Boris Dežulović: Harač za kaure

Povezani članci

• Gojko Berić: Budimo iskreni, priznajmo da smo lažovi!
• Oko 6.000 tisuća ljudi na Noćnom maršu: Nema povratka. Sad je vrijeme otpora!
• Kako je nestao Bosanac sa stećka
• Snežana Čongradin: Pohvaljena je dvoličnost
• „Dajte nam šansu“
• UZMITE BRONHI LAKŠE SE DIŠE

Lijepi Zdravko krenuo tako po Bosni u ubiranje harača, a bosanski nevjernici odahnuli. Bolja vijest za Srbe, Hrvate i ostale kaure odavno se u Bosni i Hercegovini nije čula.

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, sjedio kralj Stjepan Tomašević u svome dvorcu na Bobovcu zavaljen na svilenim jastucima, kad mu odjednom u odaje banu Kraljević Marko. “Turci!”, vikao je Kraljević Marko kao mahnit, “idu Turci!” “Đe, đe?”, trgnuo se kralj Stjepan sve pipajući pod jastuke, “na OBN-u il’ na Hayatu??”

Stotinu godina nakon što su se povukli iz buduće Jugoslavije, Turci su se, eto, vratili na Balkan.

Dobro, izlizana je već od upotrebe teza po kojoj bi Hitler, da se rodio samo desetak-dvadeset godina kasnije – ili da je umjesto krizeWeimarske Republike sačekao ekspanziju komercijalne televizije – dan-danas kaoživahni starčić vladao Europom. Ta teorija podrazumijeva, dakako, zloglasnog Josepha Goebbelsa kao generalnog direktora Dritte Reich Televisiona, i nas kao posvećene televizijske ovisnike, što bi za 199,90 reichsmaraka na šest rata sami uplaćivali obiteljske aranžmane u Auschwitzu i Dachauu.

Koncept televizijske serije je, međutim, bolji. Da se Sulejman Veličanstveni, recimo, rodio petstotinjak godina kasnije – ili da je umjesto unutarnjih sukoba u mađarskom plemstvu sačekao izum televizije – nikad se Turci ne bi povukli s Beča. Ne bi Sulejmanu trebali ni mudri zakoni ni stotine hiljada konjanika, već samo jedna televizijska sezona.

U pola tisućljeća vladavine vojskom i zakonom nije on tako uspio ono što je uspio u svega desetak epizoda jedne televizijske sapunice: prije koji mjesec, recimo, jedan je Srbin iz Kikinde, heroinski ovisan o turskim serijama, sina nazvao – Sultan. Ali nije to ništa. Jednom Bosancu iz Bužima – Husein Bosnić se zove, ali svi ga zovu Bilal – palo na pamet kako bi bilo zgodno da Srbi, Hrvati i svi nemuslimani plaćaju glavarinu za “zaštitu”, popularni harač, da ih zauzvrat, baš kao prije petsto godina, “nitko ne dira niti mobiliše”.

“Njihove su obaveze samo da budu lojalni i da jednom u godini, ako budu imali mogućnosti, odvoje onoliko koliko halifa odredi, kao što su Osmanlije odredile Srbima: deset posto” – razumno je predložio mudri Bilal u hutbi što ju je ovih dana pustio pašnjacima YouTubea.

O pogubnom utjecaju televizijskih serija već su ispisane cijele medicinske i sociološke hrestomatije, bilo je i blesavijih slučajeva od toga da zaludjeli roditelji sina nazovu Sultan, ili kćerku Robinja Isaura, ali nikome još nije palo na pamet da restaurira cijeli historijski kontekst i politički sustav iz svoje omiljene serije. A rečenome Bilalu, nakon mjeseci i mjeseci vegetiranja pred televizorom i turskim serijama, sišlo s uma baš to: cijelu Bosnu urediti kao set televizijske serije “Sulejman Veličanstveni”.

Pustio tako Bilal bradu kao njegov omiljeni junak, pa krenuo od krajinskih kaura ubirati harač.

– Selamalejkum, dobri čovječe – sa svoga će vranca pozdraviti starijeg seljaka negdje kraj Bosanske Krupe. – Je li ovo kuća Terzića?

– Jašta je – nepovjerljivo će domaćin odmjeriti neobičnog stranca od glave do konjskog kopita. – A ko si ti?

– Inkasator – kratko će bradati junak spretno skačući s konja.

– Kakav sad inkvizitor? – zbunit će se ovaj. – Mi smo Vlasi, nemamo vam mi veze s Vatikanom.

– Inkasator, haveru, inkasator – prići će mu Bilal. –Televizijska pretplata. Za one serije.

– A, to. Slabo vam mi to pratimo – stat će nevješto vrdati domaćin. – U mene samo muške glave, četiri sina, četiri ljute rane, mazgovi po cijele dane samo fudbal gledaju.

– Ajde?! Kako se zovu delije?

– Bali-beg, Rustem-paša, Zumbul-aga i najstariji Sulejman, Bog da ga sačuva – spremno će prostodušni stari Vlah.

– Dobro je, stari – trijumfalno će na to te-ve-efendija. –Hajde, vadi robu.

– A koliko je ta, kako se zove…?

– Pretplata. Samo desetinu – odgovorit će Bilal, mjereći preko starčevih ramena imanje. – Pravo bi bila šteta da ti kakvim nesretnim slučajem ovo sve završi zapaljeno i opljačkano.

Poguban je, rekoh, utjecaj televizijskih serija, pa se tako i našem junaku pod onom bijelom kapicom na glavi sve pomiješalo. Husein Bosnić Bilal je, naime, vođa bužimskih salafija, sljedbenika vehabizma, saudijskog vjerskog pokreta koji s Turskom baš nikakve veze nema. Drži se tako haračlija Bilal za otekle sljepoočnice, vrti se mozak među njima kao par čarapa u centrifugi, pa bi on nekako saudijski šerijat, ali osmanlijsku desetinu.

Bil’ mogla Turska, računa veliki vezir Husein-paša, al’ da je nekako Saudija, bil’ mog’o šerijat, al’ da je kanun, bil’ moglo ovako al’ da je onako… utrnula mu na kraju glava od toga bil’-al’, bil’-al’ – i na kraju ga prozvali Bilal. I što je najbolje, to na arapskom znači “zdrav”. Zdravko. Teško da su mu mogli smisliti prikladnije ime. Bolje mu stoji možda još samo pravo, Husein, što znači “lijep”.

Lijepi Zdravko krenuo tako po Bosni u ubiranje harača, a bosanski nevjernici odahnuli. Bolja vijest za Srbe, Hrvate i ostale kaure odavno se u Bosni i Hercegovini nije čula. Kad se, naime, zbroje svi porezi što ih sad plaćaju državi, hem porez na dohodak sedamnaest posto, hem porez na dobit deset posto, hem porez na dodanu vrijednost deset do petnaest posto, pa kad se tome dodaju razni posebni porezi i općinski prirezi, i na kraju nesretna ta pretplata za televiziju i serije – osmanlijskih deset posto godišnje izgleda kao sitan bakšiš.

Sutra bi stoga, pitate li Srbe i Hrvate, oni pristali plaćati turski harač.

Jer nije samo što bi plaćali samo desetinu, niti što zauzvrat nitko ne bi smio da ih dirne niti mobilizira: za tih bijednih deset posto -samo kad bi veliki vezir Husein-paša Bilal nekako restaurirao Otomansko carstvo Sulejmana Veličanstvenog – dobili bi i ceste i mostove, i bazare i hamame, i kakvu-takvu pravnu državu, svakako uređeniju od ove koju imaju sad. Nikla bi po Bosni cijela mreža autoputeva s vitkim ćuprijama i vijaduktima, sve sa hanovima i karavanserajima uz cestu, divota bi bila gledati bosanske vehabije s krampovima i lopatama na gradilištu autoputa Cazin – Jajce, negdje recimo kraj Bosanske Krupe.

– Gledaj one – pokazao bi jedan od njih na grupu muškaraca,četiri mlada mazgova i jednog starog, kako u kafani gledaju nekakvu seriju na televiziji. – Kauri plaćaju desetinu i boli ih kurac.

– Čija je bogati bila ta ideja? – otpuhao bi onda drugi.

– Ne znam – brišući znoj odgovorio bi treći, neki Lijepi Zdravko iz Bužima. – Slabo ti ja pratim te serije.

Oslobođenje