će hrabru hrvatsku posadu staroga Grada, koji su pred turistima iselili do posljednjega.

Globus