Boris Dežulović: Kom franci, kom opanci

Autor/ica 👤Boris Dežulović 30.1.2015. u 13:51

Povezani članci

Džabe, eto, Hrvatima sve: prije će se pomiriti partizani i ustaše, prije će u veličanstvenom transideološkom jedinstvu Josipovićevi i Kolindini glasači zagrljeni marširati Jelačića placom, nego što će se nepomirljivo i zauvijek usitnjen hrvatski narod, smanjen na onoga jednog što se pravi mrtav, solidarizirati sa četiri milijuna lakomislenih budala, obijesnih parazita i pohlepnih gramzivaca što leže oko njega. Što on, eto, nije bio pohlepan, obijesan i glup?

Gledam što se događa u Grčkoj, osluškujem što se sprema u Španjolskoj, pa se neutješno smijem prateći kako se na valu dramatičnih previranja u Europi – gdje se u bezizlazu i očajničkoj želji za promjenama ujedinjuju cijele nacije – žure potkovati i hrvatske žabe.

O transideološkom jedinstvu nacije jednako tako – u svom bezizlazu i očajničkoj želji da sačuvaju tradicionalni partitokratski sustav – baljezgaju premijer i predsjednica, kao i njihovi sistemski neprijatelji iz građanske akcije Živi zid, što se godinama već bore protiv nehumanih deložacija hrvatskog dužničkog roblja. Njihovi komesari onda – sve se trseći kanalizirati pravedni gnjev poniženih Hrvata bez obzira na vjeru, naciju, svjetonazor i ideologiju – na oltar transideološkog jedinstva žrtvuju čak i elementarne stavove o fašizmu, istospolnim zajednicama ili pravu na pobačaj, da bi već sutradan ujutro, bez većih nesporazuma s vlastitom transideologijom, glavu neke nesretne deložirane obitelji reketarili javnim odricanjem od članstva u HDZ-u.

Džabe, naime, Hrvatima sve. Prije će se Arapi ujediniti, prije će suniti i šijiti zagrljeni marširati panarapskom državom, nego što će se ujediniti nepomirljivo podijeljena pa usitnjena ionako sitna i smiješna hrvatska nacija.

I ne može Hrvatima biti toliko loše, ne postoji tako bezobzirna klasa, niti ona ima tako okrutni mehanizam svoje svemoći, da bi Hrvati bili jedinstveni u otporu prema njoj.

Najnoviji slučaj, cijela ova pizdarija sa švicarskim francima, upravo grafički precizno prikazuje o čemu je tu riječ. Šezdeset hiljada Hrvata bori se za život, daveći se do grla zakopano u kredite u švicarskim francima, što su ih onomad dizali kako bi svojoj djeci osigurali tek obični jebeni krov nad glavom – šezdeset hiljada ljudi trese se otvarajući svoje poštanske sandučiće i noćima ne spava, boreći se sa nejasnim zamislima o životnom osiguranju i samoubojstvu – a ostatak hrvatske nacije, do prsiju ukopan u kredite u eurima, javno likuje nad njihovom gramzivošću i lakovjernoošću.

Baš kao da su švicarske franke bankari poklanjali prvim budalama što ujutro dođu do šaltera, kao da su kredite uzimali kod šibicara na prigradskom kolodvoru, kao da su ih dizali da bi kupili vilu na golf terenima nad Dubrovnikom, novi Lamborghini Huracán LP 620-2 Super Trofeo ili haljinu Marilyn Monroe na e-Bayu – kao da su, najzad, nesretnici s kreditima u švicarskim francima jedine žrtve monumentalnog megaprojekta državotovornih hulja što su Hrvatima devedesetih obećavali Švicarsku – preostali se galijoti iz potpalublja ovih dana hijenski smiju svojim supatnicima, njihovoj kratkoj pameti i nerazumnoj pohlepi. Sve trijumfalno mašući svojim ugovorima o stambenim kreditima, što su ih ponizno, razumno i skromno dizali u eurima u kunskoj protuvrijednosti na sedam milijuna godina, uz velikodušno fiksiranu kamatnu stopu s brojem cipela Shaqiullea O’Neala, ustupajući banci za hipoteku stan zajedno s namještajem i oba djeteta u njemu.

Jednostavno, solidarnost je kao relikt mračnog socijalizma Hrvatima kirurški odstranjena još devedesetih, i sve otada smatra se preozbiljnom slabošću za sretan život u kapitalizmu. Jednakom ravnodušnošću kojom su tada, pojačavajući ton na televizoru, nadglasavali lupanje i ženske krikove iz vojnog stana preko puta, dvadeset godina kasnije ponovo daljinskim upravljačem televizora nadglasavaju lupanje i ženske krikove iz stana preko puta – i kad tamo susjed mlati djecu, i kad ga policija deložira zbog ovrhe, i kad se ide ubiti zbog rate kredita.

Posve svejedno o kojoj je društvenoj ili ekonomskoj grupi riječ, ostatak nacije lukavo se drži po strani, pa ako se poneki zlosretnom igrom slučaja i zatekne na trasi kakvog protestnog marša obespravljenih – posve svejedno jesu li pederi ili ratni veterani, štediše Ljubljanske banke ili radnice propale tvornice tekstila – i ako baš ne može zamaći u prvi prolaz ili se sakriti iza kontejnera, naš će Hrvat hitro leći na asfalt i praviti se mrtav dok povorka prođe.

I može pri tom biti savršeno miran, jer nitko ga u njegovoj sitnoj, kukakvičkoj prevari neće uhvatiti: ako se poneki, naime, zlosretnom igrom slučaja i zatekne u prilici da na ulici naiđe na beživotno tijelo, hitro će – shvatili ste – leći na asfalt i praviti se mrtav, sve dok tog mrtvog beskućnika pored njega ne pokupi Hitna pomoć, gradska čistoća ili koja se već služba bavi mrtvim beskućnicima.

Leže tako po ulicama hrvatskih gradova leševi živih ljudi amputirane solidarnosti, ispražnjeni od empatije i lišeni svakog pojedinačnog osjećaja društvene odgovornosti, svaki utvrđen u svoj bijedni, mali život, sretan što on nije taj – što nije ni vojno lice ni ratni invalid bez nogu, što nije radio ni u Imunološkom zavodu ni u Kamenskom, što nije ni Srbin ni peder, što nije dobio ni rješenje o blokadi računa ni rješenje o ovrsi stana, što nije onomad uzeo ni štednu knjižicu Ljubljanske banke ni kredit u švicarskim francima.

Jednako je bilo, sjetit ćete se, i kad su štrajkali studenti, svirači kurcu na našim grbačama, i kad su štrajkali zdravstveni radnici, krvopije s naših poreznih kartica, i kad su štrajkali učitelji, paraziti na našoj plaći; jednako je bilo i kad su se bunili radnici brodogradilišta, koje bismo mi trebali sanirati, i kad su se bunili poljoprivrednici, dokoni traktoristi koje mi subvencioniramo – uvijek je, jebiga, bilo više nas što nismo oni. Gdje su, uostalom, „švicarci“ bili kad smo mi marširali?

Globus, 28.01.2015.