Boris Dežulović: Korisno znanje

Izdvajamo

• Suštinski se, kako vidimo, baš ništa u dvije stotine godina ljudskog učenja promijenilo nije. Osim što je kapital u međuvremenu radnike kupio njihovim vlastitim jeftinim proizvodima, a studente kreditima za „korisno znanje“ s odgodom plaćanja. I što danas znamo da su radnička udruženja i „stvarno korisno znanje“ - potreba ljudi da znaju „zašto“ - komunistička ujdurma s Crvenih univerziteta, podvala drogirane marksističke omladine što je s blokiranog Filozofskog fakulteta poručivala kako sveučilišta nisu „trgovine svega i svačega“, i kako „znanje nije roba“. Onih, shvatili ste, Josipovićevih smutljivaca i mutikaša što „razapinju profesore koji se usude ostvariti financijski aranžman s gospodarstvom“.

Povezani članci

• Šušnica: Momentalno uhapsiti i procesuirati Dodika
• Predstavničk dom BiH:Smijenjen Sadik Ahmetović
• Apel za spas Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu
• Spirala napetosti nezadrživo raste
• Ruski rulet s hrvatskim interesima u BiH
• Samoupravljanje – stremljenje epohe ili san?

Zato dvjesto godina kasnije četiri Hrvatice svoje „stvarno korisno znanje“ nude po hramovima ljudskog duha u Bijelom Svijetu, istog dana dok Hrvatska bjelosvjetskim trgovcima „korisnim znanjem“ oduševljeno plješće po shopping-centrima – trgovinama svega i svačega. Dvjesto godina smo mi ispred svijeta.

Piše: Boris Dežulović, Slobodna Dalmacija

Treba osigurati kvalitetni obrazovni sustav kroz jaču povezanost visokog obrazovanja s gospodarstvom“ – ponovio je nekidan mantru Novog Obrazovanja Jouko Havunen, direktor Levón istituta za razvoj edukativno tržišno orijentiranih projekata sa finskog Sveučilišta Vaasa, govoreći na zasjedanju Savjeta privatnog veleučilišta VERN u zagrebačkoj Importanne Galeriji, posvećenom nedavno donesenoj Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije Republike Hrvatske.

Kako to pak obično biva kad misionari iz bijeloga svijeta prosvjećuju primitivne domoroce, i gospodin Havunen je – pred očaranim predsjednikom Ivom Josipovićem i ministrom obrazovanja Vedranom Mornarom – pričao o čudesima Bijeloga Svijeta, pokazujući im šarene perlice vlastitog iskustva. Evo, na primjer, Finska.

„Finska Vlada nedavno je predložila da se u 2015. godini državna sredstva za sveučilišta povećaju čak tri puta, na stotinu pedeset milijuna eura, ali…“ – tu je gospodin Havunen napravio značajnu dramsku pauzu – „…ali samo ako privatni sektor u sveučilišta uloži pedeset milijuna eura.“ Riječ je, naučili smo, o kampanji kojom finska Vlada financira sveučilišta s dva i pol puta većim iznosom od onoga što ga sama sveučilišta prikupe od kompanija koje su shvatile prednosti „povezanosti visokog obrazovanja s gospodarstvom.“

Strojevi njihovih gazda

Urođenici su, razumljivo, bili oduševljeni šarenim perlicama, svi od reda ponavljajući mantru o „privatnoj inicijativi u visokom obrazovanju“. Predsjednik Josipović kritizirao je tako one što „razapinju profesore koji se usude ostvariti financijski aranžman s gospodarstvom“, složivši se nakon kraće rasprave sam sa sobom kako „sveučilišta ne trebaju biti trgovine svega i svačega, ali moraju biti prisutnija na tržištu rada“.

Na primjer – tako sam barem shvatio – privatno veleučilište VERN, koje možda i nije trgovina svega i svačega, ali se glavni direktor Ozren Jureković ipak pred misionarima pohvalio kako je, po analizi poslovnog časopisa Lider, s osamnaest i pol milijuna kuna ostvarene dodatne vrijednosti najbolji među hrvatskim trgovinama svega i svačega. Pardon, veletrgovinama svega i svačega. Pardon, veleučilištima.

I kako to obično biva, istog dana kad je objavljena vijest o sjednici Savjeta veleučilišta VERN o edukativno-tržišnoj Strategiji obrazovanja – održanoj u sasvim prikladnom prostoru shopping-centra na Iblerovu trgu – iz suprotnog pravca, iz čudesnog Bijeloga Svijeta, stigla je vijest o pripremama za izložbu „Stvarno korisno znanje“ u glasovitom Muzeju kraljice Sofije u Madridu, jednom od dvanaest najposjećenijih svjetskih muzeja i kućnoj adresi kultne Picassove Guernice.

Našoj kulturnoj javnosti, ako toga uopće još ima, vijest o izložbi u madridskoj Sofiji bila je utoliko zanimljivija – zapravo, da se ne zajebavamo, zanimljiva samo zbog toga – što su je postavile četiri hrvatske kustosice – Sabina Sabolović, Nataša Ilić, Ana Dević i Ivet Ćurlin iz kolektiva What, How and for Whom, „Što, kako i za koga“. I zbog toga što će na izložbi, među ostalima, biti predstavljeni i radovi hrvatskih umjetnika Marcella Marsa i Mladena Stilonovića.

Kakve veze, međutim, „hrvatska“ izložba u madridskom muzeju ima s izlaganjem prednosti tržišno orijentiranog obrazovanja u zagrebačkom Importanneu? Osim što smo za njih, eto, saznali istog dana? Zapravo nikakve: tema izložbe „Stvarno korisno znanje“ u stvari je sve suprotno onome što smo u kromirano-staklenom kapitalističkom hramu na Iblerovu trgu čuli od misionara iz Bijeloga Svijeta, uz klicanje predsjednika, ministra, dekana, profesora i njihovih sponzora.

Koncept Really Useful Knowledge – „Stvarno korisno znanje“ – nastao je, naime, u radničkim udruženjima Velike Britanije u osvit kapitalizma, dvadesetih godina devetnaestog stoljeća, kao pokret otpora takozvanom „korisnom znanju“, Useful Knowledge, kako se nazivala strategija kojom je krupni kapital počeo izravno financirati obrazovanje za svoje potrebe.

Dok su tako prvi industrijalci – shvativši da će radnici biti produktivniji ako znaju što zapravo rade – ulagali velike pare u obrazovne programe kemije, matematike ili strojarstva, radnici su tražili znanje iz političkih nauka, filozofije ili ekonomije: ne dakle „korisno znanje“, koje će im objasniti kako rade strojevi njihovih gazda, već „stvarno korisno znanje“, ono koje bi im objasnilo i zašto ti strojevi rade. Što bi rekle zagrebačke kustosice: što, kako i za koga.

Josipovićevi smutljivci

“Koristeći u naslovu pojam koji upućuje na rane pokušaje radnika da organiziraju vlastito obrazovanje, zalažemo se za nove načine učenja temeljene na principima jednakosti”, poručuju autorice izložbe, podsjećajući nas tako da Strategija obrazovanja kakvu je Hrvatska nekidan oduševljeno prihvatila od misionara iz Bijelog svijeta nije baš ništa novo. To da treba, kako ono, „osigurati jaču povezanost visokog obrazovanja s gospodarstvom“, odnosno „jaču prisutnost sveučilišta na tržištu rada“, kapitalizam je shvatio mnogo prije predsjednika Josipovića i ministra Mornara, još prije dvije stotine godina, u praskozorje industrijske revolucije. Štoviše, bez takve Strategije bio bi nemoguć.

Suštinski se, kako vidimo, baš ništa u dvije stotine godina ljudskog učenja promijenilo nije. Osim što je kapital u međuvremenu radnike kupio njihovim vlastitim jeftinim proizvodima, a studente kreditima za „korisno znanje“ s odgodom plaćanja. I što danas znamo da su radnička udruženja i „stvarno korisno znanje“ – potreba ljudi da znaju „zašto“ – komunistička ujdurma s Crvenih univerziteta, podvala drogirane marksističke omladine što je s blokiranog Filozofskog fakulteta poručivala kako sveučilišta nisu „trgovine svega i svačega“, i kako „znanje nije roba“. Onih, shvatili ste, Josipovićevih smutljivaca i mutikaša što „razapinju profesore koji se usude ostvariti financijski aranžman s gospodarstvom“.

Zato dvjesto godina kasnije četiri Hrvatice svoje „stvarno korisno znanje“ nude po hramovima ljudskog duha u Bijelom Svijetu, istog dana dok Hrvatska bjelosvjetskim trgovcima „korisnim znanjem“ oduševljeno plješće po shopping-centrima – trgovinama svega i svačega. Dvjesto godina smo mi ispred svijeta.